ERDOGAN U SARAJEVU: Izborno lukavstvo koje se otelo kontroli

Foto: Kayhan Ozer/AFP

Skup u Zetri naišao je na oštre kritike u Njemačkoj i Austriji. Prenosimo neke od odjeka Erdoganove posjete Sarajevu

 

Dolazak turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u Sarajevo bio je prst u oko zapadnoevropskim zemljama, u prvom redu Njemačkoj, Holandiji i Austriji, koje su ranije zabranile okupljanja njegovih pristaša u svojim gradovima. Mali, ali bitan kotačić u mehanizmu Unije evropskih turskih demokrata, koji se pojavljuju kao organizatori skupa i koji svoju propagandu nemilice šire Evropom, bio je bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović. Svjetski mediji, kako prenosi Slobodna Bosna, uglavnom pišu o osnaženom turskom uticaju u našem regionu, ali i da je lider Partije pravde i razvoja toplo i srdačno dočekan.

Sloboda okupljanja

No, da bismo shvatili zašto je Erdoganu toliko stalo da održi skup, ili još bitnije, zašto je evropskim liderima stalo da mu ne dozvole predizborne i druge mitinge, valjalo bi se vratiti unazad. Barem dvije godine. U ljeto 2016. godine, po neuspjelom vojnom udaru u Turskoj, njemački Ustavni sud zabranio je Erdoganu da se putem video linka obrati svojim podržavaocima u Kölnu. Sud je očito ocijenio da bi obraćanje podiglo tenzije i da predstavlja nesrazmjeran rizik koji si domaće vlasti ne mogu dopustiti. Njemački političari su se utrkivali da pozdrave sudsku odluku objašnjavajući argumentaciju i razloge. Tadašnji šef diplomatije Sigmar Gabriel isticao je da si ne mogu dozvoliti da uvezu tuđe unutrašnje konflikte, a prvi socijaldemokrata Martin Schulz bio je još direktniji, poručujući da ne želi u svojoj zemlji vidjeti nekoga ko zatvara opozicione političare i novinare kako održava velike skupove. Stvar se dalje usložnjavala, pa je negdašnji turski premijer, a sadašnji predsjednik, optužio Berlin da primjenjuje nacističke metode. Ministri iz njegove vlade bili su suptilniji, postavljajući pitanje jesu li to te slobode okupljanja i izražavanja kojim se kite Evropljani. Kako god, narednih mjeseci turski režim je poprimao još gore obrise zatvarajući aktiviste, guleniste, novinare, pisce, uopšteno uzev, skoro svakog ko misli drugačije ili ko je skrenuo s puta “pravde i razvoja”. Uporedno s tim, evropske su vlasti uporno branile sva slična okupljanja erdoganista, s obrazloženjem da su odviše rizična jer izazivaju opasnost od nereda i sukoba sa njihovim protivnicima, kao i da su poruke na ovim okupljanjima protivustavne i neprihvatljive. Poput pozivanja na smrtnu kaznu ili na nedemokratske obračune s drugomišljenicima. Austrijski kancelar Sebastian Kurz bio je takođe nedvosmislen, poručivši u aprilu da neće dozvoliti turska predizborna okupljanja, podsjećajući da su nedavno izmijenili i zakonski okvir, predviđajući da vlasti mogu zabraniti skupove koji služe kao politička aktivnost državljana treće zemlje ili koji škode austrijskim nacionalnim interesima.

