IZVJEŠTAVANJE O UGROŽENIM GRUPAMA: neuravnoteženost, netačnost i stereotipizacija

Foto: Fotoloia/THPStock

Pristup ovoj tematici podrazumijeva insistiranje na dodatnoj pažnji pri kreiranju priče

Kako se povećava broj informacija u javnom prostoru, za šta su najodgovornije društvene mreže i portali, tako se sve više javlja potreba preciznije klasifikacije oblasti o kojima se izvještava. U vremenu kada novinari nemaju ekskluzivitet nad kreiranjem medijskih tekstova, često se dešava da publika zbunjeno posmatra kako se u istu ravan stavljaju vijesti o domaćoj političkoj sceni, međunarodnim događajima, globalnim politikama i slično. U takvom kontekstu, izvještavanje o ugroženim grupama (najčešće izbjeglice i manjinske grupe) posmatra se kao „redovan posao“, gdje se zanemaruju određene specifičnosti.

Specifičnost izvještavanja o ugroženim grupama ne krije u sebi nove novinarske standarde, nego isključivo insistiranje na dodatnoj pažnji prilikom kreiranja priče. Iako je kontekst medijske scene uslovio drugačiji način posmatranja teksta (o čemu ćemo govoriti na kraju), možemo izdvojiti tri vrste problema prilikom izvještavanja o ugroženim grupama: neuravnoteženost (nedostatak fer izvještavanja i proporcionalnosti), parcijalnost i netačnost (nedostatak konteksta) i pojačavanje stereotipizacije.

Uravnoteženost kao osnovni princip

Pravilo dvije strane, kako se često objašnjava princip uravnoteženosti, nije dovoljno jasno definisano u izvještavanju o ugroženim kategorijama. Uzećemo kao primjer aktuelnu migrantsku krizu u Bosni i Hercegovini: mediji uglavnom kreiraju priče tako što uzmu izjave nadležnih zvaničnika (ministra sigurnosti, načelnika policije i slično) i migranata (koji koriste engleski jezik), čime su dvostruko narušili princip uravnoteženosti. Naime, nadležni organi nastupaju iz pozicije koja po pravilu nije neutralna, jer institucije prije svega žele opravdati poteze koje provode. Sa druge strane, na prvom nivou neuravnoteženosti publika dobija ograničen stav migranata, jer govore uglavnom oni koji se koriste engleskim jezikom i oni koji žele biti izvor u takvim okolnostima.

Dakle, imamo situaciju neproporcionalne zastupljenosti gledišta, jer stavovi nadležnih institucija izgledaju uvjerljivije i kredibilnije, dok sporadični stavovi odabranih migranata zvuče nedorečeno i jednostavno. Međutim, teže narušavanje uravnoteženosti se dešava na drugom nivou, tj. kada se zanemaruje treća strana: stanovnici gradova i naselja u koja migranti dolaze. Mediji koji pažljivije izvještavaju o ovoj trećoj strani prenose stavove građana koji opravdavaju poziciju migranata i koji imaju razumijevanje za nesreću koja ih je zadesila. Ukoliko se ova strana zanemari, stvara se stanje panike u kojem korisnici medija kreiraju odbrambeni stav prema migrantima. Takođe, zanemaruje se činjenica da stanovništvo, generalno, nema ništa protiv migranata, što iznosi jedan izvor u dnevniku TV1 od 6. juna: on kaže kako će pomoći svim migrantima jer je i sam bio izbjeglica i ima puno razumijevanje za njih.

Proporcionalnost je princip koji u ovakvim situacijama, kao što je migrantska kriza u BiH, garantuje vidljivost koja je srazmjerna veličini problema u kojem se migranti (i druge ugrožene kategorije) nalaze. Na primjer, ove sedmice je Crveni krst u Bihaću objavljivao informacije da nema dovoljno hrane za migrante koji se nalaze u tom mjestu. Nekoliko dana poslije se saznalo da je ta informacija bila netačna, da ima dovoljno hrane, ali da se takva informacija koristila kako bi se nadležne institucije i građani više aktivirali. Koristiti ovakve tehnike informisanja bilo bi problematično u redovnim aktivnostima i temama, ali zbog principa proporcionalnosti takvi postupci se mogu donekle razumjeti.

