POGLED U PROŠLE IZBORE: Šta su govorili dan poslije?

Foto: Buka

Sadržaji novina nakon izbora u posljednja tri izborna ciklusa kazuju nam da ozbiljna politička kultura ne stanuje u Bosni i Hercegovini

Dan poslije izbora bilo bi prirodno i poželjno da nasmiješene individue siđu s bandera, trafostanica i svih drugih mjesta na kojima plakatiranje nije predviđeno. Dan poslije izbora bilo bi za očekivati da se predizborni „mačevi“ vrate u korice i da se jezikom razuma počnu praviti koalicije na osnovu predizbornih obećanja i političkih programa. Dan poslije izbora za očekivati je da oni koje narod nije izabrao čestitaju onima koje jeste i da im obećaju da će pratiti svaki njihov korak i da će biti kvalitetan korektivni faktor u sljedeće četiri godine.

Prelistavanje sadržaja novina nakon izbora u posljednja tri izborna ciklusa nam ukazuje da ozbiljna politička kultura ne stanuje u Bosni i Hercegovini. Tim sadržajima nekoliko dana nakon izbora, osim rezultata izbora, dominiraju reakcije međunarodne zajednice, intervjui i izjave pobjednika, te reakcije onih koji su izgubili, s izjavama u kojima aludiraju ili direktno kazuju da su izbori pokradeni i da ih oni neće priznati.

Interes opada

Kada govorimo o reakcijama međunarodne zajednice, primjetno je da interes „stranaca“ za našu zemlju postepeno opada. Nakon izbora 2006. godine, međunarodna zajednica utjelovljena u visokom predstavniku, u to vrijeme Christianu Schwarz-Schillingu, i ambasadoru SAD-a u BiH, Douglasu McElhaneyu, jasno je poručila da ustavne reforme trebaju biti apsolutni prioritet nove vlasti. Iz OSCE-a su nakon izbora konstatovali da je BiH još jednom prekršila Protokol broj 12 Evropske konvencije o ljudskim pravima, da zbog ustavnih ograničenja diskriminiše određene skupine ljudi te da se to treba promijeniti u naredne četiri godine. Hans Svoboda, austrijski poslanik u Evropskom parlamentu, predvodnike ustavnih promjena vidio je u ličnostima Milorada Dodika i Harisa Silajdžića. Čak je i američki State Department polagao nade u dvojac Silajdžić – Dodik. Dvanaest godina poslije, jedan od njih je u dubokoj političkoj penziji, a drugi na crnoj listi američkog Ministarstva finansija. Izvor: Dnevni avaz 08.10.

Nakon izbora 2010. godine, međunarodna zajednica promijenila je prioritete pa je sa ustavnih reformi, koje nisu usvojene, kao prioritet postavila ispunjavanje uslova za članstvo u EU. Odmah nakon izbora, evropski komesar za EU Štefan Füle posjetio je BiH, održao sastanak s političkim liderima u BiH i upozorio ih na očekivanja međunarodne zajednice. Kao ohrabrenje za pobjednike potpisan je Memorandum o razumijevanju o kreditu od 100 miliona eura za podršku strukturnih reformi. Niti na tom planu se nije ništa značajno dogodilo. S prioriteta za članstvo u EU, u postizbornom oktobru 2014. godine, međunarodna zajednica je sebe reducirala tako što je rezultate izbora komentarisala preko generalnog sekretara Vijeća Evrope, Thorbjorna Jaglanda, koji je izjavio da je „nova vlast u BiH pred kolosalnim izazovom“.

Nepriznavanje izbornih rezultata jedna je od karakteristika postizbornih sadržaja novina. Nakon objavljivanja rezultata izbora 2006. godine za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, kandidat HDZ-a BiH Ivo Mijo Jović, ne želeći priznati rezultate izbora i pobjedu Željka Komšića, tvrdio je da je on novi-stari hrvatski član Predsjedništva BiH, te da postoji mogućnost da se Hrvati isele iz BiH ako on ne bude imenovan na tu poziciju! Sjetit ćemo se da jednako tako Mladen Ivanić nije želio priznati pobjedu Nebojše Radmanovića nakon objavljivanja izbornih rezultata za srpskog člana Predsjedništva BiH 2010. godine. Iz PDP-a su ukazivali na neregularnost izbora zbog „alarmantnog broja nevažećih glasova“, odnosno 58.350 glasačkih listića ili 10,45% u procentima. Iste godine Fahrudin Radončić nije želio priznati pobjedu Bakira Izetbegovića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, tražeći da se napravi dodatna kontrola za 70.137 glasačkih listića zbog sumnje u neregularnost.

Izvor: Dnevni avaz 05.10.2010.

Politička nekultura

Folklorna demonstracija nemoći da priznaju da su izgubili izbore dio je bh. političke nekultivisanosti. Nepriznavanje rezultata nije ostavilo nikakvog ozbiljnog političkog traga. Ali gubljenje povjerenja glasača značajno su osjetile određene političke partije i njihovi lideri u Federaciji BiH. Stavljanje izbornih podataka u hronologiju otkriva nam da je Federacija Bosne i Hercegovine pluralističnije političko društvo u odnosu na Republiku Srpsku. U proteklih dvanaest godina, odnosno tri izborna ciklusa, s političke scene nestao je niz važnih političkih ličnosti – od Harisa Silajdžića do Zlatka Lagumdžije, a razlog tome su loši izborni rezultati. Glasači su ih poslali u političku historiju, ali ne smijemo reći da je ona trajna i da se oni neće ponovo vratiti na političku scenu. Sjetit ćemo se da je Haris Silajdžić za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda osvojio 350.520 glasova  ili 62,80%.

