NOVI PRAZNIK U SARAJEVU: Godišnjica državnog udara u Turskoj

Foto: Fena

Priklanjanjem Erdoganu, vodeća bošnjačka stranka strateški se udaljava od sopstvenih političkih ciljeva. A nejasno je i hoćemo li od sada svake godine obilježavati neuspjeli puč iz daleke države?

Ove sedmice sarajevska Vijećnica bila je osvijetljena bojama Turske. Nije se radilo o, kako bi se odmah dalo zaključiti, posjeti nekog visokog zvaničnika. Povod je bilo obilježavanje druge godišnjice pokušaja državnog udara u Turskoj. Koncertu “Junačkih melodija sa noći junaka 15. jula” prisustvovali su i bh. zvaničnici, kako je 16. jula izvijestila agencija Anadolija, dok je ispred Vijećnice, u Sarajevu, održana i “dežura za demokratiju”.

I ništa od ovoga ne bi bilo pretjerano sporno da se radi samo o produžetku gajenja dobrih odnosa sa “bratskom zemljom”, kako je to sročio ambasador Republike Turske u BiH Haldun Koc. Međutim, očit problem nastaje kada se uzmu u obzir riječi predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Denisa Zvizdića, po kojem će ovaj događaj, tačnije, “odgovor koji je dao hrabri turski narod… ostati svijetlim slovima zapisan u savremenoj historiji Republike Turske”.

Obračun s oponentima

Tim riječima, naš državni vrh, ali i vrh SDA kao predstavnika bošnjačke etnonacionalne politike, efektivno je skrenuo pogled s reakcije vlade Recepa Tayyipa Erdogana na puč 2016. godine. Pod izgovorom da je organizacija FETO, iza koje stoji Fethullah Gülen, Erdoganov politički oponent u egzilu, duboko zadrla u sve javne strukture, puč je između ostalog iskorišten za obračune s nekim drugim oponentima i nepoželjnim elementima poput sekularista, ili glasnijima među manjinama, kao što su turski Kurdi.

Tako je do osmog jula ove godine uhapšeno, optuženo ili otpušteno preko 180.000 javnih službenika i službenica, ili deset posto uposlenih u javnom sektoru, od čega veliki broj sudija, čime su u turskim sudovima na visokim funkcijama ostali samo oni poželjni. Na meti su bili i  profesori, čime se ozbiljno urušila i turska akademska zajednica. U privatnom sektoru turska vlada prisilno je oduzela vlasništvo nad hiljadu kompanija, u procijenjenoj vrijednosti do 60 milijardi dolara. Najgore su prošli novinari: ugašeno je više od stotinu medijskih kuća, a sa 160 novinara i novinarki u turskim zatvorima Turska je izbila na čelo neslavne liste država sa najvećim brojem zatvorenih novinara po CPJ-u. Da se ne radi o jasnom kršenju zakona, već o izrazito labavim kriterijima, svjedoči sljedeća ilustracija. Još u decembru 2017., New York Times pisao je o slučaju Ahmeda Sika, istraživačkog novinara koji tavori u zatvoru još od 2011. godine. Tada je Sik uhapšen zbog pisanja upravo o sve većem uticaju sljedbenika Fethullaha Gülena. U međuvremenu, Gülen je postao persona non grata, njegova organizacija FETO državni neprijatelj broj jedan, a Sik? Sik je pred tužilaštvom najednom postao Gülenov sljedbenik.

Na sumnjive okolnosti u kojima su hapšene i zatvarane na desetine hiljada ljudi (u aprilu 2017. taj broj je iznosio 47.155 osoba), upozoravali su mnogi visoki zvaničnici, poput komesara EU Johannesa Hahna. Hahn je u julu 2016. iznio podatak da su spiskovi za hapšenje postojali još prije samog državnog udara, “spremni da se iskoriste u određenom trenutku”. “Vrlo sam zabrinut. Ovo je upravo ono od čega smo strahovali”, rekao je tada Hahn. Mada nikada nije dokazano da se zaista radi o zavjeri tako velikih razmjera, te se također saznalo da su razlozi za hapšenje bili toliko banalni da je bilo dovoljno posjedovati Gülenovu knjigu na polici, naš najviši politički vrh, ili bar dio naslonjen na Erdogana i Tursku, potpuno je nekritički i s osmijehom učestvovao u proslavi ne toliko dvije godine pobjede demokratije, koliko njenog zatomljavanja. Kako drugačije ocijeniti politiku po kojoj je novinarstvo, kao stub demokratije, ocijenjeno kao “baštovanstvo terorizma”, kako je to sam Erdogan sročio u januaru ove godine?