Može u Zetri kad ne može u Beču

To su ukratko ta dva-tri koraka unazad koja nam mogu pomoći da shvatimo u kakvoj je atmosferi u Evropi dočekano Erdoganovo grljenje s Izetbegovićem, sve sa uparenim zastavama naših zemalja. Dakle, nije to samo pitanje izborne utrke koja je u tijeku, nego turske vlasti već neko vrijeme iskušavaju i provociraju države u kojima je njihova dijaspora brojna, poigravajući se s demokratijom i osnovnim slobodama kakva je sloboda okupljanja. Njihova je retorika perfidna, svodi se na sljedeće: mi samo želimo mirne skupove tamo gdje je demokratija valjda garantovana svima. Odgovor iz Berlina i Beča je bio oštar: nećemo dozvoliti nikakva okupljanja koja mogu preliti sukobe na našu teritoriju i čiji su sadržaji nespojivi sa vrijednostima u našim društvima. I ne samo da su tamošnje vlasti bile jasne već su pokazale da su i odlučne, pa su kao u Austriji zakonski ograničili pravo na slobodu okupljanja (koje i ne spada u red apsolutnih prava) kada se radi o političkim aktivnostima treće zemlje. No, postoji zemlja koja bi navodno željela postati Evropskom unijom, i koja u isti mah nema problem s Erdoganom, i sa svim onim što imaju vodeće članice Unije ka kojoj, opet navodno, teži. Tačnije, postoji jedan političar koji ne samo da dopušta Erdoganova okupljanja već na njima strastveno i nastupa. “Bog vam je poslao Erdogana”, poručuje Turcima Bakir Izetbegović dok se u prepunoj Zetri, onakvoj kakvu je možda još samo Aca Lukas napunio, sve šareni od crvenih i plavo-žutih zastava. Bečki Presse javlja da je polovina posjetilaca bila iz Njemačke, dok ih je oko dvije hiljade bilo iz Austrije. Standard pak temi posvećuje više članaka, prenoseći kritiku Envera Kazaza koji je zamjerio, kako vele, šefu islamske konzervativne partije što blagosilja totalitarnu praksu turskog predsjednika. Bečki list piše i o izolaciji Bošnjaka skupom u Zetri, a nije promakla ni ocjena o miješanju religije i politike u zapaljivom Izetbegovićevom govoru u kojem je zazvao samog Boga. Navodi se kako je njegova stranka poznata i po tome što u njoj nema kritičkih glasova, kao i da posjeduje medije (Faktor, Stav) koji prave propagandu sličnu onoj koja postoji u Turskoj. Ali i da se ostali u zemlji, koji nisu dio SDA priče, plaše tih novih valova. I da naročito plaši sve veće udaljavanje od EU. Njemački tjednik Spiegel takođe se bavio sarajevskim mitingom, pa u jedan od naslova stavlja Velika strategijska šteta za malu balkansku zemlju. Pišu i kako je bošnjački član Predsjedništva hvalio Erdoganove političke i vojne mjere.

Strateške muke

Reklo bi se dobar glas daleko se čuje. Ako smo vrlo rijetko u evropskim medijima, sada smo dospjeli i do serije vezanih tekstova. A ako je Bakir Izetbegović mislio da će njegovo partijanje s Erdoganom vani proći nezapaženo, dobro se prevario. Njegova stranka se sada prikazuje gotovo kao ultrakonzervativna religijska grupa, tj. daleko od nečega što bi da liči na modernu evropsku pučku stranku. Spiegel je vjerovatno u pravu kada zaključuje da je klicanjem Erdoganu napravljena velika strategijska šteta za malu balkansku zemlju koja se uplela u sukobe velikih. Ali onaj koji je načinio tu štetu, za nju ne mari. U politici Bakira Izetbegovića nema ničeg strateškog. Njemu je Zetra sitno predizborno lukavstvo kojim misli da je nadmudrio, bolje reći, ponizio svoje protivnike. Njemu ne trebaju represivne metode kojima se služi njegov turski kolega. On svoje osiromašeno biračko tijelo oblikuje kao glinu. Malo Evrope, više Turske. I obratno. Kako kada i po potrebi. Industrija njegovog izbornog inžinjeringa je usavršena jer je sva njegova pažnja usmjerena samo na to. Zato kada Spiegel piše o strateškim greškama i odlukama, to tako para uši domaćoj publici koja zna o kakvim se “stratezima” radi. To su “stratezi” koji organizuju kupovanje glasova po mesnicama, kako stoji u optužnici dojučerašnjem Bakirovom sekretaru. Takva politika ne razumije šta je Zetra u očima Njemačke ili Austrije, niti mari da li nas je uplela u vrednosni rat između EU i Erdoganove Turske, koji su opet povezani međusobnim interesima. Nju ne zanima to što Erdogan protjeruje pisce, novinare i sve protivnike. Ili što će se na skupu možda zaoriti o smrtnoj kazni. Njihova strateška vizija evropskih integracija je kao ona srpska spoljnopolitička klackalica “i Kosovo i Evropa”. I hoćemo i nećemo. To jest, i jedno i drugo. Duplo golo. Domaćin iz Zetre živi na toj klackalici koju će teško vratiti u ravnotežu jer ispade da ne samo da nije Europejac, već je sada prokazan kao religijski fanatik i ljubitelj autokrate. To sebi nisu dopustili ni Dragan Čović i Milorad Dodik.