CVIJET SREBRENICE NA BHT1: Ima li dijaloga na vidiku?

Foto: bhrt.ba

Ako je već rasprava o nošenju srebreničkog cvijeta dospjela u javnost, nejasno je zašto je izostao dijalog o tome da li je umjesno da voditelji nose simbole kojima iskazuju solidarnost sa žrtvama genocida. Umjesto toga, svjedočili smo uobičajenom zauzimanju busija

BHT1: U sjeni unutrašnjih obračuna

10. – 16. juli 2018.

POLITIČKI OBRAČUN ILI RAZLIČITE PROFESIONALNE INTERPRETACIJE? Poslije natprosječno dobre sedmice, utisak je pokvaren unutrašnjim sukobima koji su isplivali na površinu i koji su nekoliko dana bili udarna vijest u drugim medijima. Sukob se navodno vodio oko odluke urednika informativnog programa Marka Radoje da na dan izvještavanja sa srebreničke komemoracije voditelji ne nose cvijet sjećanja. Radoja je tvrdio zatim da je on izdao tek preporuku, i da ga žele smaknuti, kako veli, parastrukture koje stvarno vladaju medijem u kojem uređuje. I koje jedino odgovaraju svojim strankama. Sukob se brzo proširio po kuloarima, pa se u Slobodnoj Bosni oglasio i uvijek oštri Senad Avdić koji je takođe uvjerenja da je politička pozadina ovdje mnogo bitnija. Kao i da se radi o pokušaju SBB-a da diskredituje Radoju i instalira svoje kadrove na državnoj javnoj televiziji.

Sam BHT1 je u svom izdanju u četvrtak (urednik Seid Masnica) objavio tek dijelove iz saopštenja svog Samostalnog sindikata koji je mišljenja da je prvi čovjek informative narušio njihov ugled i da su reporteri trebali nositi cvijet sjećanja. Očigledno da Sindikat ovdje predstavlja jednu stranu, a Radoja drugu. Ali nejasno je zašto urednik Masnica taj dan nije prenio i stav svog urednika? O kojem smo mogli čitati u drugim medijima. To mu je nalagala profesionalna dužnost jer svi drugi mediji taj dan već prenose izjavu Marka Radoje da mu se prijeti smrću i onemogućava da radi svoj posao. No, urednik Masnica držao je stranu samo jednoj strani u obračunu koji će samo narušiti ionako poljuljano povjerenje gledatelja.

Ako je zaista postojala razlika u mišljenjima u vezi sa (ne)nošenjem cvijeta, zasnovana na različitoj interpretaciji profesionalnih standarda, onda se dijalog prvo trebao voditi unutar kuće. Ako on nije bio moguć, ili su razlike bile nepremostive, u redu je izaći u javnost sa svojim tumačenjem. Ali javna televizija mora ostati fer do kraja. I prenijeti obje strane. Oba tumačenja. Ovdje je na dan kada su mnogi mediji ukrštali ta mišljenja BHT1 istakao samo sindikalno saopštenje. Činjenica da je cijela stvar završila s prijetnjama smrću ne čini priču nimalo naivnom. I ostavlja gorak utisak da naša profesionalna medijska zajednica nije u stanju voditi dijalog.

SPECIJAL PRIPREMLJEN PRISTOJNO: U sjenci opisanog sukoba, novinari i urednici su zaista uradili dobar posao prateći obljetnicu u Srebrenici. Javljanja uživo, specijalni razgovori, pojedinačne priče… Sve je to izgledalo uhodano i dobro pripremljeno. Pojedini su nosili sporni cvijet na reveru, dok drugi nisu. Ali to se nije odrazilo na pripremljeni sadržaj.

IZDVOJENO:

U petak saznajemo da je Vlada FBiH donijela novu Strategiju zapošljavanja koja bi, kako se tvrdi, opet mogla biti mrtvo slovo na papiru (urednica Adela Topalović). U nastavku nam predstavnica Agencije za statistiku u kameru saopštava koliki je ukupan broj (ne)zaposlenih osoba po entitetima. Ali te brojke su morale biti predstavljene na ekranu, po mogućstvu u grafičkom prikazu u kojem se porede s ranijim godinama. Istina, na ekranu nam je data obrazovna struktura nezaposlenih. Isto je trebalo učiniti i s drugim brojkama koje su se pojavljivale u prilogu.

OCJENA: 4

 

FTV: Neumjerenost u slavlju

10. – 16. juli 2018.

