IZBJEGLICE NA FOTOGRAFIJAMA: Kako izazvati saosjećanje?

Foto: Profimedia

Ljudi koji u potrazi za boljim životom prelaze kontinente i države izgleda nisu teret samo vlastima, nego i građanima koji putem društvenih mreža ispoljavaju različite, često i oprečne reakcije

Mala djevojčica dok spava na ruksaku na travi; Gola, izubijana leđa čovjeka bez imena; Nasmijani specijalac koji vodi djevojčicu za ruku; Migranti koji slažu drva; Djevojčica koja pruža graničaru cvijeće; Granični policajac koji nosi dijete, Otac s bebom u naručju… Sve ove fotografije izbjeglica obilježile su migrantski diskurs proteklih dana i sedmica.

Iako je pitanje izbjeglica na sjeverozapadu BiH i u Bihaću aktuelno već neko vrijeme, tek posljednjih dana je postalo žarišna tema. To je djelimično bilo zbog eskalacije dešavanja na graničnom prijelazu Maljevci, a djelimično i zbog toga što je od izbora i postizbornih dešavanja prošlo neko vrijeme pa se mediji polako vraćaju starim temama. Portali su veliku pažnju posvetili fotografijama izbjeglica i migranata, a korisnici društvenih mreža su ih također često dijelili i komentarisali.

Fotografija kao poruka

Veliki dio tih fotografija preuziman je od aktivista, nevladinih organizacija i s lokalnih portala Grad Bihać i Volim Bihać. Već površan uvid u sadržaj ovih portala pokazuje da se na nesretne ljude gleda uglavnom negativno. Međutim, na njima nalazimo fotografije kojima se izbjeglice žele prikazati pozitivno i kojima se stanovništvo želi “odobrovoljiti” i otvoriti prema njima. Način na koji se to radi je nerijetko moralno sporan ili pak sadrži neke druge implikacije. Radi se o fotografijama koje smo imali priliku najčešće viđati u proteklih nekoliko dana i koje su osim ovih prenijeli i mnogi drugi portali. U nastavku navodimo kratku analizu nekih od njih.

Policajac koji vodi djevojčicu za ruku. Policajac je visok, mlad i zgodan i smiješi se djevojčici dok ga ona gleda ozbiljno i pomalo nesigurno. Fotografija je na portalu objavljena 23. oktobra s porukom kako naša policija ima veliko srce, i od tada je masovno dijeljena. Pri tome je više pažnje pridavano policajcu nego djetetu, a impliciran je osjećaj nacionalnog ponosa zbog toga što imamo tako dobru policiju. Jer naši policajci nisu zločesti kao Hrvati i Slovenci – zli policajci EU. Međutim, ovdje se radilo upravo o tom jednom, zlom policajcu, jer je fotografija nastala prije tri godine, a uslikao ju je Jeff J. Mitchell. Srećom, portal Raskrinkavanje je raskrinkao veoma brzo. Ali je pitanje koliko je ljudi na kraju saznalo za njen pravi izvor i koliko ih on uopće zanima.

Otac s bebom u naručju. Vidimo mladog čovjeka s bebom koju drži u nevješto napravljenom kenguru od marame, a fotografija nosi indikativan naslov “nisu svi isti”. Dodatno saosjećanje kod gledalaca se nastoji podstaknuti isticanjem činjenice da je čovjek toliko očajan da bi prodao bubreg da spasi dijete. Međutim, to ne djeluje na svakog i pored komentara na sliku u kojima nalazimo na saosjećanje i žaljenje zbog tužne sudbine čovjeka, optužuje ga se i za manipulaciju djetetom.

Mala djevojčica spava na ruksaku na travi. Moglo bi se reći da je ova fotografija, koju je načinila reporterka N1, Snežana Mitrović, dijeljena s “najčišćim” sentimentom. Naime, djeca su svetinja i svi smo mi slabi na dječju patnju, čak i onu migrantsku. Da stvar bude bolja, djevojčica s fotografije je malena i slatka, nježna i krhka i u stanju je raznježiti i najtvrdokornije. Sve su ovo razlozi zbog kojih je ova fotografija zaslužila da postane priča, pa smo u članku N1 saznali da se djevojčica zove Ilaf. Ima tri godine, i od toga je pune dvije “na putu”, spava pod otvorenim nebom i najčešći krevet su joj ruksak i trava. S roditeljima, tri sestre i dva brata, izbjegla je iz Iračkog Kurdistana s nadom da dospiju do evropske zemlje u kojoj će imati budućnost.

