FAKE & SPIN: Ilija Lasić, Bakir Izetbegović i Sekul Stanić

U izbornoj godini sve je moguće. Prekrajanje istine i korigiranje istorije odvijaju se nesmanjenom žestinom

Da postoji nagrada ili priznanje za sposobnost skretanja pažnje, domaći političari, a i pojedini mediji, odavno bi bili nagrađeni za životno djelo. Ove sedmice, tri različite priče savršeno ilustruju u kakvom vremenu poststvarnosti živimo. Činjenice se ignorišu, istorija se pred našim očima prepravlja, a oni koji to naglas primijete su sve rjeđi i dobijaju sve manje prostora.

Lasić bez ovlasti

Prvo nas je u petak, 18. maja, iznenadila priča o zaustavljenom konvoju izbjeglica i migranata koji se odlukom Vijeća ministara BiH i Ministarstva sigurnosti zaputio u izbjeglički centar Salakovac. Konvoj, koji je u ranim satima krenuo ka centru pobliže Mostara, zaustavljen je u Konjicu, te vraćen na liniju razgraničenja Kantona Sarajevo i Hercegovačko-neretvanskog kantona. Preciznije, nije vraćen, niti se vratio sam od sebe, već su ga vratili pripadnici specijalne policije HNK, koji su, ispostavit će se, postupali po naredbi Ilije Lasića, komesara MUP-a HNK. Na konvoj u kojem se nalazilo, između ostalih, i dvadesetero djece, policajci su, tako, uperili duge cijevi, a na osnovu odluke čovjeka koji se odlučio oglušiti o naredbe najviših državnih instanci. Uskoro se na konferenciji za štampu oglasio i ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić, koji je čitavu situaciju okarakterisao kao državni udar, što donekle i ima uporišta, s obzirom na to da je suprotstavljanje odlukama državnih institucija pokušaj protudržavnog djelovanja. O tome ima li u svemu osnove za krivično gonjenje, naravno, odluku mora donijeti državno tužilaštvo. No, ono što je mnogima promaklo jeste da Ilija Lasić, formalno-pravno, ima identične ovlasti da izdaje naredbe kao i bilo koji drugi građanin i građanka BiH – dakle, nikakve.

Naime, Lasića je na poziciju komesara Vladi HNK predložio Nezavisni odbor, ali Vlada HNK njegovo imenovanje nikada nije potvrdila. U međuvremenu je uslijedila i pravosnažna presuda po kojoj je potvrđeno da je nelegalno izabran na ovu funkciju, te mu je također ukinuta i isplata komesarske plate. Samim tim, Lasić, bez obzira na uniformu i epolete koje nosi, nije imao nikakvo stvarno pravo da onemogući prolazak konvoja izbjeglica i migranata u izbjeglički centar pokraj Mostara, te se postavlja pitanje kako to nije bilo prvo pitanje koje mu je bilo ko postavio tog 18. maja? Jedni od rijetkih koji o tome pišu od početka novinari su portala Žurnal. Tako je već 19. maja autor Amarildo Gutić ukratko sažeo svu problematiku Lasićevog “volonterskog rada”, ali mimo Gutićevog i Žurnalovog pisanja, drugi se nisu pretjerano bavili građaninom u komesarskoj uniformi koji je svojim odlukama mogao uzrokovati ozbiljniji sukob između različitih policijskih tijela. I potpitanja su brojna, poput onog kakva to policijska tijela ozbiljno shvataju naredbe osobe koja im nije formalno nadređena, ili toga da li oni koji Lasiću omogućavaju da izdaje naredbe policijskim jedinicama čitavog jednog kantona, i to već četiri godine, imaju ikakve veze sa onim što je Lasić naredio tog 18. maja?

