FAKE & SPIN: Do izbora tri putića vode…

Foto: Midhat Poturovic RFE/RL

… jedan preko Bleiburga, drugi preko Erdogana, a treći preko Angele Merkel

Naše tročlano Predsjedništvo svakako je po samom svom ustroju vrlo specifično. U izbornoj godini, čini se da su tri predstavnika konstitutivnih naroda polako počela zaboravljati svoju institucionalnu funkciju u odnosu na onu stranačku. Njihovi javni nastupi u protekloj sedmici ilustrovali su sve ono zbog čega se Predsjedništvo kolokvijalno, a cinično, naziva “troglavim”, a razum i glava su u već zahuktaloj borbi za glasove imali najmanje mjesta.

U dvostrukoj funkciji i ulozi, onoj predsjednika HNS-a BiH, ali i člana Predsjedništva BiH, Dragan Čović posjetio je Bleiburg 12. maja. Samo tri dana ranije, nije ga bilo na obilježavanju Dana pobjede nad fašizmom na Partizanskom groblju u Mostaru. Čovićev odabir austrijskog Bleiburga u odnosu na Partizansko groblje u svom gradu jasno ukazuje na odabir ideologije kojoj se priklanja, bar u onom pojavnom obliku. I tu nije potrebno pretjerano čitati između redova. U izbornoj godini, a bez izmjena Izbornog zakona BiH koji bi mu, da je bilo po prijedlogu njegovog HDZ-a, omogućio apsolutnu pobjedu, postoji jasna mogućnost da HDZ-a i Čovića neće biti na pozicijama koje su mu očito mile. Kada se uzme u obzir da bi se mogao ponoviti raniji scenario Željka Komšića kao predstavnika hrvatskog naroda u Predsjedništvu, ali i da je tu sad i Boriša Falatar kao ozbiljan treći protukandidat, apsolutno je jasno da je Čoviću bilo izuzetno bitno da se na Bleiburgu pojavi u svojstvu člana Predsjedništva. Jer za Čovića i za HDZ listom glasa hercegovački desno pozicionirani hrvatski glasački korpus, pa je bilo bitno ponovo utjeloviti, ali i riječima potvrditi njihova politička ubjeđenja.

Isprazne fraze o Bleiburgu kao “Križnom putu” – što, s obzirom na one kojima je komemoracija posvećena, gdje je pored ustaša te 1945. bilo i četnika i nedićevaca; ukratko, izvršitelja brojnih zločina i učesnika u holokaustu – teško da imaju veze s logikom i razumom, a ponajmanje religijskim poimanjem Kristove žrtve. No, u ideološkom kazamatu u kojem su se hrvatski desničari našli, posebno oni bh. provenijencije kao tijelom odvojenim od matice, ovakve riječi su, blago rečeno, populistička potvrda uloge žrtve vlastitog naroda u istoriji ove države, i to još sa samog vrha. I kako onda ne glasati za Čovića, a glasati za nekoga ko bi se obreo na proslavi pobjede nad onima koji zauzimaju tu ideološku, ali i mitološku ulogu žrtve? Sa svim whitewashingom koji se od 1990. naovamo odvio po pitanju Bleiburga, jasno je da je nacionalističkom hrvatskom korpusu, mitološki gledano, Bleiburg ono što je Srbima Bitka na Kosovu. Revizionizam i tabirenje po kostima, ali samo svojih žrtava, jesu u osnovi hrvatske nacionalističke doktrine. A Čović? Dovoljno je bilo da kaže ključne riječi poput “žrtve”, “Križni put”, preuveliča izjavom o “stratištu hrvatskih gena” (!) i spomene “svehrvatsko jedinstvo”. Glasovi su tako već osigurani, i to jednom jedinom gestom. A tek je peti mjesec.

Iskompleksirani Bošnjaci

Ne tako rječito, ali također loše, ponio se i Bakir Izetbegović. U isto tako dvojakoj funkciji, onoj predsjednika SDA, i predsjedavajući Predsjedništva BiH Izetbegović u ovom mjesecu dočekuje Recepa Tayyipa Erdogana, koji također, pogodit ćete, dolazi u dvojakoj ulozi. Erdogan će, naime, održati predizborni skup svoje AK partije za Evropu u Sarajevu, te je Izetbegović 11. maja na tribini Asocijacije mladih SDA Ilidža iskoristio priliku da iznese niz vrlo upitnih kvalifikacija. Najupečatljivija rečenica je bila ona u kojoj je rekao da “našeg prijatelja nešto ne vole na Zapadu, a ima puno iskompleksiranih Bošnjaka koji ga ne vole i u ovoj zemlji”. Ne ulazeći pretjerano u činjenicu da je Erdoganova Turska jedan od najvažnijih strateških saveznika Sjedinjenih Američkih Država kada je u pitanju Sirija, što je samo po sebi dovoljno da se Izetbegovićeva izjava ocijeni kao netačna, priča o iskompleksiranosti “puno Bošnjaka” krajnje je problematična. Očito je, naime, da se i ovdje radi o zbijanju predizbornih redova i insistiranju na jedinstvu. Svjestan podijeljenosti bošnjačkog nacionalnog korpusa pred izbore u oktobru, za šta je ponajviše kriva njegova SDA, kojoj se stvaranje sintetičke opozicije odvajanjem vlastitog kadra iz stranke obila o glavu, Izetbegović zna da mora prije svega insistirati na unutarstranačkom jedinstvu.

