SRBIJA, ZEMLJA PUNA DNEVNIH NOVINA ZA JEDNOG ČOVJEKA

Foto: Tanjug

Boraveći u Beogradu, naš saradnik je napravio prigodni slalom kroz novine susjedne Srbije. Evo njegovih utisaka o zemlji koja je za vrijeme socijalizma njegovala neke od najvažnijih medija

Mnogi su govorili da će novine kao medij izumrijeti, i to je najvjerovatnije tačno. Isto tako, tačno je da u Srbiji novine neće izumrijeti barem naredne dvije decenije. Nije riječ niti o kvalitetu tekstova, niti o nekoj intelektualnoj ekskluzivnosti koju hartija preko uglednih pera isporučuje javnosti. Naprotiv.

Konkretno, 10. maja 2018. godine, za 145 dinara (1,5 eura) moguće je snabdjeti se Politikom, novinama Danas, Srpskim telegrafom, Večernjim novostima. Bezmalo pola kilograma papira, na kojih možete pomisliti da ćete ostaviti tri dana. Ali nije tako. Evo nasumičnog pregleda štampe u susjednoj zemlji.

SRPSKI TELEGRAF: Vučić, Vučić i još Vučića

“Rusko oružje će štititi Srbiju”, poručuje Putin s naslovnice na kojoj se isfotošopirano smiješi Vučiću. Jasno je da jedna ovakva zajednička fotografija ne postoji. Oko centralne montaže su načičkane fotografije Nataše Bekvalac, te bivšeg DS-ovog gradonačelnika Beograda Dragana Đilasa uz povike “Gde su pare, Dragane!”.

Na prvoj strani, što je bilo i za očekivati, bukti sve sa “Spektakularne vojne parade na Crvenom trgu u Moskvi”, gdje je Vučić bio Putinov gost, kako stoji. Opet Putin obećava da će “rusko naoružanje štititi Srbiju”, a u podnaslovu ministar odbrane Rusije Sergej Šojgu preporučuje Srbima raketne sisteme “Uragan” i “Pancir”. Kao da je riječ o akcijskoj maloprodajnoj robi u diskontu. U tekstu koji potpisuje Ivana Žigić, osim bajkovitog opisa vojne parade ne iznosi se niti jedan relevantan podatak na koji će način Srbija “dobiti” to oružje. Naprotiv, u samom tekstu, predsjednik Srbije Vučić navodi da kada je riječ o sistemu “Uragan”, Srbija “nema mogućnosti, niti može sebi da priušti takav jedan sistem u ovom trenutku”. No, irelevantno je to sve pošto “izvor” Srpskog telegrafa tvrdi da je Putin dao “lično nalog Šojguu” da se oružje dostavi Srbiji. Autorica se, osim reklame ruskog naoružanja, “uticaja Vučića” i “svemoći Putina”, niti jednog trenutka nije potrudila da pojasni naslov, izuzimajući frazu “prema saznanjima Srpskog telegrafa”.

Preko dvije naredne stranice, pod infantilnim naslovom “Drhtao sam uz Bože pravde”, zapravo samo je nastavljen opis Vučićeve posjete Moskvi, ali i on je romantiziran, bez fakata, bez konkretnih činjenica, i doslovno je najsličniji opisu proizvoda u velikim šoping-marketima koji reklamiraju svoju robu.

Na narednoj strani, pod naslovom “Vesić razbio tajkuna Đilasa”, jasno je vidljivo političko razvlačenje bivšeg gradonačelnika Beograda do paranoičnih razmjera, jer je Dragan Đilas upravo to, bivši gradonačelnik, i ne postoji mogućnost da postane sadašnji. Tekst poziva na smjenu bivšeg gradonačelnika. Kako je to moguće? I nije, ali iz teksta se samo to može zaključiti.

