VUKOTA GOVEDARICA: Ja sam alternativa, da li ti se sviđam?

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

Govedarica bi trebao biti alternativa vlasti. Da li je naučio bitne lekcije o nastupu opozicije i da li je u stanju oponašati makar Aleksandra Vučića, koji je vješto balansirao između nacionalista i liberala?

Kada su naprednjaci pobijedili u Srbiji 2012. godine, Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić upinjali su se da se svide liberalnom dijelu javnosti. Dokazani radikali presvučeni u naprednjačko odijelo odjednom su s pažnjom slušali predstavnike intelektualne elite, a Vučić je po pobjedi nastavio citirati Maxa Webera, pažljivo održavajući mit o modernom konzervativnom političaru. U okviru kosovske kampanje, u kojoj bi trebao objasniti građanima faktičko priznanje nezavisnosti, prvi naprednjak – ex-radikal nije se libio praviti razliku između njih i nas, smatrajući pod njima retrogradne nacionaliste zarobljene u kosovskom mitu. Ljubitelj referentnih figura u istoriji liberalizma uhvatio se sada, objašnjavajući svoju progresivnost, i Radomira Konstantinovića, koji se do skora smatrao ikonom tzv. druge, liberalne Srbije. Između Webera i Konstantinovića, Šešeljev politički učenik spominjao je ponovo Miloševića i mnoge druge reference mračne historije, držeći pažnju jednako efektno oba pola svojih podržavalaca.

Princip smjenjivosti

U jeku tekuće izborne kampanje u Bosni i Hercegovini, biračima u Republici Srpskoj nameće se ideja da trebaju glasati po inatu ili, sofisticiranije kazano, uz credo da je smjenjivost vlasti njihov vrhovni princip. Suštinu tog biračkog pravca u Srbiji je svojedobno uoči pada demokrata zastupala Vesna Pešić. Ideja je bila jednostavna: hajde da zavrtimo krug, da glasamo, ne po savjesti, već po smjenjivosti. Ovi moraju otići. To je bila suština poruke. Njihovu alternativu ne trebamo gledati kroz kvalitete koje posjeduje ili ne, već kroz činjenicu da nam se alternativa nameće kao jedina druga opcija. To je tada uvjerilo mnoge građane Srbije da odu dalje od bijelog listića, nezadovoljni političkom ponudom, i da glas daju onima za koje nisu namjeravali dati podršku ni u najluđim snovima.

Mnogi birači se u Republici Srpskoj danas suočavaju s nečim sličnim. Ako ne istim. Savez za pobjede (SZP) nameće se kao alternativa Dodikovom korumpiranom režimu, a izbori se pretvaraju u plebiscitarno glasanje. No, da bi to glasanje zaista bio izbor za i protiv, reprezentima SZP-a nedostaje podrška upravo onog dijela javnosti kojeg je Vučić tako dobro šarmirao. Intelektualaca, ideoloških neistomišljenika, slobodnih medija i svih onih koji bi mogli poslušati njihov glas. Da bi se to desilo, kandidat desnice, što Vukota Govedarica npr. kao kandidat SDS-a zaista jeste, morao bi se uzdržati od desničarenja u svakoj zgodi. Ili bi morao obući sako po ukusu liberala i inteligencije, sve s Radomirom Konstantinovićem na usnama. To jest, morao bi od sebe napraviti intelektualnog fetišistu koji se prikazuje kao neko ko voli čitati, ili makar citirati intelektualne heroje liberalne misli. Govedarica ne samo da ništa od toga nije učinio, i ne samo da nije ostao suzdržan, već je kampanju gradio na pozdravima Radovanu Karadžiću i brojenju krvnih zrnaca svoje protivkandidatkinje.

Alternativa koja nema druge dokazane kvalitete osim činjenice da je suprotnost vladajućoj opciji, teško da će privući glas onih koji se kolebaju da li da glasaju protiv nekog, umjesto za nekog, ako je ovaj kome tehnički moraju dati glas vatreni desni populist. I to najviše zbog toga što taj glas mora pogurati građanska javnost koja revnosno prati izborna i politička dešavanja, apstrahujući i opitujući razne pristupe. Bojim se da je tu javnost Govedarica prokockao, jer njegove haške razglednice prenerazile su dobar dio onih kojima je diskontinuitet s prošlošću bitna stavka na agendi. Nije da su postojala visoka očekivanja od SDS-ovog đaka, ali baš zbog toga što je iznevjerio niska očekivanja to bi mu se moglo obiti o glavu. Mahanjem Karadžiću, i raspravljanju o navodnom ustaškom podrijetlu Željke Cvijanović, Govedarica se isplazio mnogim potencijalnim glasačima nimalo prijatnim licem, na kojem je pisalo: ja sam alternativa, da li ti se sviđam? Kao u Baretovoj pjesmi s retorskim pitanjem i odgovorom: ja sam istina koja je glupost / ja sam budućnost / da li ti se sviđam.