MEKSIČKE LEKCIJE ZA BH. LJEVICU

Foto: El País

Pred ljevicom je veliki zadatak − da uvjere glasače da su socijalna pravda i jednakost ne samo centralni dijelovi njihovog programa već i osnove njihovog ličnog uvjerenja i života

Andrés Manuel López Obrador je novi predsjednik Meksika. Poznatiji u Meksiku pod akronimom AMLO, Obrador je nakon dvije neuspjele predsjedničke kampanje iz trećeg pokušaja uspio poraziti kandidate Stranke nacionalne akcije (PAN), kao i Institucionalne republikanske partije (PRI), inače partije kojoj je i sam nekada pripadao. Sa 30 miliona glasova, Obrador je postao prvi kandidat koji je uspio skupiti više od 50 posto glasova još od davne 1988. godine. Koliko god impresivna njegova individualna pobjeda bila, uspjela ga je nadmašiti koalicija koju je predvodila njegova partija Morena, osvojivši većinu u oba doma Kongresa.

Obradorov uspjeh, za one koji su pratili njegovu kampanju, bio je sve osim iznenađujući. Obrador se za poziciju predsjednika spremao i borio decenijama. Mnogo je faktora utjecalo na njegov izborni uspjeh, ali posebnu pažnju treba obratiti na jedan segment njegove višegodišnje kampanje.

Ko je AMLO?

López Obrador je rođen 1953. u malom selu u meksičkoj državi Tabasco, drugi od sedmoro djece. Roditelji su mu bili trgovci, ali se Obrador odlučio ne baviti istim poslom, i prihvatio je mogućnost da studira na državnom fakultetu, a nakon tri godine i diplomirao na političkim naukama. Već 1976. je postao član PRI-a, vladajuće partije koja će desetak godina kasnije u svom programu prigrliti kapitalizam, kada će je Obrador i napustiti. Obrador potom pristupa PRD-u, ljevičarima koji su napustili PRI, i nastavlja političku karijeru koja će ga 2000. godine dovesti do pozicije šefa vlade federalnog distrikta – de facto gradonačelnik grada Meksika.

Na poziciji gradonačelnika, Obradorova prepoznatljivost i popularnost naglo rastu, a on postaje poznat po svojim programima finansijske pomoći ugroženim grupama poput samohranih majki, osoba s posebnim potrebama i starijih građana, osniva novi univerzitet u gradu i rekonstruiše staro jezgro grada Meksika. S pozicije gradonačelnika će krenuti u tri predsjedničke kampanje, od kojih će tek posljednja biti uspješna.

Kada se ovako sagleda karijera Obradora, ona nije ni po čemu posebna. Međutim, ono što Obradora čini drugačijim jeste konzistentnost u borbi za principe i ideje u koje vjeruje. Drugim riječima − vjerodostojnost. Obrador je bio socijalist kada se učlanio u PRI 1976. godine, on je bio socijalist kada se učlanio u PRD 1988. godine, i on je bio socijalist kada je osnovao Morenu 2012. godine. Za sve godine svog političkog aktivizma, Obrador nikada nije odustao od borbe protiv socijalne nepravde.

Od posla koji je prihvatio da pomaže Chontal Mayama, autohtonom narodu iz Tabasca koji je živio u siromaštvu dok su se sa njihove zemlje izvlačili milioni barela nafte, preko protestnog marša za slobodne izbore koji je vodio 1991. godine i akcije bojkota plaćanja računa preskupe struje 1995. godine, pa do blokade naftnih pogona zbog zagađenja okoline kada je i fizički napadnut od policije, jedna nit se konstantno provlačila kroz njegovo djelovanje. To je borba za pravdu, socijalnu i svaku drugu. Ali je to prvenstveno borba za pravdu zajedno s narodom kojem pripada.

Nije dosta biti iz naroda, mora se ostati s narodom

Svojstvo mnogih političkih predstavnika posljednjih decenija, i po tome Bosna i Hercegovina nije nikakav izuzetak, jeste da sve manje pripadaju narodu koji predstavljaju. Izabrani političari sve manje razumiju kako njihovi glasači žive, kakve poslove obavljaju, šta su im svakodnevne potrebe i šta su im želje. Moguće je da je to samo percepcija, i da politički predstavnici kroz historiju nikada nisu poznavali svoj narod, ali i ako je samo percepcija, opet je ozbiljan problem. Jer je sasvim dovoljan i indikativan i sam osjećaj da te tvoj predstavnik ne razumije.

