NATO I RUSIJA – ni u hladnom ratu, ni u strateškom partnerstvu

Foto: Reuters

Ruska vojna agresija na Ukrajinu i ranije na Gruziju produkt je straha pred širenjem NATO-a na Istok. NATO nikada nije bio snažniji u odnosima s Rusijom, ali nikada ni bliže raspadu

Na konferenciji za novinare održanoj krajem aprila nakon sjednice Sjevernoatlantskog vijeća generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg je kazao da NATO radi s Rusijom s ciljem poboljšanja odnosa, nalazeći se u situaciji u kakvoj nisu bili ranije. „Nismo u starom hladnom ratu, niti smo u strateškom partnerstvu koje smo nastojali izgraditi nakon hladnog rata. Tako da je ovo nešto novo“, opisao je Stoltenberg odnose s Rusijom.

Uistinu, teško je koristiti pojam „hladni rat“ da bi se opisali odnosi na relaciji NATO – Rusija. Dva su ključna razloga za to. Najprije, sve veća politička heterogenost NATO saveza, koja se posebno očituje nakon američkog povlačenja iz iranskog nuklearnog sporazuma i uvođenja carina na evropski aluminij i čelik. Drugi razlog je impozantan disbalans između NATO-a i Rusije u odnosima vojne moći.

Moć i ljubaznost

Tokom hladnog rata granica između dva bloka nalazila se u Berlinu. Danas je ona pomjerena nekih 2.000 kilometara dalje na istok, u Donbas. Nema sumnje, aneksija Krima 2014. godine je bila velika stvar sa stanovišta ruskih kapaciteta, ali to ne može da zasjeni činjenicu da je od pada Berlinskog zida NATO dobio 13 novih članica, među kojima su apsolutna većina bivše članice Varšavskog pakta, pa čak i bivše sovjetske republike.

Možda liberalni poredak kakav je bio na snazi na Zapadu ’90-ih i 2000-ih više ne postoji, ali njegovo naslijeđe poput transfera tih 13 istočnoevropskih članica iz ruskog u NATO pakt još uvijek ima esencijalni utjecaj. Pa ako je u vrijeme hladnog rata i postojao neki balans u vojnoj moći, danas to više nije slučaj. NATO sfera se u međuvremenu popela na skoro milijardu ljudi i sedam puta je, po broju stanovništva, veća od Rusije (144), koja je, pak, duplo manja od populacije bivšeg Sovjetskog saveza 1989. godine.

BDP dviju vodećih NATO-ovih ekonomija – Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke 18 je puta veći od ruskog BDP-a. Vojni budžet NATO-a je 12 puta veći od ruskog. Samo američki vojni budžet iznosi oko 640 milijardi dolara, dok je ruski oko 60 milijardi.

Imajući na umu ove (i slične) podatke, postaje mnogo jasnije zašto se odnosi između NATO-a i Rusije ne mogu više objasniti hladnoratovskim pojmovima, koji su implicirali interakciju zasnovanu na odnosima ravnoteže moći.

Stoltenbergov ljubazni i konstruktivni pristup spram Rusije, s dijalogom kao centralnom riječju, utemeljen je na osjećaju disbalansa moći u korist NATO-a. „Težimo ka boljim odnosima s Rusijom jer je ona naš susjed. Rusija će tu ostati“, kazao je ranije Stoltenberg. Teško se sjetiti kada je neki od ruskih zvaničnika izrazio sličan benevolentan stav prema NATO-u, jer mnogo je lakše suzdržati se od agresije i ljutnje kada znate da sat kuca u vašu korist.

Američki politički analitičar John Mearsheimer je u vrijeme začetka vojnog konflikta u Ukrajini napisao da Rusija tu akciju nije poduzela zato što se osjećala snažno, već zato što se osjećala uplašeno i slabo. Ruska vojna agresija na susjedne države Ukrajinu i ranije Gruziju je produkt straha pred širenjem Evropske unije i NATO-a dalje na Istok. Rusi tradicionalno smatraju Ukrajinu buffer zonom, koja im služi kao poligon gdje se brane napadajući, prije nego što protivničke trupe stignu do ruske granice.

Bečki dokument – transparentnost i redukcija rizika

Bečki dokument predstavlja jedan od temeljnih akata euroatlantskog sigurnosnog sistema, sa svojom namjerom za povećanjem transparentnosti i predvidljivosti vojnih kapaciteta i manevara, a kako bi se ojačalo međusobno povjerenje i pomoglo izbjegavanju konflikta.

Bečkim dokumentom države članice Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) obavezale su se da će obavijestiti jedna drugu o svakoj vojnoj vježbi koja uključuje više od 9.000 trupa i dopustiti prisustvo posmatračima za svaku vježbu koja uključuje više od 13.000 trupa (s manjim pragom za amfibijske i padobranske vježbe).

NATO saveznici su u prošloj godini izrazili ogromnu zabrinutost povodom združene bjelorusko-ruske vojne vježbe ZAPAD 2017, koja je, kako su kazali, bila veća i rasprostranjenija nego što  su organizatori prijavili kroz različite kanale, uključujući i Vijeće NATO – Rusija.