Migranti pomažu starici da složi drva. Fotografija je na portalu podijeljena s indikativnim “nisu svi isti” naslovom. Na slici vidimo mršave, umorne mladiće i djecu kako ispred neke zgrade slažu drva. Da li je fotka nastala spontano, ili je pak nekom “dobronamjernom” fotografu palo na pamet da ih slika dok rade nešto “dobro” pa ih je nagovorio, manje je bitno. Pravo pitanje je zbog čega bi jadni, gladni, promrzli ljudi, kojima je potrebna pomoć, uopće pomagali drugima i zašto bi iko od njih to očekivao? Zar do te mjere moraju da pravdaju svoje postojanje na nekom mjestu na kojem, u konačnici, nisu ni željeli da budu i tu su silom prilika?

Djevojčica daje cvijeće policajcu na Maljevcima. U red fotografija kojima se izbjeglice nastoje predstaviti kao ljudi a ne čudovišta spada i slika na kojoj djevojčica daje cvijeće graničnom policajcu. U članku koji je popratio fotografiju, saznali smo i da se djevojčica zove Asal i dolazi iz Teherana. Prema svojoj intenciji, fotografija je suprotna onoj koja prikazuje policajca kako nosi dijete, a koja je dijeljena s pompeznim naslovom: Zagrljaj koji otapa srce. Naime, dok je na prvoj glavni lik djevojčica koja nije čudovište, na drugoj je policajac koji nosi dijete predstavljen kao heroj. Nastala je nakon nereda na granici i dijete koje policajac nosi je veoma maleno, pa bi njegovo udaljavanje od tog meteža bilo neki logičan, ljudski čin.

Izubijana leđa migranta i Čovjek koji u naručju nosi mrtvo dijete fotografije su koje su proteklih dana dijeljenje za povećanje svjesnosti o brutalnosti EU graničara u širem smislu i nisu lokalnog karaktera. Prva pokazuje brutalnost hrvatskih policajaca, a druga tragedija se desila na području Egejskog mora. Međutim, postavlja se pitanje koliko ovakve fotografije danas imaju moć, nakon što smo vidjeli toliko sličnih? Zato ove fotografije najvećim dijelom dijele aktivisti i humanitarci, ljudi koji se stalno bave pitanjem izbjeglica i odnosa EU prema njima. Ostalim ljudima (a i medijima) puno je draže da dijele pozitivne primjere.

Razapeti šatori

Nisu toliko zanimljive ni kolektivne fotografije iz kojih ne iščitavamo neku priču i koje nisu individualizirane na način kao prethodne. Fotografije s gradskog prijelaza Maljevci koje nam donosi portal Buka predstavljaju primjer grupnih aktivističkih fotografija na kojima vidimo migrante na granici u “svakodnevnom” habitusu. Vidimo razapete šatore, ljude kako sjede ili leže na goloj zemlji, vatru koju su zapalili da se zagriju i djecu okruženu specijalcima u punoj opremi. Međutim, one nisu toliko atraktivne da se podijele.

Nema nikakvog razloga da mislimo da će se izvještavanje o izbjeglicama i na koji način promijeniti u narednom periodu. Ono može samo “ispuhati” i prestati biti aktuelno, dok se opet ne desi neka slična kriza. Ali vjerovatno će fotografija i tada biti glavno sredstvo oko koje će se graditi migrantski diskurs. Zbog čega? Izbjegličke teme su do sada potrošene, ili bolje rečeno, ljude još manje zanimaju nego prije. Nemamo vremena da se bavimo njima, ali još možemo pogledati neku fotografiju i ona nam može zaokupiti pažnju na nekoliko trenutaka.