ZAŠTO ĆE DODIK POBIJEDITI, OPET?

Foto: Amel Emric/AP

Deset dana prije izbora, predsjednik Republike Srpske izveo je nevjerovatan strateški zaokret. To što svakom novom rečenicom demantira izvornog sebe, manje je važno. Ovo je izvrstan potez, naravno ne s etičkog, nego s PR aspekta

 

Početi bilo kakvu analizu ovakvim naslovom bilo bi krajnje prepotentno, tendenciozno i neprofesionalno. Bilo bi da smo u normalnom svijetu i da nemamo posla sa ovdašnjim vlastodršcem i tzv. narodnom voljom. Nažalost, to nije tako.

Snaga jedne rečenice prostije i proširenije

Milorad Dodik je u samo desetak dana napravio takav luping na kojem bi mu i pristalice varijabilnog postmodernog mišljenja pozavidjele. Od otcjepljenja Republike Srpske, od prijetnji novinarima, penzionerima, zdravstvenim radnicima, zaposlenim u termoelektrani Gacko, od prijetnji ocu pokojnog Davida Dragičevića, do poniznog djeda predivne unučadi, koji entitet RS vidi u Bosni i Hercegovini, koji se izvinjava Davoru Dragičeviću i koji kaže kako svakako sa Amerikom treba graditi dobre odnose – sve to u jednoj rečenici i sve to u manje od deset dana.

I sve to jeste Milorad Dodik, konvertit i politički licemjer na kome bi mu i Machiavellijev Vladar pozavidio. Ali, to jeste politika, to jeste političar kakvog Balkan, poglavito srpski nacionalni korpus zapadno od Drine, hoće, voli i želi. Pa i kad ga ne želi, dovoljno ga se plaši i u sadejstvu s podaničkim mentalitetom gradi oko njega kmetovsku poslušnost.

Ništa novo što nije rečeno, rekli bi neki.

Moć i no međutim djed

No, ima novo. Dodik ovu kampanju gradi uz amin vaspostavljenih lažnih vijesti sa portaloida, koje su se ulile u njegov RTRS i ATV i postale “novinarska datost”. Tzv. “izvor”. Milorad Dodik je zapravo samo testirao narodno strpljenje, dok je njegov sistem izmišljao vaskolike laži o stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima, pogotovo one laži okrenute ka grupi “Pravda za Davida”. I shvatio je, a nije bilo teško shvatiti, da je narodno strpljenje i trpljenje pogotovo baš bezgranično.

Osokoljen tupošću tzv. javnog mnijenja i apaurinskom intelektualnom zajednicom, odlučno je istupio i rekao da će oca ubijenog Davida, Davora Dragičevića, počistiti s Trga Krajine. Čak ni u tom slučaju, osim navijek istih pojedinaca u RS-u, nije bilo nekakve organizovane kritike.

No međutim, kako bi rekao mlad novinar početnik, no međutim, stigao je signal, za pretpostaviti iz Beograda, na koji se Dodik prepodobio, postao taj čuveni “dobri djed”. Čak je u to ime navrat-nanos snimljena emisija Telering s Matom Đakovićem u kojoj se vidi da i Dodik i Đaković igraju po scenariju No 2, da su slabije uvježbani, no kako god, plebsu je u srijedu 26. septembra, samo par dana poslije mučkih napada na roditelja ubijenog djeteta, Dodik predstavljen kao dobri domaćin iz naroda. Zapravo, Dodik se sam tako predstavio. Gledatelji su slušali porodične skaske o guranju djeda u bazen (djed je Mile), bilo je tu “toplih ljudskih” priča o Miši Kovaču i sličnih apolitičnih momenata. Ustvari, cijela emisija je bila “apolitični momenat”, a za one kojima ni to nije bilo jasno, Mate Đaković je svojim prozuklim glasom pojasnio da je ovo “emisija o Predsjedniku bez politike”.

Opet bi mlad novinar rekao, svaka mu čast ko god vodi ovu kampanju! I bio bi poprilično u pravu. Jer samo deset dana uoči izbora, imati tim koji će dobro oslušnuti narodno bilo i svičovati kompletnu kampanju u roku od odmah, za pohvalu je. Naravski, ne s etičkog, nego s PR nivoa. A uostalom, koga u nas etika interesuje u predizborno i svako drugo vrijeme.