Rusko nepoštovanje diktata Bečkog dokumenta, jednako kao i suspenzija Sporazuma o konvencionalnim vojnim snagama u Evropi iz 2007. može se tumačiti kao znak nove ruske vanjskopolitičke i vojne emancipacije, odnosno, vraćanje statusa koji je imao Sovjetski savez.

Međutim, to možemo pomisliti samo ako zaboravimo onu presudnu činjenicu o disbalansu moći, po pitanju vojnog budžeta, opremljenosti i industrijske produktivnosti između NATO-a i Rusije. Ako imamo to u vidu, onda rusko distanciranje od naloga Bečkog dokumenta za transparentnošću ponovo postaje znak zabrinutosti i slabosti.

U svom godišnjem izvještaju, generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg ponosno ističe da je, za razliku od Rusije, NATO ispunio svoje obaveze iz Bečkog dokumenta, te da su samo u 2017. godini ruski vojni inspektori ispratili 16 vojnih vježbi u organizaciji sjevernoatlantskih saveznika.

To zvuči malo neobično. Naime, ako jedna strana krši dogovor, zašto bi ga druga poštovala i nastojala ga implementirati? To bi mogao biti znak naivnosti. U tradicionalnoj vojnoj filozofiji, kada ste u situaciji u kojoj vaš (potencijalni) oponent ima punu informaciju o vašim operativnim kapacitetima, a vi ne znate o njegovim jer ih uspješno krije od vas – onda je to znak vaše slabosti.

Međutim, rekli smo da govorimo o „nečemu novom“. Tako i u slučaju Bečkog dokumenta. Unatoč ruskom nepoštovanju sporazuma, NATO ima snažnu volju da ga provede jer je strukturiran tako da će imati korist od primjene, čak i ako ga druga strana krši. Zapravo, posebno tada.

Insistiranje na transparentnosti i predvidljivosti je savremeni koncept sigurnosti, posebno relevantan i koristan u situacijama disbalansa moći. Snažnija strana ima fundamentalni interes u obavještavanju suprotne strane o svojim impresivnim kapacitetima, ciljajući na to da obeshrabri potencijalne vojne manifestacije animoziteta.

Samo u situacijama gdje su vojni i drugi kapaciteti jednaki, nedostatak transparentnosti i predvidljivosti može biti koristan za kreiranje percepcije da ste jači nego što jeste, ne samo u očima vašeg oponenta nego i u vlastitim očima. Međutim, u situaciji gdje jedna od 29 članica NATO pakta ima više od 10 puta veći vojni budžet nego Rusija, onda je najbolji način prevencije konflikta transparentnost i predvidljivost.

Neželjeni geopolitički brak

Idući tragom argumentacije Johna Mearsheimera u vezi s ukrajinskom krizom, neko bi mogao primijetiti da je najbolji način da se dovede do rata da se nastavi širenje EU i NATO-a, a da je zaustavljanje tog širenja – pacifistički napor.

„Velike sile reaguju oštro kada njihovi udaljeni rivali premještaju svoju vojnu moć u njihovo susjedstvo, s mnogo manje pokušaja da zemlju s kojom graniče učine svojim saveznikom. To je temelj Monroeove doktrine, i danas nijedan američki lider ne bi tolerisao da se Kanada ili Meksiko pridruže vojnoj alijansi na čelu s nekom drugom svjetskom silom“, primjećuje Mearsheimer.

To je, vjerovatno, tačno. Međutim, Mearsheimer, koji je utemeljitelj realističke škole, prilično je nerealan u ovoj argumentaciji. Ponovo je ključno naglasiti razlike između hladnoratovske i današnje konstelacije („nešto novo“). Sovjetski savez imao je dovoljno moći da instalira svoje nuklearne kapacitete u blizini američke granice (Kubanska kriza), dok današnja Rusija nema kapacitet za nečim sličnim.

Čak i kada govorite o principima, štetno je da ignorišete postojeće odnose moći. Razumljiva je pozicija Rusije, ali razumjeti nečiji strah ne znači dati mu pravo da, vođen tim strahom, napadne nekoga. Razumjeti strah i dati pravo – dvije su različite stvari.

Naime, ne možete zahtijevati ni od jedne nacije u Istočnoj i posebno u Jugoistočnoj Evropi, poput Bosne i Hercegovine ili Makedonije, da se odrekne svojih NATO aspiracija, s argumentom da je Rusija zabrinuta i da joj se to ne bi svidjelo. Ne možete – i ovo nije samo emocionalni argument – tražiti od zemalja da ne čine ono što smatraju da je u njihovom interesu, a da ne ponudite neki ekvivalent benefitu članstva u EU i NATO-u, što Rusija, s obzirom na svoje skromne kapacitete, ne može ponuditi.

