ZAŠTO BEĆIROVIĆ TREBA ODUSTATI U KORIST KOMŠIĆA IAKO TO KOMŠIĆ NIJE ZASLUŽIO

Foto: vijesti.ba

Nepošteno je tako teške odluke stavljati pred bilo koga, ali samo takve odluke dijele političare koji padnu u zaborav od državnika kojih se sjećamo

Osam dana dijeli Denisa Bećirevića, kandidata SDP-a za člana Predsjedništva BiH, od događaja koji će obilježiti njegovu karijeru u politici. Nakon nekoliko javno objavljenih anketa, jasno je da su samo dvije mogućnosti ostale. Jedna, da spriječi Dragana Čovića da uđe u Predsjedništvo BiH odustajanjem od svoje kandidature, i ostane upisan u historiji poslijeratne Bosne i Hercegovine kao rijetko odgovoran političar kojem je građanska država ispred vlastitog ega i partije. I druga opcija, da izgubi, što je sada već završena stvar ako ostane kandidat, povuče sa sobom i Željka Komšića, kao i sve glasače ljevice čiji će se glasovi podijeliti i neće vrijediti ništa, i privede kraju svoju političku karijeru. Nepošteno je tako teške odluke stavljati pred nekoga, ali samo takve odluke dijele političare koji padnu u zaborav od državnika kojih se sjećamo.

Opravdane kritike

Da na početku budemo načisto: Željko Komšić svojim radom i angažmanom u dva mandata u Predsjedništvu BiH, pa i posljednjim u Parlamentu BiH, nije opravdao povjerenje i zaslužio da opet bude izabran. Apsolutno je opravdana kritika koju trpi ovih dana iz nekih građanskih krugova i od strane razočaranih glasača. Djelovao je nezainteresovano, stekao se utisak da je provodio mjesece na skijanju, predlagao i radio je veoma malo i tako iznevjerio veliki broj glasača koji su očekivali mnogo od njega. Tačno je i da je bio u centru zbivanja raspada ljevice na nekoliko stranaka, kao i da je stranka koju predvodi napravila katastrofalne greške u proteklom mandatu. Javno sam, prije nešto više od godinu dana, i sam pozivao Komšića da se ne kandiduje, jer je ljevici trebao novi, zajednički kandidat koji može poraziti Dragana Čovića. Ništa mi se od tada mišljenje o Komšiću nije promijenilo. Ali, kao i Bećiroviću, i nama građanima ostale su samo dvije opcije.

Možemo izaći na izbore i kazniti Komšića za nerad, za razočarenje, možemo iskaliti sav bijes i nezadovoljstvo sprečavajući ga da dobije još jedan mandat. Možemo glas dati kandidatima poput Denisa Bećirovića, Boriše Falatara ili Mirsada Hadžikadića, za koje već sada znamo da nemaju šanse pobijediti, i osjećati se zadovoljni svojim izborom. I to ne bi bilo neočekivano, ljudi su kada ih razočara neko u koga su polagali nade spremni i na autodestruktivne poteze, uključujući izbor Dragana Čovića. Većina nas osjeća malo tog nagona. Da podržimo nekog novog kandidata, kaznimo Komšića i samozadovoljno četiri godine govorimo kako odgovornost nije na nama, kako smo glasali za nekog novog, obrazovanog, finog kandidata koji, nažalost, nije prošao.

Odgovornost prema državi

Druga opcija je da budemo odgovorni prema državi, čak i kada to naši predstavnici nisu. Da uprkos svojim nagonima biramo pragmatično, da pravimo teške odluke odbacujući emocije. Niko nam nije obećao da ćemo na svakim izborima imati idealnog kandidata koji će nam se sviđati. Da ćemo izaći na izbore sretni i relaksirani i birati između dva sjajna kandidata. Nekada postoje samo izbori koji nam se ne sviđaju, ali nam je obaveza izaći i uraditi najbolje što možemo. Ono što sigurno ne smijemo uraditi ako želimo jednog dana imati ozbiljnu i uređenu državu je ponašati se neozbiljno. Ignorisati činjenicu da naš kandidat nema šanse a svejedno mu dati glas pred nadolazećom pobjedom nacionalista, apstinirati jer nismo dobili idealnog kandidata, radovati se tuđem porazu, odbijati preuzeti bilo kakvu odgovornost, i svaljivati izborne rezultate kojima nismo zadovoljni na druge, to je odnos prema državi koji bi i Njemačku i Švedsku doveo do propasti.

Šta god neko mislio o Komšiću, on nikada neće biti jednak Draganu Čoviću. Komšić, sa svim svojim manama, ipak nije čovjek kojeg je Visoki predstavnik smijenio, koji je izbjegao zatvor samo jer su misteriozno nestali dokazi. On nije čovjek koji će državu namjerno slabiti, koji će raditi predano na formiranju trećeg entiteta. I sigurno nije čovjek koji će dočekivati i veličati ratne zločince poput Darija Kordića. Može neko da mrzi Komšića koliko god želi, ali on nikada ne može biti jednak Draganu Čoviću.

Da budemo dodatno iskreni, građani koji odluče glasati za Komšića ne trebaju ništa specijalno očekivati poslije izbora. Treba, naravno, svakome ostavljati malo prostora da se promijeni, ali ne treba imati iluzije, lažno se motivirati i očekivati velike poteze od Komšića. I uprkos tome, glasati za Željka Komšića je odgovoran potez, jer je najbolji od onih koji su nam ponuđeni – možemo se zanositi koliko želimo, ali ostalo je osam dana do izbora i sve relevantne ankete kažu isto, za člana Predsjedništva iz reda Hrvata mogu biti izabrani samo Čović ili Komšić.

Kao i veliki broj građana, i Bećirović mora napraviti potez koji ne želi napraviti. On može popustiti pod pritiskom očekivanja njegove partije ili pristalica, i privesti svoju kampanju kraju, iako je i više nego jasno da na ovim izborima neće pobijediti. Nije lako ljudima saopštiti istinu, reći im da uprkos njihovom radu i trudu, kampanja neće biti pobjednička. Nije lako ni imati snage da prihvatiš poraz. Ali ako ne smogne snage da kaže građanima kako stvari stoje, i podrži Komšića, cijena koju će država na čelu s Čovićem platiti će biti prevelika. A postoji i još jedan scenarij, koliko god se činio nemoguć. Da Bećirović bude jedan od rijetkih ljudi u novijoj historiji Bosne i Hercegovine koji su imali hrabrosti i mudrosti da naprave ono što je teško, ali potrebno. Kada bi Bećirović to i napravio, bio bi sve, samo ne gubitnik. On bi iz ove kampanje, bez obzira što bi Željko Komšić dobio mandat, izašao kao pobjednik. Takvim potezom bi i raspadnutoj ljevici dao šansu da poslije izbora krene drugim putem. Građanima bi dao nadu da ipak postoje ljudi koji vjeruju u nešto veće od sebe. A državi bi dao šansu da jednog dana bude istinski građanska. Teška je to odluka, i za Bećirovića i nas koji ćemo glasati, ali država je težak posao. Samo zato i vrijedi.