Izvor: Oslobođenje 07.10.2010.

Četiri godine poslije, na općim izborima, pobjednik izbora iz 2006. godine, Haris Silajdžić, osvojio je tek treće mjesto, sa 117.420 glasova ili 25,10% glasačkog tijela. Strahovit pad povjerenja glasačkog tijela u ratnog ministra vanjskih poslova koštao ga je političke penzije. Isto se desilo sa SDP-om BiH, koji je na izborima 2010. godine važio za pobjednika, a njihov kandidat za Predsjedništvo BiH, Željko Komšić, osvojio je 337.065 ili 60,61% glasova. Na idućim općim izborima 2014. godine, glasači su promijenili mišljenje pa su povjerenje umjesto SDP-u poklonili SDA. Nakon teškog poraza, pobjednici izbora iz 2006. godine u 2010. godini morali su „provjetriti“ svoje redove.

Izvor: Dnevni avaz 18.10.2014.

Još jedna izborna tema i izjave o tome kako Bošnjaci drugima biraju članove Predsjedništva BiH i iz reda hrvatskog i srpskog naroda dobro je znana priča koja je vremenom postala ozbiljan politički problem. Mišljenja su ovdje podijeljena – jedni smatraju da tu nema ništa sporno, dok drugi, čak i iz bošnjačkog naroda, smatraju da HDZ BiH sasvim legitimno traži izmjene Izbornog zakona koje bi dovele do toga da samo jedan narod može da bira svog predstavnika. Međutim, ono što je u bh. javnosti manje prisutna tema, a koju je u zagrebačkom Globusu otvorio Boriša Falatar, kandidat Naše stranke za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, odnosi se na Protokol broj 12 Evropske konvencije o ljudskim pravima, na koji je OSCE podsjećao još 2006. godine. Falatar je u zagrebačkom tjedniku izjavio da razumije da je trenutni način izbora nepravedan za Hrvate, ali u istoj rečenici je pomenuo da u BiH postoji 383.000 ljudi koji ne mogu birati svoje predstavnike niti mogu biti birani. Govorimo o Srbima koji žive u Federaciji BiH i Bošnjacima i Hrvatima koji žive u Republici Srpskoj. U postizbornim, pa čak niti u predizbornim obraćanjima, ovih 383.000 ljudi nisu tema, oni nikome ne predstavljaju prioritet, pa čak više ni međunarodnoj zajednici.

Smanjenje glasačkog tijela

Još jedna bitna činjenica nije tema političkim liderima u postizbornim kao i predizbornim obraćanjima javnosti. Riječ je o značajnom padu glasačkog tijela iz sva tri naroda. Krešimir Zubak, kao kandidat HDZ-a na prvim općim izborima 1996. godine, dobio je 330.477 glasova, a ukupno biračko tijelo hrvatskih glasača brojilo je 372.566 osoba. Na općim izborima u 2014. godini, još uvijek aktuelni član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, Dragan Čović, za svoj četverogodišnji mandat dobio je izbore sa osvojenih 128.053 glasa. Momčilo Krajišnik je 1996. godine dobio mandat sa 690.646 glasova, dok je Mladenu Ivaniću bilo dovoljno 317.779 glasača. Alija Izetbegović je mandat osvojio sa 690.646 glasova, a njegovom sinu Bakiru je bilo dovoljno 247.235 glasača da sjedne u fotelju u kojoj je njegov otac nekada sjedio. Drastično se smanjio potrebni broj glasova, odnosno nivo povjerenja potreban da se osvoji vlast. To ne brine domaće zvaničnike jer čini se da je tako i bolje za njih – bolje je sa što manje glasova doći do četiri godine sigurnog i dobro plaćenog posla nego se boriti za povjerenje velikog broja ljudi. Ko je lud da sebi stvara konkurenciju sa 383.000 potencijalno novih konkurenata?

I tako, stigao je i sedmi oktobar 2018. godine, dan izbora za 3.352.933 građana bh. s pravom glasa koji su mogli birati između 7.497 kandidata i 128 političkih subjekata, te izabrati one za koje misle da će od ove zemlje stvoriti mjesto dobrog života. Sve to skupa nas je koštalo 8.500.000 KM. Možda je zanimljivo, za kraj, angažiranost vladajućih političkih elita u BiH da prave pomake ka funkcionalnoj državi ilustrirati kroz činjenicu da se sedmog oktobra 2006. godine u javnosti pojavila informacija da će kamen temeljac državnog zatvora biti postavljen idući mjesec – znači, nekad u novembru te godine. U toj informaciji saznajemo da je za izgradnju zatvora potrebno 14,4 miliona eura. Ministarstvo pravde BiH u tom momentu raspolaže sa 500.000 KM. Sjedinjene Američke Države su obećale finansijsku podršku u iznosu od 4 miliona dolara, Evropska unija, mada nezvanično, još 3,5 miliona eura. Evo, u oktobru 2018. državni zatvor još uvijek nije u funkciji. Nezavisne novine su u septembru ove godine objavile da planirano otvorenje zatvora neće biti u oktobru, kako je to zamišljeno, i da zbog ovog odlaganja BiH mjesečno gubi 930.000 KM zbog nečijeg nemara ili nesposobnosti. Za očekivati bi bilo da takvi nisu dobili još jednom izbornu podršku glasača u BiH.