Foto: nezavisne.com

Banjaluka je glasala drukčije, o čemu svjedoči izvanredan rezultat mladog Draška Stanivukovića. Da li je to dovoljno za neku novu politiku i razbijanje okoštalih nacionalnih mitova?

Rezultati proteklih izbora donijeli su i mnoge neočekivane rezultate, ili trendove vrijedne posebnog pogleda. Na primjer, svojevrsni grad-fenomen je Banjaluka. Uoči izbora govorilo se, ko uzme Banjaluku, uzeo je Republiku Srpsku. Kandidat opozicije Vukota Govedarica imao je tako bezmalo deset hiljada više glasova od Željke Cvijanović, pa opet nije pobijedio. Ali u tome nije jedina specifičnost grada u kojem mjesecima traje građanski otpor protiv policije i aktuelne vlasti?

Anti-Dodik sentiment ili nešto više od toga?

Najkraće rečeno: Banjaluka je glasala drugačije. Da vidimo i kako drugačije, i kakve bi to sve posljedice moglo imati? Skoro sedamnaest hiljada Banjalučana podršku je dalo mladom političaru Drašku Stanivukoviću, koji je vodio samostalnu kreativnu kampanju uz pomoć novih medija, s naglaskom na infrastrukturalne probleme njegovih sugrađana. On je donio čak dvije trećine glasova PDP-u u svojoj izbornoj jedinici. Poređenja radi, Igor Crnadak, kao etablirani političar koji je imao pristup mainstream medijima, i to kao šef diplomatije, osvojio je u svom gradu manje od četiri hiljade glasova. Stanivuković je ukupno osvojio više od dvadeset hiljada glasova. Mersiha Drinjaković ga s pravom ubraja u Neku bolju Bosnu i Hercegovinu, izdvajajući ga kao pravo malo izborno čudo. Ali postavimo si opet pitanje: šta je to tako drugačije u izbornom ukusu Banjalučana? Je li to samo očajnički sentiment jakog anti-Dodik raspoloženja koji je natjerao ljude na birališta, pa je grad na Vrbasu zabilježio osjetno jaču izlaznost u odnosu na republički prosjek? Je li to iskorak progresivnog grada koji razmišlja političku drugačije, i koji se gadi prostakluka i korupcije vladajućih? Baš tako bi htjeli predstaviti neki, npr., Mladen Ivanić u izbornoj noći kada se požurio pohvaliti kako je PDP gradska stranka. Ili je ovo bio glas protiv establišmenta, kako vladajućeg tako i opozicionog? Otuda opozicioni prvak kao nosilac liste donosi jedva nekoliko hiljada svojoj stranci, a rookie od dvadeset pet ljeta stoji kao dobro plasirana parlamentarna stranka? I može li se iz ovog izbornog rezultata Banjaluke predvidjeti ishod narednih lokalnih izbora, i mogući poraz SNSD-a, koji je kao svaka ozbiljna interesna grupa već shvatio da je u najvećem gradu prošao zabrinjavajuće slabo?

Dokle može ići pritisak odozdo?

Prvo, Banjaluku potresaju protesti građana okupljenih u grupi “Pravda za Davida”, i oni su unijeli sasvim novu dinamiku i u predizborno doba. Ali to odavno nije politički miran grad, ili sigurna luka vladajućih, koliko god se to činilo na prvu. Građanska inicijativa “Park je naš” demonstrirala je uoči pretprošlih lokalnih izbora kako pritisak odozdo, ili bunt zainteresovanih građana različitih ideoloških pobuda, koji dijele slične nazore u pogledu gradskih politika, može uticati na rezultate i uskomešati duhove. Jedan dobar dio Banjaluke, čini se, još od tada traga za novom političkom opcijom koja ne postoji u aktuelnoj ponudi. To ih ne sprečava da izađu na birališta. Pokušaji da tu opciju predvodi Dragan Čavić izjalovili su se više puta. Sada je priliku dobio PDP. Ili mnogo tačnije, priliku je dobio mladi Draško Stanivuković. On izvanredno prepoznaje puls tog dijela grada kojem živac izvlače loše saobraćajnice, neuslovne škole, skupo grijanje i sve druge ljepote ovdašnjeg urbanog života. To su ljudi koji u Dodikovom nacionalizmu prepoznaju jeftini populizam i koji bi da diskutuju o kvaliteti života koju s pravom povezuju sa svojom neposrednom okolinom.

