FAKE & SPIN: Možemo li vjerovati anonimnom autoru?

Foto: AP

Ugledni američki medij objavio je nepotpisani esej. To je bilo dovoljno za brojne dileme, osude i pitanja

Jedno od ključnih pitanja medijske etike svakako je anonimnost, kako izvora, tako i autora. Kodeks kaže da je anonimni izvor daleko manje vjerodostojan i da bi se trebao tretirati kao zadnja novinarska opcija. Što se autora tiče, nepotpisani sadržaj smatra se uratkom čitave redakcije, te je za njega odgovoran urednik. Ali, da li je legitimitet jednog urednika ili redakcije dovoljan da opravda anonimnost autora? I postoji li zaista situacija u kojoj je identitet autora preči od činjenice da javnost mora znati ko stoji iza tih riječi da bi se moglo procijeniti šta se zaista govori?

Upravo svjedočimo takvom slučaju u svjetskim medijima. Američki New York Times objavio je petog septembra kolumnu naslova “Dio sam otpora unutar Trumpove administracije” (“I Am Part of the Resistance Inside the Trump Administration”) nepoznatog autora. U uvodu, uredništvo Timesa objasnilo je da je u pitanju “rijedak korak u objavljivanju anonimnog eseja”, ali i pojasnilo da se radi o “visokopozicioniranom članu Trumpove administracije čiji nam je identitet poznat, te čiji bi posao bio u opasnosti ukoliko bi se otkrio (njegov identitet)”. Sam članak žestoka je kritika Donalda Trumpa iz perspektive republikanskog člana administracije, koji se nije libio da trenutnog američkog predsjednika obilježi kao nemoralnog, antidemokratskog, sitničavog i neefikasnog autokratu. Pritom, anonimni autor uspio je u članku pohvaliti i ostatak administracije, rekavši da postoje “svijetle tačke koje beskrajno negativno izvještavanje ne uspijeva pokriti, poput efikasne deregulacije, istorijske poreske reforme, čvršće vojske i ostalog”. Poenta ovog pisma, sudeći po autoru, jeste ohrabriti i uvjeriti javnost da bez obzira na Donalda Trumpa, kojem sve izvjesnije prijeti sudski proces u svrhu njegovog uklanjanja s funkcije, neko ipak radi svoj posao.

Žestoke optužbe

Sve ovo je krajnje problematično iz više razloga: prvo, postavlja se pitanje da li je zaista prihvatljivo prikriti identitet osobe koja je u eseju iznijela takve žestoke optužbe na nečiji račun, bez obzira podržavali mi takvo mišljenje ili ne? Koliko god bilo jasno da Trump uistinu jeste onakav kakvim ga se opisuje u ovom eseju, anonimnošću autora otvara se prostor samom Trumpu da na ovakve optužbe adekvatno odgovori. Svako, pa i Trump, ima pravo na demanti, na to da se čuju i njegovi argumenti i njegova strana, a sasvim je jasno da je na anonimne optužbe daleko teže odgovoriti nego na one iza kojih stoji nečiji autoritet (ili nedostatak istog), što u ovom slučaju Trumpu ide u korist. Paradoksalno, ovo mu je omogućilo da nastavi sa svojom pričom o “nepoštenim medijima”, te se u svom odgovoru odbranio daljim manipulacijama na fonu onog “evo vidite s čime mi moramo da izlazimo na kraj”.

Dalje, da li je dovoljan razlog za nečiju anonimnost ono što su naveli urednici Timesa – da li su nečiji posao ili trenutna pozicija bitniji od istine iza koje bi stajalo lice s imenom i prezimenom? S obzirom na ekstremnu bitnost rečenog u eseju, gdje se predsjednik svjetske velesile s ogromnim globalnim uticajem praktično optužuje za krajnju nesposobnost, ali gdje se insinuira i njegova veleizdaja – teško da su važniji. Teza da čitavu državu očekuje ustavna kriza koja dolazi iznutra morala bi biti dovoljan razlog da samo uredništvo Timesa odbije da objavi ovako bitan a nepotpisan članak. S druge strane, i sam autor je morao znati da ovako važan tekst za čitavu jednu naciju sa sobom povlači i ogromnu odgovornost, iza koje se ipak mora stati.

Neugodna pozicija uglednog medija

I sam Times se doveo u neugodnu poziciju napravivši ovakav presedan, pa su u situaciji da druge redakcije unutar Timesa sada moraju raditi na otkrivanju anonimnog autora. Legitimitet ustanove poput Timesa time je sveden na psa koji juri vlastiti rep: graniči s apsurdom raditi u mediju čiji zaposlenici istražuju vaš rad. Anonimnost je dovela do apsolutnog relativiziranja napisanog, skrenuvši pažnju s riječi upravo na autora. Već postoje brojne teorije o njegovom identitetu, koje idu toliko daleko da je BBC, primjera radi, koristio algoritam koji je uporedio stil pisanja s postojećim tekstovima članova Trumpove administracije, te zaključio da je najvjerovatniji autor teksta sam potpredsjednik, Mike Pence. I da jeste i da nije, teško je zamisliti količinu nelagode i apsurda gdje Trump i Pence sjede u istoj prostoriji, dok je ovim i njihova međusobna saradnja u naredne dvije godine itekako dovedena u pitanje. Pencea su već ranije povezali sa pismom radi čestog korištenja neuobičajene riječi “lodestar” (“zvijezda vodilja”), koja se nalazi u tekstu, a koju nije moguće naći u javnim pojavljivanjima i tekstovima drugih visokih državnih službenika. Druga teorija, opet, tvrdi da je anonimni autor ubacio upravo tu riječ da svima skrene pažnju sa svog identiteta, ali ovo prije svega treba biti krajnje ilustrativan primjer toga šta se desi insistiranjem na anonimnosti: sadržaj postaje sekundaran, a upravo to se nije smjelo dogoditi.

Anonimno objavljivanje ovakvih članaka prepunih golemih optužbi na račun javne ličnosti moglo bi nakon slučaja “Times” postati presedan i drugdje, pa i u BiH. Realno, nakon ovoga ništa neće spriječiti bilo koju redakciju i bilo kog urednika da uz opravdanje o prijetnjama nečijem položaju i funkciji objavi bilo šta što poželi. Times je i ranije objavljivao članke anonimnih autora, ali tu se radilo o zaštiti nečije elementarne sigurnosti, poput, primjera radi, osobe u Siriji čiji bi život bio doveden u pitanje otkrivanjem njenog identiteta, ili ilegalnog imigranta koji bi u suprotnom sigurno bio automatski deportovan. Garantovanje osnovnih prava je jedno, a zaštita nečije karijere nešto sasvim drugo. Samim tim, ne bi bilo neobično niti neočekivano da vidimo primjere manipulacije, pa i potpuno lažnih vijesti i u BiH, gdje bi navodni izvor bio neko ko strahuje za materijalnu egzistenciju. A i tu imamo prostora za razmatranje i promišljanje: potpuno je druga stvar strahovati za egzistenciju u Bosni i Hercegovini. U slučaju Timesa, takva briga ipak je neosnovana, te bi se dalo reći da je upravo suprotno: autor ovakvog eseja teško da bi imao problema naći posao. Ipak, ovakav potez dugoročno bi javnosti mogao nanijeti više štete nego koristi, posebno uzevši u obzir da živimo u vremenima ekstremne manipulacije, kako putem medija, tako i samim medijima. Pošto imamo čitave vlade država koje medije koriste kao alat u hibridnom ratovanju, poput Rusije, Timesov potez mogao bi delegitimizirati i ono malo medijskog prostora što je ostalo.