Nekritičko slavljenje Erdogana

Razloge za ovakvo nekritičko prihvatanje svega Erdoganovog ipak treba posmatrati unutar međusobnog odnosa tri etnonacionalne skupine u BiH. Tu posebno treba obratiti pažnju na sve veće kritike na račun disfunkcionalnosti naše države iz Bruxellesa, te praktično otvorenu podršku hrvatskom korpusu i njihovim predstavnicima u HDZ-u BiH, i to od relevantnih evropskih političkih subjekata. Tako je Izetbegović još u februaru, tokom gostovanja kod Aleksandra Stankovića u emisiji Nedjeljom u dva na HRT-u, govorio o problemu neusaglašenog nastupa pred EU, gdje je Dragan Čović tokom sastanka s Josephom Daulom, predsjednikom Evropske narodne stranke (EPP), između ostalog rekao da je najveći problem BiH bošnjačka tvrdolinijaška desnica. Po Izetbegoviću, Čović je tada plasirao priču o BiH kao potencijalnom kalifatu, na šta je Čović odgovorio u odvojenoj izjavi, relativizirajući Izetbegovićeve riječi apsurdnom pričom o “građanskoj državi kao klasičnom unitarizmu”, o čemu smo i ranije pisali. Na sve to treba dodati i sve veće želje Milorada Dodika za što bliskijim odnosima sa Putinovom Rusijom uz postojeću maticu Srbiju, što dodatno usložnjava poziciju Bošnjaka kao jedinog naroda bez matice sa zajedničkom granicom. Ovakav odnos snaga vodi ka izrazitoj paranoji i traženju polovičnih rješenja, što se upravo i radi demonstracijama ljubavi spram Recepa Tayyipa Erdogana kojoj svjedočimo već neko vrijeme.

Također smo pisali da su Bošnjaci kao jedini od tri konstitutivna naroda na ideološkom procjepu, jer jedini uz priču o vlastitoj etnonaciji u nasljedstvu imaju i ideju o jedinstvenoj BiH kao državi za sve koji u njoj žive. Međutim, priklanjanje Erdoganu samo je dodatni korak dalje od takve ideje, jer se izborom ovakve Turske dalje priklanjaju priči o tri matične države za tri naroda, pri čemu se u tome upada u dalji paradoks odabirom nekadašnjeg kolonizatora za maticu. Samim tim, dodatno se daje vjetar u leđa indirektnim tendencijama dijeljenja BiH na tri dijela u skladu s identitarnim politikama tri dominantna etniciteta, gdje bi najveći ceh upravo platili Bošnjaci. Stranci demokratske akcije, barem u nekoj teoretskoj postavci, najpametnije bi bilo razmotriti činjenicu da im ni Erdogan u takvom scenariju ne bi bio od pretjerane pomoći, jer bi se ulaskom i Srbije u EU od BiH, ili njenih ostataka, stvorio svojevrsni “Pojas Gaze” usred Evrope. S druge strane, također treba uzeti u obzir i odgovornost koju bi morali preuzeti za konačnu realizaciju tuđih ciljeva iz devedesetih godina. A upravo to bi mogao biti konačan rezultat svih kalkulacija u narednim godinama.

Kurs koji je bar u međunarodnim odnosima odabrala vladajuća SDA – onaj slijepog i neupitnog držanja za Erdoganove skute – tako bi mogao biti jedan od ključnih faktora koji će odrediti budućnost države, koja trenutno ne izgleda baš pozitivno. Pitanje je, onda, da li bi se, i kojim povodom, u Vijećnici pjevale junačke melodije? I čemu bi to vrijedilo?