VUČIĆ JE PROBLEM, NORAC NIJE

Foto: N1

Hrvatski lideri ogorčeno napadaju sebi slične huškače u susjedstvu i istovremeno suosjećaju sa sopstvenim ratnim zločincem

Piše: Vladimir Matijanić

Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković stali su na čelo kolone političkih Hrvatica i Hrvata koji se ovih dana zgražaju nad govorom srpskog predsjednika Aleksandra Vučića na Kosovu, gdje je pokušavao pomiriti vlastitu četničku prošlost sa sadašnjim proevropskim make upom, pa je malo hvalio Slobodana Miloševića i zdvajao zbog ishoda rata u Kninu, a malo apelirao na suživot s Albancima. No, zbog riječi da se u Kninu danas vije šahovnica “koje tamo nikada nije bilo” te zbog opaske o Miloševiću kao velikom lideru s nerealnim željama, Vučić je postao omiljenom temom ovdašnje političke scene.

Istoga dana kada je Vučić pričao na Kosovu, u Gospiću je obilježena 25. obljetnica akcije Medački džep. Tamo se pojavio i Mirko Norac, ratni general, pravomoćno osuđen na hrvatskim sudovima na 12 godina zatvora. Utvrđeno je, uz ostalo, da je osobno ubio barem jednu ženu. Iz zatvora je pušten prije sedam godina i od tada ga se rijetko vidi i čuje.

O Norčevu ukazanju na obilježavanju akcije Medački džep, ministar obrane Damir Krstičević je rekao: “General Norac je ratni zapovjednik i to je čovjek koji nosi svoj križ. Meni je drago da je on ovdje s nama.”

I što potom? Baš ništa, jer se, suštinski, ništa novo u Republici Hrvatskoj nije dogodilo. To da vlasti, a one su najčešće HDZ-ovske, u najboljem slučaju gledaju tolerantno na hrvatske ratne zločince i zločine, a u najgorem slučaju ih hvale, znamo od ranih devedesetih, kad je Franjo Tuđman odlikovao ubojicu djece. Zbog toga nije bilo mudro ni očekivati da će iz usta i tastatura predsjednice ili premijera stići oštre osude Krstičevićevih riječi.

Izmireni s činjenicom da je Hrvatska to što jest i takva kakva jest, ovo pišemo samo kao turobnu bilješku o državi čiji lideri ogorčeno napadaju sebi slične huškače u susjedstvu i, preko popularnog ministra, suosjećaju sa svojim ratnim zločincem.