Tvorba Mile u Mila

Lokalni analitičari, prije svega u RS-u, ocijenili su da je Dodiku došao zadnji čas, kad je morao uraditi marketinški luping ovako naglo. Istina jeste da sondiranja SNSD-a pokazuju kako “Pravda za Davida” postaje onaj faktor X zbog koga Dodik može izgubiti izbore. Ne zaboravite, Dodikov gubitak izbora znači u bližoj budućnosti gubitak svega što je SNSD na ovaj ili onaj način stekao, jer Dodik jeste SNSD.

E, da mu se to ne bi desilo, on i(ili) njegov PR tim su donijeli odluku da jednodnevno tihovanje u Srbiji može polučiti za početak slabašno “izvini” upućeno Davoru Dragičeviću, a onda i jedan, gotovo milođukanovski, proevropski ton. Dodiku, kao starom političkom konvertitu, to uopšte nije pretjerano teško palo, pogotovo kad zna du mu mač grupe “Pravda za Davida” stoji nad vratom i kaznionicom u bliskoj budućnosti.

A “Pravda za Davida” je jedina ozbiljna grupa koja može nauditi Miloradu Dodiku i satelitima na izborima. To ne kaže gotovo ništa o ovom neformalnom, od muke nastalom udruženju, ali govori gotovo sve o opoziciji u RS-u.

I ima tu još jedna stvar. Naravno, sve je predizborna kampanja, pogotovo u predizbornoj kampanji. I asfalt i otvaranje dijela UKC-a u Banjaluci i trista ostalih čuda, uz famozni penzionerski dodatak, naravno da je predizborna kampanja i nema tog Transparency Internationala koji može Dodika natužiti koliko ovaj može profitirati od predizborne sadake.

A onda druga, ili treća stvar. Milorad Dodik je vidio da od vodanja s penzionisanim vladikom Kačavendom, do šetnje sa Lavrovim, i nema neke vajde. Jer, koliko god režimski RTRS prikazivao kao spektakl otvaranje rusko-srpskog pravoslavnog centra i polaganje kamena temeljca za izgradnju crkve iste namjene i tipologije, na ovim događajima nije bilo naroda.

Lavrov i Kačavenda na praznim ulicama

A to Dodika nervira. Nije njega pretjerano briga što Kačavenda s oreolom pedofila šeta Banjalukom, niti ga je briga što jedan ruski diplomata sa zvjezdanom prašinom, ne Moskve, nego Manhattana i East Rivera, priča o suverenoj i nezavisnoj BiH u kojoj je RS tek entitet. Od toga se ne mogu niti dobiti niti izgubiti izbori. Vidio je predsjednik RS-a da nedostaje špalir ljudi. Špalira je bilo i po onom smrzla-Danu fingirane republike, a po prelijepom septembarskom suncu, gotovo nikoga. Nije pomogla niti mobilizacija srednjoškolaca, koju su izveli Dodikovi poslušnici u Banjaluci, nije pomogla ni svevideća rusofilija, u slučaju Lavrova, ni imitiranje dobrog kmeta, kada je cijeli grad bio blokiran, šahtovi zavareni, specijalci na raskrsnicama, a snajperisti na krovovima. Ništa nije pomoglo, e da bi se ljudi sjatili na glavnu džadu i pozdravili vožda, koji im je doveo čudesa iz penzije pravoslavne koja se ne dovode, ili ruskog diplomatu No 1.

To je Dodika zasvrbilo. U tolikoj mjeri da je promijenio dibidus retoriku, ali i rijetki su to primijetili, njegova posjeta Putinu, ovaj vikend, gotovo i nije notirana.

Meka moć i spekulacije

Uz saznanje da mu (vjerovatno) Aleksandar Vučić neće doći za vikend izborni, sve ovo zajedno opredijelilo je Dodika za meku moć.

A to niko od srpskih političara u RS-u ne može, ne zna i nije u stanju izvesti, bilo kad.

Pa onda kupanje u bazenu s unucima izgleda evropski moćno u poređenju s Govedaričinim pozdravima i obećanjima Karadžiću da će on i njegova (potencijalna) vladavina ličiti na Radovana (sic!).

Postoje raznovrsne spekulacije. Ali da Dodik neće zasjesti u Predsjedništvo BiH, kako sada stvari stoje, tek to bi bila čista spekulacija.