Ali, postoje i načini gdje se ne prelazi granica koju traži ispravna retorika: tako je Izetbegović mogao reći da su Bošnjaci koji ne gaje simpatije prema Erdoganu u zabludi, ili u krivu. Reći da su “iskompleksirani” izuzetno je nizak udarac koji nema osnove, ali ni mjesta u zdravom političkom diskursu. Jer nije kompleks imati problem sa Erdoganovim zatomljavanjem osnovnih sloboda manjinama poput Kurda ili Asirijaca, ili negiranjem zločina nad Grcima i Jermenima (i zar nije upravo to problem koji svi imamo s onima koji negiraju zločine u Srebrenici, Ahmićima i slično?). Nije kompleks imati problem sa Erdoganovim gušenjem slobode javnog govora, niti sa progonom kadrova u vojsci, policiji i sudstvu nakon puča, za koje se u dobrom broju slučajeva pokazalo da se radilo isključivo o političkim neistomišljenicima, a ne “pučistima”. Ovo su, u zdravoj političkoj klimi kojoj valjda težimo, sasvim validna pitanja ne samo Bošnjaka nego i svih Bosanaca i Hercegovaca koje interesuje od kakve je dobrobiti za naš narod bliska veza sa Erdoganom.

Svakako da Izetbegović ima pravo da bira svoje saveznike, domaće i strane. Ali ničim nema pravo da izravno vrijeđa i pritom insinuira psihički – a samim tim, i zdravstveni – problem kod političkih neistomišljenika. Ovakav ad hominem nedostojan je jednog predsjednika i Izetbegovićeva je jedina prednost da i ostala dva člana zanemaruju sve što ta pozicija nosi u korist osvajanja što većeg broja simpatizera pred izbore.

Ako neko dirne…

Tako se nije proslavio ni srpski član Predsjedništva, Mladen Ivanić. I on u dvojakoj ulozi, uz već spomenuto Predsjedništvo predstavljajući PDP kao počasni predsjednik, 11. maja na tribini u Bijeljini iznio je vrlo zanimljivu konstataciju na pitanje o Izbornom zakonu BiH. Po Ivaniću, partijama u FBiH sukob je cilj sam po sebi, “i ne može to čudotvorno rješenje da nađe ni njemačka kancelarka Angela Merkel, niti bilo ko”. Interesantno je da to dolazi od političara čiji PDP zajedno sa SDS-om kao opozicija itekako teško funkcionišu u Republici Srpskoj, gdje je njihov odnos sa SNSD-om sve osim lišen konflikta. Iz njegove izjave se, međutim, dalo iščitati da problemi postoje samo u Federaciji, a isto se nastavilo i narednom izjavom, po kojoj “predstavnici RS-a žele da grade budućnost i spremni su na kompromise sa svima”.

Teško da je vrijeme za priču o svesrpskom jedinstvu. Dodik je kao predsjednik entiteta u zadnje vrijeme iskoristio svaku priliku da RS prikaže kao praktično samostalnu državotvornu cjelinu unutar nametnute konfederacije sa ostatkom države, pa je tako priča o predstavnicima RS-a kao graditeljima budućnosti spremnima na kompromis kako bespredmetna, tako i netačna. Od entitetski opozicione stranke se, i to s razlogom, očekivalo mnogo više od floskula. S obzirom na to da je jasno da Milorad Dodik i SNSD predizbornu platformu i simpatizere još od početka godine kupuju pričom o prosperitetu, stabilnosti i opstojnosti RS-a, upravo se od Ivanića moralo očekivati, posebno u svojstvu jednog od članova Predsjedništva, da insistira na prikazivanju stvarne političke situacije kod predstavnika srpskog nacionalnog korpusa. Međutim, Ivanić je sebi dozvolio dalju manipulaciju, rekavši da “ako neko, međutim, dirne u poziciju Republike Srpske i interes srpskog naroda, itekako znamo i imamo mehanizme da to branimo”. Ovu zapaljivu retoriku je na licu mjesta donekle samostalno i ugasio rekavši da u institucijama “očekuje ljude koji… neće razmišljati o ratovima i naoružanju”, ali izjave koje počinju sa “ako neko dirne” su krajnje problematične i, na kraju krajeva, neodgovorne. Ako je ovo pokazatelj kampanje kakvu će Ivanić kao neko ko se želi predstaviti umjerenom opozicijom SNSD-u i Dodiku voditi u narednim mjesecima, od te umjerenosti teško da će šta ostati.

Iako su u očima svojih simpatizera sva trojica etnonacionalnih predstavnika možda izašli kao pobjednici, ova sedmica je dokaz da su bavljenje spektaklima, ad hominem upadice i retorika “ako neko dirne” odavno iz domene reality showa prešli u najviše političke strukture. Na kraju će građani i građanke BiH biti ti koji će platiti ceh prioritetiziranja stranačkog u odnosu na institucionalno. Također, sve je jasnije da kuriozitet zvani “tročlano Predsjedništvo” kad-tad mora biti reformirano u neku funkcionalniju strukturu izvršne vlasti, jer ovako svake četvrte godine postaje samo još jedna platforma za promovisanje interesa vlastitih stranaka.