ČLANSTVO U NATO: Urednica Antonija Avram je otvorila pitanje da li u našoj zemlji postoji podrška članstvu u NATO. Sasvim prikladno, uoči samita najjače vojne alijanse na kojem je član Predsjedništva Bakir Izetbegović ponovio da nam je potrebna jača uloga ove alijanse. Avram je istražila kako izgleda politički pejsaž u Republici Srpskoj gdje sve stranke ponavljaju da se protive članstvu. Često se u prilozima olako prelazi preko te činjenice, pa je dobro da se sada upravo taj segment istražio.

SPORTSKI SPECIJAL U INFORMATIVNOM PROGRAMU: Nogometna groznica nije zaobišla ni FTV. Urednica Edina Šečerović više je od pola Dnevnika 2 u subotu posvetila uspjehu hrvatskih nogometaša. Prizori slavlja, razgovor sa legendarnim Ćirom, podsjećanje na 1998. godinu, procjene šansi pred meč sa Francuskom… Emisija u pola osam u časku se pretvorila u sportski specijal. Samo pitanje je koliko to sve ima veze sa informativnim programom. Zatim, i u slavlju treba biti umjeren. Jeste lijepo praznovati sa susjedima, ali često se zaboravi da dobar dio publike nogomet uopšte ne interesuje. Zanimljivo je pogledati kako su svjetski mediji ispratili uspjeh Hrvatske. Uticajni mediji u kojima dominira politički sadržaj poput tjednika Spiegel ili Economista, kao i britanskog BBC-ja, progovorili su i o tamnoj strani hrvatskog podviga. Neprikladnom navijanju i koketiranju sa fašističkim simbolima. Korupcionaškim skandalima i ulozi Luke Modrića u njima. To je takođe dio bajke o crveno-bijelim kockicama. Kao i Zdravko Mamić. Čovjek koji se nalazi u srcu korupcionaških afera i koji je zbog njih pobjegao u Međugorje. Ili u zemlju koja je samo slavila i poskakivala u svojoj centralnoj informativnoj emisiji na uspjehe susjeda. Bez da se njuhom novinara zalazilo i u zakulisne igre.

IZDVOJENO:

Nevzeta Škrijelj Koljenović je u ponedjeljak kao prvu vijest stavila prvostepenu presudu u slučaju Dženana Memića kojom su potvrđene sumnje porodice u zvaničnu verziju istrage. Slučaj koji već mjesecima potresa bh. pravosuđe zaslužuje pažnju i u narednim danima.

OCJENA: 5

KOMPARATIVNA ANALIZA:

FTV je za vikend potresla hrvatska fudbalska groznica koja se izmakla kontroli. U slavlju treba biti umjeren. Uz to, od političko-informativnog programa se očekuje da pripremi škakljive vijesti, npr. progovarajući i o tamnijoj strani uspjeha.

U sedmici iza nas, u slučaju BHT1 dominiralo je ono što se dešavalo, sportski kazano, van terena. Ili van studija. Sukobi na relaciji urednik informativnog programa i dio zaposlenih oko načina izvještavanja o genocidu u Srebrenici zasjenili su sve druge stvari. Ali možda najviše utisak da se tu uopšte nije radilo o razilaženju mišljenja u pogledu profesionalnih principa, već da su medijski uposlenici javnog servisa zabavljeni sami sobom obračunavali se po političkoj liniji. I to sve preko gledatelja, tj. RTV pretplatnika. Obje strane se nisu baš upinjale da objasne svoje profesionalne razloge, iako je urednik Radoja u tome bio iscrpniji. Na kraju je ipak izostala rasprava na pitanje da li je umjesno da voditelji nose simbole kojima iskazuju solidarnost sa žrtvama genocida. Sindikat BHT1 stao je na stanovište da to zahtijevaju princip objektivnosti i presude izrečene u Haagu, dočim je Radoja, pozivajući se na neutralnost, upozorio da otvaramo Pandorinu kutiju i pravo nošenja simbola povodom svih drugih stratišta.

Autoru ove analize se čini sasvim prikladnim da voditelji nose simbole kojima se solidarizuju sa žrtvama jer je to u odnosu na pojedine događaje stvar civilizacijskog pijeteta. Postoje događaji koji u kulturi sjećanja zauzimaju posebno značajno mjesto. No, u konkretnom slučaju rastužuje da nije postojao dijalog. Čak i da je urednik Radoja iznio najradikalnije drugačije mišljenje, on je imao pravo na njega. I trebalo mu je omogućiti da ga iznese. A ako je neko htio polemisati sa njim, trebao je to i učiniti. Srebrenicu, kao niti bilo koji drugi događaj, ne treba tabuizirati i ograditi zabranima kojima se ne dopušta sloboda mišljenja. Ovdje je sve od početka ličilo na politikantsku predstavu u kojoj se zaziva tuđa glava kao za kafanskim stolom.