Obrador pripada veoma maloj grupi političara koji razumiju kako njihov narod živi. To nije rezultat činjenice da je Obrador više ili manje pametan, više ili manje vrijedan, da ima više ili manje empatije za druge nego neke njegove kolege. Nije ni rezultat činjenice da je on čovjek “iz naroda”, dakle da nije rođen privilegovan. Obrador zna kako živi njegov narod jer on još uvijek živi sa njima.

Kada je odlučio raditi za Chontal Maye, Obrador je godinama sa svojom suprugom živio u straćari i spavao na slamnatim krevetima kao i Maye. Kada je organizovao proteste, i on je danima marširao sa sugrađanima, i batine primao s njima. Za šest godina koliko je vodio grad Meksiko, Obrador je svako jutro prije šest sati išao na posao u svom starom Nissanu, primao umanjenu platu i živio u stanu u predgrađu. Nakon nedavne pobjede na predsjedničkim izborima, objavio je da neće živjeti u predsjedničkoj palači. Umanjio je sebi platu, kreće se bez naoružanih tjelohranitelja među ljudima, a na posao se vozi Volkswagen Jettom. Obrador, ukratko, živi posljednjih šezdeset godina kao i većina njegovih simpatizera i glasača.

Situacija na ljevici u Bosni i Hercegovini je obrnuta. Izuzetaka, naravno, uvijek ima, ali ovdje govorimo o dominantom ponašanju. Dok govore o tome kako narod teško živi, većina političkih predstavnika ljevice ima veoma visoka primanja. Za vrijeme borbe protiv korupcije i nepotizma, i sami nerijetko koriste svoj uticaj da se zapošljavaju kadrovi njihove stranke, ili dodjeljuju državni grantovi njihovim prijateljima ili članovima porodice. Lideri socijaldemokratije u BiH se voze u skupim automobilima, lete prvom klasom i koriste business lounge na aerodromima. Oni žive u više kvadrata nego prosječna porodica. Ne jedu istu hranu, ne nose istu odjeću, ne slušaju istu muziku, ne idu na ista mjesta na odmore kao njihovi glasači.

Bez obzira koliko se trudili na društvenim medijima prikazati kao ljudi koji se kreću među narodom, veoma je malo onih koji u to više vjeruju ili to osjete. Posebno je to teško podnijeti glasačima koji vjeruju u socijaldemokratiju. Taj manjak vjerodostojnosti – jedan ideal se prodaje glasačima a drugi ideal se živi – je jedan od najvažnijih razloga što je veliki broj birača ljevice razočaran i demotiviran. Suvišno je govoriti o tome kako situacija na desnici nije bolja.

Vjerodostojnost ispred programa

Autentičnost je osobina koju glasači uvijek nagrađuju, a kako je i nije bilo u godinama iza nas, glasači su počeli autentičnost nagrađivati po svaku cijenu. Kao što su Meksikanci nagradili López Obradora, Amerikanci su nagradili Trumpa, jer je vjerodostojnost pozitivna bez obzira na konkretna rješenja i politike za koje se kandidat bori. Glasači vjeruju da je Obrador onakav kakvog ga vide u javnom nastupu, kao što vjeruju da Trump privatno govori ono što govori i javno.

Bosanskohercegovačku ljevicu očekuje veliki zadatak − da ponovo uvjere svoje glasače da im vjeruju. Da uvjere narod da su oni ljudi za koje se predstavljaju. I da su socijalna pravda i jednakost ne samo centralni dijelovi njihovog programa već su i u centru njihovog ličnog uvjerenja i života. Bez toga im neće pomoći nijedan program, ma koliko dobro napisan, nijedna kampanja, ma koliko dobro izrežirana. Obrador je to shvatio davno, i njegov program i njegova kampanja su od 1976. godine jedno te isto. Autentičnost.