KUĆA SLAVNIH: Veliko i zasluženo priznanje za Dinu Rađu

Foto: Screenshot

Košarkašku veličinu godinama je demonstrirao na parketu, a onu ljudsku i tokom slavljeničkog govora u Springfieldu. Ta je besjeda još predmet pažnje po društvenim mrežama

Piše: Vladimir Matijanić

Dino Rađa ušao je u Kuću slavnih, što je najveće priznanje koje bivši košarkaš može dobiti. Kako hrvatski mediji ističu, on je četvrti Hrvat s tom počasti – dodijeljena je pokojnima Draženu Petroviću i Krešimiru Ćosiću te Mirku Novoselu kao košarkaškom treneru.

Rađina karijera bila je prebogata, a uspjeha je imao i previše da bi ih se pokušalo prepričati u kratkom tekstu – od splitske Jugoplastike, trostrukog prvaka Evrope, preko Italije, Grčke, Zagreba i reprezentativnih nastupa u jugoslavenskom i hrvatskom dresu, do Boston Celticsa u NBA-u, Rađa je igrao, pogađao, dobivao i osvajao u najžešćoj konkurenciji. Ako se Keith Richards, kako legenda veli, prepoznao u sintagmi “sex, drugs and rock ‘n’ roll”, Rađa bi se s pravom mogao naći baš u svakoj krilatici koja afirmira kompetitivnost u sportu.

Zbog toga ni u Springfieldu, u govoru pri ulasku u Kuću slavnih, nije zvučao kao sitni hvalisavac, nego kao šampion, pa je odao priznanje fascinantnom Toniju Kukoču, o čijoj se košarkaškoj veličini i danas nedovoljno govori. Sjetio se i Stojka Vrankovića, Dražena Petrovića, spominjao familiju, prijatelje, liječničke ekipe, čistačice, sve kojih se mogao sjetiti, a stajali su, ili barem on smatra da jesu, iza njegovih košarkaških trijumfa.

O Rađinu govoru dosta se piše po medijima i društvenim mrežama, hvale mu se iskrenost i emotivnost, ali jedan detalj se, u skladu sa zahtjevima vremena, zanemaruje: kada je spomenuo bivše trenere, poput Božidara Maljkovića, Svetislava Pešića, Dude Ivkovića ili Moke Slavnića, te nekadašnje suigrače iz reprezentacije i suparnike u nacionalnoj ligi, Đorđevića, Divca, Zdovca i Paspalja, Rađa je posredno odao priznanje čitavom košarkaškom sistemu Jugoslavije, države za koju danas u hrvatskim službenim istinama, bile one političke, ekonomske, kulturne ili sportske, nema mjesta, osim kad se govori o zlodjelima i tragedijama.

Ne bi jugoslavenskih košarkaških uspjeha bilo bez igrača poput Rađe, ali 28 godina nakon raspada Jugoslavije, bez straha od greške možemo zaključiti kako ni igrača poput Rađe ne bi bilo bez onog što se zvalo jugoslavenskom školom košarke.