FAKE & SPIN: Nacionalistički ispadi Crnadka i Ivanića

Foto: startbih.ba

U najgorem maniru Milorada Dodika, Igor Crnadak i Mladen Ivanić osporili su pravo đacima u Australiji da uče bosanski jezik. Da li je riječ o predizbornoj kampanji ili njihovoj pravoj prirodi?

Predizborna kampanja, koju smo u ranijim tekstovima već ocijenili kao najprljaviju u dosadašnjoj istoriji Bosne i Hercegovine, i dalje je u punom jeku, i teško da prođe ijedan dan da nam prije sveg etnonacionalni političari ne pripreme nešto novo. Manipulacija, spin i lažne vijesti dio su alata onoga što neki nazivaju “hibridnim ratom”, a kako je u ratu (i ljubavi) sve dozvoljeno, očito je da se ne preza ni od čega, dok se legitiman cilj može naći baš u svemu. Pa i u učionicama u dalekoj Australiji.

Tako je vijest da je bosanski jezik uvršten u nastavu u srednjim školama u Novom Južnom Velsu dovela do oštrog verbalnog sukoba između ambasadora BiH u Australiji Mirze Hajrića i ministra vanjskih poslova Igora Crnadka, a u sve se uključio i član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić. No, da bi se bolje razumio sukob, prije svega je bitan kontekst: 27. maja u domaćim medijima objavljena je vijest da će razred učenika porijeklom iz BiH u srednjoj školi Liverpool High School svake subote tokom školske godine imati predmet Bosanski jezik. Dakle, jedna škola u predgrađu Sydneya, Liverpoolu, sa svojih 27.000 stanovnika, i u toj školi jedna razredna zajednica u okviru vannastavne aktivnosti učit će, eto, bosanski jezik. Projekat je, po informacijama iz australijskog Liverpoola, podržala Ambasada BiH, te je jedan od koordinatora bio i ambasador Hajrić.

Eksplozivna reakcija

Čak i ovako minijaturna stvar poslužila je kao idealna inicijalna kapisla za eksplozivnu reakciju na najvišem nivou. Već 28. maja, oglasilo se Ministarstvo vanjskih poslova BiH na čelu sa ministrom Igorom Crnadkom, te je u saopštenju, koje je objavila SRNA, a prenijele Nezavisne novine, navedeno da se “sve aktivnosti ambasadora i drugog diplomatskog osoblja BiH koje se odnose na oblast obrazovanja, poput odvijanja nastave na ‘bosanskom’ jeziku u srednjim školama u Novom Južnom Velsu, u Australiji, mogu isključivo smatrati privatnim aktivnostima fizičkih lica koje nemaju nikakvu podršku, ni saglasnost nadležnih institucija”. Ovako eksplicitno ograđivanje nadležnog ministarstva od aktivnosti ambasadora BiH koji je koordinirao nastavu bosanskog jezika – nečega sasvim logičnog, jer ako zanemarimo nakratko apsurdnost situacije da u BiH postoje tri službena, a skoro pa istovjetna jezika, bosanski jezik jeste (jedan od) jezik(a) Bosanaca i Hercegovaca – ništa je drugo no politički čin. Isto je vidljivo i u nastavku saopštenja, u kojem se učešće ambasadora Hajrića stavlja u isti koš s “poziranjem ambasadora BiH u Moskvi sa ratnom zastavom BiH”, gdje se zastava BiH kao međunarodno priznatog subjekta iz perioda od njene nezavisnosti do aprila 1998. okvalifikovala, reklo bi se krajnje neopravdano i provokativno, kao “ratna”. Oba navodna incidenta iz ministarstva dalje su ocijenjena kao “jednostrane i neprihvatljive aktivnosti (kojima se) nanosi nemjerljiva šteta i BiH i njenoj diplomatiji”. Apsolutno je nejasno kako je moguće da učenje jednog od bh. jezika među građanima našeg porijekla može na bilo koji način nanijeti štetu državi i njenoj diplomatiji. Također, vrlo je upitna i kvalifikacija po kojoj “aktivnosti ambasadora… koje se odnose na oblast obrazovanja mogu se isključivo smatrati privatnim aktivnostima fizičkih lica”, jer bi se dalo argumentovati da se ovdje ne radi eksplicitno o oblasti obrazovanja, već kulture – jer jezik je u kontekstu inostranog djelovanja ipak i dio kulture jedne države – te da je kulturna razmjena, po definiciji, dio rada svake ambasade na svijetu. Ono što se prešutilo, a što je u svojoj reakciji na dopis ministarstva istakao ambasador Hajrić, jeste da je ovim bosanski jezik kao jedan od tri ustavno ravnopravna jezika stavljen u ravan sa srpskim i hrvatskim jezikom (jezicima?), te da je ministarstvo bilo itekako dobro upoznato s ambasadorovom inicijativom, jer je, kako kaže Hajrić, o ovome detaljno obavještavao našu vanjskopolitičku centralu čitavih devet mjeseci. Nije mnogo pomoglo ni to što je Hajrić pojasnio da bi se jednako zauzeo i za srpski i za hrvatski jezik da je situacija kojim slučajem obrnuta. Njegove riječi u potpunosti su se izgubile među žestokim reakcijama kako onih koji su protokolarno dužni nešto reći, tako i onih koji smatraju da je ovo još jedna prilika za etnonacionalno pokazivanje zuba.