Parcijalnost i netačnost: razumijevanje konteksta

Danas govoriti o tome kako je većina informacija koje dobijamo posrednog karaktera je suvišno. Dostupnost medijskih tehnologija je omogućila da, kao što znamo šta se dešava u najbližem okruženju, dobijamo informacije o drugim narodima, kulturama i državama. Kada su u pitanju ugrožene grupe (koristimo primjer migranata i manjinskih grupa), mediji koji poštuju principe cjelovitosti i tačnosti ne izvještavaju isključivo o posljedicama, nego pokušavaju prenijeti dio konteksta: zašto je nastupila migrantska kriza, zbog čega se ljudi iseljavaju, kakav je stvarni položaj manjina i slično.

Cjelovitost i tačnost su važni zbog rezonantnog efekta parcijalnog izvještavanja: veliki dio publike koji informacije o ugroženim grupama dobija isključivo od medija prije ili kasnije dođe u kontakt s njima, što se onda reflektuje na generalno mišljenje o njima. Na primjer, publika koja dobija parcijalnu sliku migrantske krize dođe u kontakt sa grupom migranata gdje svi koriste nove pametne telefone. Iako postoji bezbroj razloga zašto oni to koriste, rezonantni efekat je da publika potvrđuje sliku o njima kao „ekonomskim“ migrantima.

Pojačavanje stereotipizacije

Stereotipi, kao generalizacije o drugima koje nisu zasnovane na iskustvu, postojali su i prije medija, tako da ne možemo zastupati tezu da su mediji kreatori stereotipa. Ono što mediji rade je pojačavanje stereotipa, a u kontekstu ugroženih kategorija navešćemo tri tehnike pojačavanja.

Logička greška innuendo je najveća opasnost koja dovodi do negativne stereotipizacije ugroženih grupa. Na primjer, kada predsjednik RS-a Milorad Dodik kaže da je migrantska kriza izrežirana kako bi migranti postali građani BiH i narušili izborni proces – to je innuendo, odnosno korištenje neprovjerenih činjenica i pretpostavki kao da su provjerene i dokazane.

Fundamentalna greška atribucije je opšti obrazac koji se koristi kako bi se manjinske grupe okarakterisale kao odgovorne za svoju poziciju. Ova greška u zaključivanju se javlja kada procjenjujemo druge – tada smo skloni da prenaglasimo njihovu individualnu odgovornost, a zanemarimo objektivne okolnosti (kada procjenjujemo svoju situaciju, onda težimo obrnutom). Na primjer, mediji parcijalnim izvještavanjem stvaraju obrazac da su migranti odgovorni zato što dolaze u BiH, a ne teška situacija koja ih je zadesila u njihovoj zemlji.

Dramatizacija je tehnika kojom se dodaje zanimljivost priči tako što se neprovjerene činjenice predstavljaju u ekstremnom obliku. Većina medijskih tekstova o tome kako su migranti ili druge manjinske grupe odgovorni za krivična djela prepuni su dramatizacije. Na primjer, tekst u kome se govori o navodnom napadu migranta na tužiteljicu Gordanu Bosiljčić je dramatizovan preko naslova, potpisa ispod uvodne ilustracije i neprovjerenih činjenica o počiniocu.

Postistina i lažne vijesti: dodatni problem

U uvodu teksta smo napomenuli da nove okolnosti stvaraju dodatni problem u praćenju svih informacija, a samim tim i informacija o ugroženim grupama. Dodatni problem se odnosi isključivo na povećane mogućnosti da lažne vijesti budu predstavljene kao relevantna informacija, dok su navedeni procesi stari koliko i masovni mediji. Na primjer, lažna vijest je ništa drugo nego trač, dok je postistina jedna vrsta navike publike da „vidi ono što želi da vidi“. Kada su u pitanju ugrožene grupe, ova matrica kreiranja stavova je izraženija, jer ugrožene grupe nemaju jednaku mogućnost da se bore za svoju stranu priče.

Kako to izgleda na primjeru? Medij objavi da nas očekuje priliv 11.000 migranata u Bosnu i Hercegovinu. Dio publike nekritički preuzima informaciju i generiše stav o opasnosti koja slijedi. Drugi medij objavi da su prvobitne informacije netačne, ali isti dio publike i dalje vjeruje da stiže 11.000 migranata jer, jednostavno, tako misli i osjeća.