Primjera radi, Turska još uvijek ima namjeru priključenja Evropskoj uniji. Ne zbog nekih sentimentalnih razloga već unatoč njima i političko-kulturalnim tenzijama između Turske i dobrog dijela zemalja EU. Istovremeno, Turska je kao eminentna članica NATO-a, sa svojim poboljšanim odnosima s Rusijom, primjer da članstvo u NATO-u nije nužno neprijateljski stav prema Rusiji.

Iz ruske perspektive NATO je često viđen kao homogeniji politički entitet nego što jeste. U uslovima hladnog rata, NATO je bio mnogo homogeniji nego danas, kada povećana snaga Zapada i odsustvo hladnoratovskih strahova od ruske invazije čine sjevernoatlantski savez mnogo razjedinjenijim, što dovodi do mnogo više tenzija na relaciji između SAD-a, Francuske, Njemačke i Turske, npr. To je na najbolji mogući način pokazalo američko povlačenje iz iranskog nuklearnog sporazuma, kao sigurnosnog pitanja par excellence, ali i američko uvođenje carina na evropski aluminij i čelik.

U tom smislu, odnosi između NATO-a i Rusije nisu (zbog disbalansa moći) samo drugačiji od onih iz vremena hladnog rata, već i od onih iz vremena nakon njega. Antagonizacija odnosa između zapadnih saveznika (SAD – Njemačka) dovodi i do nestabilnog odnosa prema Rusiji, po principu toplo-hladno.

Tako je, recimo, nakon američkog povlačenja iz iranskog nuklearnog sporazuma i uvođenja carina, Evropska unija na čelu s Njemačkom radikalno ublažila retoriku prema Rusiji s jasnim ciljem: smanjenja vlastite ovisnosti o sigurnosnom sistemu čiji je još uvijek fundament američka vojska. Međutim, već na netom održanom samitu G-7 američki predsjednik Donald Trump je zahtjevom da se Rusija vrati u članstvo ove grupe, te njemačko-francuskim odbijanjem te inicijative, ponovo pokazao da stvari neće ići jednosmjerno i lahko.

Nešto još novije

Promjenjiva Trumpova igra, čiji je cilj zavađanje Evrope s Rusijom s ciljem stvaranja veće ovisnosti Evrope o američkim sigurnosnim garancijama, učinila je Rusiju privlačnijim partnerom. Međutim, Rusija je još daleko od željenog partnera. Sa stanovišta zemalja koje se nalaze između (razdrmanog) euroatlantskog konglomerata i Rusije, primjetna je izvjesna tugaljivost ruske pozicije, gdje Moskva treba susjedne zemlje radi svojih sigurnosnih interesa, ali nema šta da im zauzvrat ponudi. Nešto poput neželjenog i depresivnog geopolitičkog braka, gdje možete biti ljuti na partnera ako ne želi biti u toj relaciji, ali to sigurno ne znači da ste u zavidnoj poziciji.

Mearsheimer je u pravu kad kaže da je Rusija vođena više osjećajem slabosti nego osjećajem snage, ali je u krivu kad iz tog straha deducira političko pravo, koje je za njega neupitno, nemajući sluha za interese drugih (slabijih i jačih) zemalja.

Primjera radi, u mnogo boljoj poziciji se nalazi Kina, koja se ne trudi da stopira euroatlantske integracije, već se umjesto toga takmiči s Evropskom unijom u investiranju i trgovini u zemljama EU i NATO-a, i onima koje se nalaze u procesu pristupa. Zavidnija pozicija Kine vidi se i po tome što ona u svojoj „Ukrajini“ (Korejsko poluostrvo) ima već odavno utvrđene pozicije, mnogo snažnije nego što su ruske u Donbasu, te umjesto agresivnosti, koja je u ovom slučaju američko breme, bira relaksirajući pristup. Možda bi bilo pretjerano reći da je Rusija Kini ono što je Ukrajina Rusiji (buffer zona), ali ako postoji pandan Sovjetskom savezu u današnjici, to sigurno nije Rusija nego Kina. No, valja naglasiti da Kina u toj „hladnoratovskoj paraleli“, sve dok ima rastuću snagu, neće imati ranjivu agresivnost bivšeg SSSR-a.

Kada bismo svodili na ključne dimenzije pitanje onog „nečeg novog“ u odnosima NATO-a i Rusije, mogli bismo reći da NATO nije nikada bio snažniji u tim odnosima, s obzirom na neproporcionalno veće vojne i proizvodne kapacitete u odnosu na Rusiju. Istovremeno, NATO nikada nije bio na slabijem osloncu zbog narušenih trgovinskih relacija između SAD-a i Evropske unije, a s njima i svih drugih – posebno sigurnosnih, o čemu smo detaljno već govorili u tekstu Donald Trump i nuklearna trgovina. Taj paradoks da NATO nikada nije bio snažniji, a da se istovremeno nalazi pred mogućnostima raspada, dodatno je osnažnila nedavna podrška njemačke kancelarke Angele Merkel ideji formiranja evropske vojske. Ako je ovo čemu trenutno svjedočimo „nešto novo“, teško je naći riječi kojima bi se tek te naslućene perspektive opisale. No, naša je zadaća da ih počnemo tražiti.