Da li to znači da je Banjaluka spremna za ozbiljnu građansku liberalnu stranku koja se neće predstavljati kao neki fantomski treći blok oko SDP-a? To je već klizav teren. Dok god se opozicija Dodiku, ali i cijelom establišmentu, zadržava na kvaliteti grijanja ili asfalta kojim se presvlače gradske ulice, ovi progresivni glasovi koji prepoznaju populizam nacionalista ostaće progresivni. Ali ako se njihova očekivanja pokušaju apstrahovati i prebaciti na državno-entitetski nivo, ishod je krajnje neizvjestan? Da li bi građanski pritisak odozdo, koji u drugom najvećem gradu BiH značajno potpomažu aktivisti,  inicijative, novinari, nova politička lica, bio spreman otići do preispitivanja matrice ili mita o Republici Srpskoj? Ili barem do razotkrivanja laži o njenoj konstantnoj ugroženosti? Do sada opozicija na sebe nije preuzimala taj teret, ili tu odgovornost, iako mnogi vjeruju da upravo u tom oslobođenju leži ključ pobjede nad Dodikom? Mlađanom Drašku Stanivukoviću očito se smiješi lijepa politička karijera. Potencijal nove dinamičnosti, koju nosi neka liberalnija i slobodnija Banjaluka, kao talentovan i harizmatičan političar može iskoristiti da i dalje ukazuje na infrastrukturalne probleme. Vjerovatno sa zapaženim uspjehom. Ali s tim potencijalom on može otići i dalje rizikujući, ili možda uopšte ne rizikujući, slobodniji politički nastup u kojem će se smjelo otvarati ne samo gradske teme. Već i one o funkcionalnosti i cjelishodnosti aktuelnog državnog uređenja, i njenog uticaja na ekonomsku sliku. Prednost koju on i njegova generacija imaju su njihove godine. Oni mogu razgovarati novim jezikom bez tereta devedesetih na svojim leđima, kojeg njihove starije kolege nose kao namjerno ucrtan biljeg bez kojeg ne mogu zamisliti svoje karijere.

Širenje tog pritiska odozdo, koji se prepoznaje u mnogim sredinama u BiH, ne samo u Banjaluci, i koji možda može ići sve do najneuralgičnijih tačaka naše postdejtonske stvarnosti, ne treba zamišljati linearno. Ako do njega i dođe, to jamačno neće biti uspravna crta na kojoj nema padova i rukavaca, kako to često pretpostavljaju samoubijeđeni liberalni intelektualci anacionalnog opredjeljenja, koji iz svog komfora na sve nove pojave odmahuju rukom. Možda bismo trebali (do)pustiti da nas nove političke pojave i lica iznenade. Njihov politički razvoj, ako i bude išao u smjeru razbijanja nacionalnih mitova, neće biti lak i jednostavan. Oni će morati učiti ispočetka da govore istim riječima. Katkad će to možda biti teško i prepoznati, pa je moguće da već prisustvujemo novim pojavama. I sve zbog toga što je stvar mnogima postala jasna, iz koje god ideološke pozicije kreću. Ako nastavimo ovako, prema nekim ozbiljnim procjenama do 2050. godine prepoloviće se broj stanovnika. Taj trend se neće moći zaustaviti samo fokusom na gradske politike i kritiku Dodikove ili nečije druge pojavnosti. Zbog tog trenda moraće se otvarati mnoge tabu teme. Pa i ona da je razbijanje nacionalnih mitova nemoguće.