Standardno politiziranje

Oglasio se tako i predsjedavajući Kluba poslanika SNSD-a u Predstavničkom domu PS BiH Staša Košarac, koji je poručio da je “za Republiku Srpsku, njene građane i institucije potpuno neprihvatljivo nametanje pojma ‘bosanskog’ jezika, kao i ‘bosanske’ nacije”. Iz njegovih riječi, evidentno je da je Košarac čitavu stvar ispolitizirao kao da se radi o pokušaju udara na integritet kompletnog srpskog etnonacionalnog korpusa, a kao da ne govorimo o dalekom Liverpoolu u Australiji i jednom jedinom razredu učenika i učenica i toj vannastavnoj suboti. Zatim se, opet putem SRNA-e i Nezavisnih, oglasio i Mladen Ivanić u svojstvu člana Predsjedništva BiH, rekavši da za odvijanje nastave na bosanskom jeziku “u srednjim školama u Novom Južnom Velsu”, gdje je jedna škola naprasno postala više njih, ne postoji saglasnost Predsjedništva. S obzirom na to da se radi o australijskom nastavnom planu i programu na suverenom australijskom tlu, bilo bi vrlo neobično da je bilo ko tražio dozvolu ili saglasnost političkih predstavnika iz BiH, te je jasno da je ovo samo još jedno u nizu ograđivanja, a u svrhu zauzimanja etnonacionalne strane u raspravi o jeziku koja je od daleko većeg značaja na domaćem tlu. Verbalni rat nema nikakve veze s diplomatijom ili vanjskom politikom, već s udomaćenim i internim politikanstvom.

Istini za volju, rijetko šta polarizira bh. društvo “na prvu” kao priča o jeziku. Kao dio identitarne politike etnonacionalnih skupina, jezik je ključna, elementarna kategorija. Ovo je posebno vidljivo na primjeru Hrvatske i hrvatskog etnonacionalnog korpusa u BiH, gdje se od ranih devedesetih pa do danas uložio nevjerovatan napor da se hrvatski jezik kako vokabularom, tako i gramatikom što više distancira od ostalih ogranaka, ili ako ćemo pravo, dijalekata pripadajućeg nam, a doskora zajedničkog jezika. U Hrvatskoj se takva osjetna i radikalna izmjena često opravdavala povratkom autohtonom hrvatskom govoru, te pritom vrlo otvorenim odbacivanjem navodnog uticaja i prisustva srpskog jezika i jezičkih normi. Takav tretman jedne naučne oblasti, što jezik jeste prije svega, idealno ilustruje političku težinu i važnost ove teme za označavanje jasno iscrtanih granica između “njih” i “nas”.

Muke s bosanskim

U BiH, situacija s jezikom dodatno je komplikovana definiranjem bosanskog jezika, koji je automatizmom – a sasvim nepotrebno, reklo bi se i pogrešno – označen kao pripadajući Bošnjacima. Bosanski jezik je već dugo vrlo koristan u stvaranju međuetnonacionalnog konflikta, ali i privida odbrane “naših” od “njihovih” i “našeg” od “njihovog”, dok je odbacivanje njegovog postojanja, prije svega u Republici Srpskoj, više nego dobro dokumentovano. Sama činjenica da u gorenavedenim člancima Nezavisne novine, kao medij koji teritorijalno i pravno, ako ne i ideološki, jeste bosanskohercegovački, bosanski jezik označavaju navodnicima, te time faktički odbijaju njegovo postojanje, dovoljan je indikator dokle ova politika razdvajanja seže. Smiješno je, međutim, da će u Republici Srpskoj, jednako kao i u Federaciji BiH, a isto tako i u Hrvatskoj i u Srbiji, svi oni koji, primjerice, čitaju ovaj tekst, razumjeti svako slovo. Ono što je zastrašujuće, na kraju, jeste da će se rasprava o subotnjoj nastavi bosanskog jezika u zemlji koala i kengura sigurno iskoristiti za dodatno prepucavanje u narednim danima.