ANDREJ PLENKOVIĆ NA JELISEJSKIM POLJIMA

Foto: AFP

Od svih problema s kojima se Hrvatska neuspješno bori, njen premijer je izabrao da u Francuskoj zbori o – Bosni i Hercegovini

– Gospodine Predsjedniče, moram Vam nešto reći!

Ovako je započeo svoj monolog hrvatski premijer Andrej Plenković na izvrsnom francuskom jeziku. Obratio se predsjedniku Francuske Republike, Emmanuelu Macronu. I Macron ga je pomno slušao. Neće biti ni da ga do sada nije zanimao ovaj vispreni balkanski političar, koji u sebi sadrži i onaj istočni gen prodornosti i ovo novo, naučeno evropsko promišljanje jednog tehnokrate.

Tanjirić u Jeliseju

Macron je pomislio više u sebi, vrag će ga znati što se mršti taj Hrvat. Upravo smo ga odlikovali, ta dobio je Medaille de la Chancellerie des universités de Paris. A i držao je predavanje na Sorboni, čitavih 80 minuta. Nije mala stvar…

Macronov tok misli prekide zvuk šoljice kafe, koja se sljubila s tanjirićem. Toliko puta je čuo on taj zvuk, posebno kada “saradnik”, tako su ih ovdje protokolarno zvali, ne bi li im uvećali omaleni značaj, elem kada “saradnik” iz provincije želi nešto “važno” reći u vrtu Jelisejske palate.

– Gospodine Predsjedniče, moram Vam nešto reći! Ne znate Vi sigurno, koliko god imali razgranatu mrežu savjetnika i obavještajaca diljem svijeta, ne znate i niste čuli za Kanton 10 u Bosni i Hercegovini. A još ste manje čuli za Grahovo, dobro Bosansko Grahovo, Glamoč i Drvar. Dobro, za Drvar ste možda i čuli, zbog onog rata, gdje naši i nisu baš dobro prošli… hehehe, kmmm… No, ne, ne mondju, ne govorim Vam to zbog rata onog. Nego zbog ovog, ovog sad…

Plenković Andrej se ispravi i dubokim baritonom izgovori u jednom dahu:

– Nepravda je velika to što su Srbi u ta tri grada glasali za Hrvate, preciznije, za HDZ, moju političku stranku, stranku čiji sam ja predsjednik. I tako su mojim političkim pulenima donijeli vlast i mandate na nivou entiteta i čitave države. Ne ide to, gospodine Predsjedniče. Smeta mi! Znam da glasaju građani, ali mi do neba smeta što drugi narod protežira moje, tj. HDZ-ove kandidate. Protežira i tamošnjeg šefa, da ne kažem šerifa, Dragana Čovića, gura ga neki drugi narod na mjesto u Predsjedništvu. I vidite, gospodine Macron, najviše mi smeta to što je taj moj HDZ i što su ti moji predstavnici te Srbe izbacili iz konstitutivnosti Ustava i Zakona. Oni nemaju svoje pismo – ćirilicu, nemaju svoju grupu predmeta koja ih sljeduje, a opet glasaju za mog pulena Čovića. Eto, to mi smeta iako je druga zemlja, ali sam vam  morao reći, pa neka ide život, gospodine Macron.

Sve smo mogli mi…

Zabrinutost diljem svijeta i šire

Mogao je, dabome, sve ovo reći premijer susjedne države Hrvatske Andrej Plenković i ništa ne bi pogriješio. Čak bi i zainteresovao predsjednika Macrona čudesnom sudbinom majorizacije drugih. Namjesto toga, lupio je:

“Nas najviše zabrinjava tema koja se odnosi na izbor hrvatskog člana Predsjedništva. Izabran je Hrvat glasovima Bošnjaka i smatramo da je to izigravanje temeljnih načela, slova i duha Dejtonskog sporazuma. Mislim da bi za BiH bilo dobro da se poštuje ono što je stvarno bilo dogovoreno i mišljeno i da je za budućnost ključno pronaći rješenje za Izborni zakon koji bi omogućio legitimni izbor članova Predsjedništva.”

Jer, šta će drugo brinuti Plenkovića od Sorbone i Pariza do Bruxellesa, od Banskih dvora do Širokog Brijega, nego neko izmaštano preglasavanje Hrvata?! U uncu ga to briga, taman koliko ga i nije briga što je na istim izborima, pod istim okolnostima, njegov pulen Dragan Čović prije četiri godine osvojio izbore. Tada je “dobri duh Dejtona” bio neporeciv, a danas je “zloduh”. Tada je Bosna i Hercegovina “pokazala zrelost”, a danas je slijepac za koga je “ključno pronaći rješenje za Izborni zakon”.

I ne bi trebalo previše dumati pa shvatiti da i mnogo ograničeniji politički um od jednog Macrona na prvu loptu shvata svu infantiliju premijera jedne zemlje, koji poput djeteta nezadovoljnog nekom društvenom igrom opanjkava drugu djecu. Ne trebaju Macronu toponimije poput Grahova, Glamoča i Drvara neizgovorenog ili duhova Dejtona izgovorenih pa da pojmi kako je riječ o klasičnom nacionalističkom marketingu u političkoj bazi. Ovaj put u susjednoj Bosni i Hercegovini, preciznije, u zapadnoj Hercegovini.

Sorbona i gusle

Zato je Macron samo odmahnuo rukom i rekao kako razumije sagovornika. Kada sa diplomatskog jezika ovu riječ spustimo međ’ plebs, to znači toliko mi je dosadno od vaših interpretacija Ustava, čitanja i iščitavanja, žmirenja na Sejdić-Finci presudu, toliko sam umoran od nacionalističkog marketinga, ali nemam snage niti nekulture bilo šta reći, jer je riječ o prezentu koji nije sa nama, o Bosni i Hercegovini. Eto, zato je dovoljno samo – razumijem.

I, kako li se osjećao Macron kada mu je saopšteno da je ovaj čudni Balkanac čitavih 80 minuta sa jedne od najprestižnijih govornica u svijetu, one na Sorboni, drvio o nedostatku konstitutivnosti Hrvata u Bosni i Hercegovni? Kako mu je bilo kada su ga savjetnici obavijestili da je ovaj ponešto ispeglani premijer Hrvatske došao u Pariz, aman uzaman, kao premijer Bosne i Hercegovine, a ne Hrvatske? Kako li mu je bilo kada je saznao da je ovaj, ovaj tu sa šalicom kafe, drvio o Željku Komšiću i guslio nad tužnom sudbinom Dragana Čovića? Na Sorboni?!

– Znao sam! Možeš EU dovesti u Hrvatsku, ali ne možeš Balkan istjerati iz Hrvatske – pomislio je umorni, premoreni Emmanuel Macron dok je gledao tog smiješnog čovjeka kako sa odlikovanjem Medaille de la Chancellerie des universités de Paris, napušta grad svjetlosti.

Pitao je Macron svoju savjetnicu, gdje odlazi Plenković? Rekla mu je, u Bruxelles.

– Znači, daviće i tamo ljude pričom o BiH, o njihovoj zemlji, njihovom izbornom procesu, njihovom legalno i legitimno izabranom članu Predsjedništva?

– Da – odgovorila je savjetnica i zajedno su se nasmijali.

Na stolu je ostala ispijena šoljica kafe na kojoj je zlatnim slovima stajalo ugravirano – Liberté, égalité, fraternité.