Samo Bošnjaci branili

Ciničnijem posmatraču čitava situacija izgleda kao pokazivanje predizbornih mišića, od čega se u zadnjih sedam dana nisu ustezale ni druge strane. Dvadeseti maj je bio idealna prilika da se Erdoganov evropski predizborni miting u sarajevskoj Zetri iskoristi i za unutarstranačku i po mogućnosti unutaretnonacionalnu koheziju. I dok su se mediji i politički oponenti u javnom prostoru raspravljali o legitimnosti Erdoganovog skupa upakovanog u kongres Unije evropskih turskih demokrata (UETD), opet je skoro pa svima promaklo bitno revidiranje istorije. U svom obraćanju na skupu, Bakir Izetbegović tako je iznio vrlo interesantnu konstataciju da su za odbranu Bosne i Hercegovine odgovorni i zaslužni (samo) Bošnjaci, rekavši da se “ne može objasniti kako smo uopšte uspjeli da se odbranimo”.

Ovakva revizija istorije, osim što negira apsolutnu činjenicu multietničnosti Armije BiH kao legitimne vojske Republike BiH u sukobu ‘92. – ‘95., što je, nećemo se lagati, jedan od stubova ideje jedinstvene BiH unutar postojećih granica, izuzetno je problematična i iz drugih osnova. Pričom po kojoj je odjednom odbrana BiH mračnih devedesetih pala isključivo na Bošnjake, legitimizira se politika podjele u ostala dva etnonacionalna korpusa, i daje vjetar u leđa daljim podjelama u bh. društvu. Na kraju krajeva, to je potpuni odmak od politike SDA u vrijeme Bakirovog oca, Alije Izetbegovića, koji je dobro znao da insistiranjem na multietničnosti branitelja nezavisnosti BiH sukob u BiH ostaje na relaciji branitelji-agresori, dok se populističkom revizijom Armije BiH u bošnjačku odbrambenu silu itekako stvara prostor da drugi manipulišu istorijom u svrhu prikazivanja rata u Bosni kao sukoba tri jednake etnonacionalne zaraćene strane.

I opet, fokus kritike i medijskih napisa je bio drugdje. Čak i najoštriji kritičari Izetbegovićevog obraćanja, poput Muhameda Filipovića, odlučili su analizirati Izetbegovićeve riječi da je, parafraziramo, Bog Bošnjacima poslao Aliju Izetbegovića, a Turcima Erdogana, ili Erdoganove kritike na račun Evropske unije, kojoj ipak teži naša vanjska politika, govoreći o mogućoj šteti za BiH. Tačno je da su ovo bitne stavke koje se trebaju analizirati. Ali, u državi koja ni četvrt stoljeća nakon završetka rata nije izašla na kraj sa svojim demonima iz skorije istorije, revizija istorije, a posebno ovako drastična, zadnja je stvar koja nam je potrebna. Međutim, ovom temom se, pored nekolicine komentatora na društvenim mrežama, rijetko ko bavio, pa je tako jedan od rijetkih medijskih istupa onaj objavljen tek 22. maja na portalu Al Jazeere Balkans. U blogu Zvonimira NikolićaBakire, Sarajevo nisu branili samo Bošnjaci” može se pročitati tek jedno od mnogobrojnih svjedočanstava multietničnosti Armije BiH. U trenutku pisanja ovog teksta, međutim, značajnijeg javnog, pogotovo institucionalnog odjeka i reakcije nije bilo.

Protekle sedmice, istorija se nije revidirala samo na skupovima, već i na spomenicima. Dvadeset drugog maja, u Kozjoj Luci kod Foče, otkriven je spomenik za 54 srpska borca i sedam civilnih žrtava iz ove mjesne zajednice u posljednjem ratu. Jedno od imena, međutim, ni po kojoj logici ne pripada na tom spomeniku: ono doktora Sekula Stanića, pedijatra i predratnog načelnika fočanske bolnice. Priča doktora Stanića poznata je, ali izgleda, nije dovoljno poznata: Stanić je, osim što je početkom rata u Foči spašavao nesrpsko stanovništvo, bilo krijući ih ili ih prebacivavši na slobodnu teritoriju, bio čovjek koji je, gledajući kako srpske vojne i paravojne formacije pale bošnjačke kuće, samostalno zapalio vlastitu. Ovakav čin u nekoj drugoj državi, u nekom drugom vremenu, zahtijevao bi da se po doktoru Staniću imenuje ulica, trg, ili podigne spomenik ljudskosti, časti i dostojanstvu.

Stanić je, međutim, stradao 17. decembra 1992. godine u policijskoj stanici u Miljevini. Službeni uzrok smrti je evidentiran kao samoubistvo vješanjem, mada postoje indicije i svjedočanstva da je zadavljen, o čemu je 19. decembra 2017. pisao i Dragan Bursać za Al Jazeeru Balkans u tekstu pod naslovom “Čovjek koji je kuću svoju od stida u ratu spalio”. Međutim, njegova tragedija se nije završila na tome, pa se umjesto na spomeniku vlastitoj čovječnosti, našao na spomeniku šturo posvećenom “civilnim žrtvama srpske nacionalnosti” u Kozjoj Luci. Implikacija je očita: neinformisanoj i neupućenoj osobi, njegovo ime na spisku uz borce i ostale civilne žrtve govori da je stradao boreći se za Republiku Srpsku, dakle, da je ubijen od druge strane u sukobu, što naglašava i epitaf na spomeniku koji kaže: “Dadoste živote za Republiku Srpsku, vječna vam slava i hvala.” Ipak, kojom je to logikom doktor Stanić dao život za Republiku Srpsku ukoliko je ubijen u policijskoj stanici u Miljevini pod srpskom kontrolom, i to upravo zato što je branio komšije i sugrađane i sugrađanke druge nacionalnosti?

Isto su se pitali na portalu Klix, pa je novinar E.A. u članku od 22. maja sasvim opravdano pokušao istražiti ovakvo očito revidiranje istorije u boračkoj organizaciji u Foči. Ispostavit će se da ni predsjednik te organizacije Srđan Stanković nije siguran otkud i kojim povodom je Stanićevo ime završilo na ovom spomeniku. “Ja sam čuo da je dr. Stanić poginuo u Miljevini, a on je iz sela koje pripada Mjesnoj zajednici Kozja Luka. Kako je poginuo, to nikada nije rasvijetljeno, a bilo je raznih informacija, sve je moguće, ja o tome ne znam sigurno”, rekao je Stanković. U izbornoj godini, sve je moguće, i o tome ne znamo sigurno, ali sasvim je jasno da se i ovdje radi o homogeniziranju biračkog tijela. Ovog puta, preko leđa čovjeka koji je posthumno za svoja dobra djela i ljudsku i građansku odgovornost koju je stavio na prvo mjesto, gledajući sigurnoj odmazdi i smrti u oči, dobio i nagradu “Duško Kondor” za građansku hrabrost. Jer, predizborna etnonacionalna politička logika nalaže da se prebrojavanju krvnih zrnaca ne mogu ispriječiti ni razum ni logika, a očito ni činjenice koje u ovom slučaju svjedoče upravo suprotnom od onog za šta se ime doktora Sekula Stanića bezobrazno i bezobzirno iskoristilo.

Brojne su konstatacije da svjedočimo do sada najprljavijim izborima u BiH, i pitanje je ima li kraja ovom, slobodno možemo reći, opštem odsustvu razuma, pristojnosti i dostojanstva. Nažalost, ovosedmični primjeri svjedoče upravo suprotnom: kraj ludilu manipulacije, prekrajanja i korigovanja istorije i činjenica, i korištenja svih raspoloživih sredstava za zbijanje redova, uopšte se ne nazire. Ako se predizborno politikanstvo poststvarnosti prelije van okvira oktobra ove godine, vrlo lako bi se moglo desiti da neće nikad ni stati.