Narednih desetak stranica je red estrade, turbofolka, ljudi s one strane zakona, ljubavi, prevare, ubistava, pa nanovo… Naravno, tu su “poduhvati” rijaliti zvijezda i malo sporta, opet začinjenog politikom. Naime, na posljednjim stranama vrišti naslov “Srpska policija zaustavila šiptarske provokatore”, što bi možda nekako korespondiralo s realnošću da nije riječ o zabrani ulaska na teritoriju Srbije kosovarskih karatista koji su trebali učestvovati na Evropskom prvenstvu u Novom Sadu.

Zapravo, jedina suvisla informacija u Srpskom telegrafu je najava koncerta “Hajde sanjaj me, sanjaj” povodom 60. rođendana pokojnog Vlade Divljana.

Ove novine su najlakše po gramaži, najjeftinije u konkurenciji ponuđenih (25 dinara), mogu poslužiti za potpalu roštilja, ali ne mogu dugo štititi glavu u slučaju kiše.

DANAS: Srbija kakva jeste

Danas su ozbiljne, analitične i kritički orijentisane novine. Novine kakve bi trebale da jesu s profesionalnog aspekta i novine koje su u današnjoj Srbiji gotovo nepotrebne. Prvi je razlog apsolutno političko jednoumlje u javnom diskursu, a drugi je činjenica da većina ljudi “konzumira” ove novine preko portala Danas.rs.

Kako god, Arne Sanes Bjornstad, ambasador Norveške u Srbiji, s pravom se na naslovnici pita “zašto bi Rusija stvarala prepreku Srbiji na putu EU” i jednim udarcem “zatvara usta” kako rusofilima, tako i otvorenim aspiracijama Ruske Federacije ka nekoj vrsti gubernizacije Srbije. “Dovoljno je pogledati samo podatke o trgovini ili investicijama ili životnom standardu, ili gde se Srbi sele da bi živeli bolje. Srbija je u srcu Evrope i njena budućnost je u evropskoj integraciji”, poentira Bjornstad.

Na drugoj strani je i odličan istraživački tekst K. Živkovića “Da li je vojska polagala vence na spomeniku Draži Mihailoviću?”, u kojem stoji da se Ministarstvo odbrane ograđuje od bilo kakvog polaganja vijenaca na neobilježena mjesta za to, među kojima je i spomenik Mihailoviću. Ali, tim čudnije, fotografije koje prikazuju lica u uniformama Vojske Srbije su autentične, stare su jedan dan i locirane su ispred spomenika Dragoljubu Mihailoviću. I što je najvažnije, redakcija Danasa dobila je četiri fotografije iz dva različita izvora, tako da nema sumnje u autentičnost. Problem je s “drugom stranom”, koja očigledno ne stoji iza svih pripadnika vojnih snaga. Čak je u tekstu vođen razgovor s pripadnicima Ravnogorskog pokreta, koji niti jednog trenutka ne sumnjaju da su vojnici Republike Srbije položili vijence i oni su jako ponosni na to.

Za svaku preporuku su intervju s glumcem Branislavom Lečićem i sjajna kolumna Draže Petrovića “Kako je Sarapa ušao u materiju”. Izdvaja se mišljenje Vlatka Sekulovića u tekstu “O porodici Ribar i slobodi”, gdje poentira da se “ovom zemljom (Srbijom) jedino još ozbiljno bave aforističari”.

Tu je i Trump s najnovijim hirom i izlaskom iz nuklearnog sporazuma s Iranom, analiza Dragana Bišenića… Na tom fonu je i intervju s američkim rediteljem Abelom Ferrarom, gostom 11. Beldocsa, gdje se ovaj umjetnik do kraja ogolijeva i kaže “Tramp je u Beloj kući jer se ljudi kao ja nisu dovoljno angažovali”. Svi oni koji žele zaista saznati zbog čega je reprezentaciji Kosova u karateu zabranjen ulazak u Srbiju, trebaju pročitati odličan tekst “Burno takmičenje u političkim katama”, M. Radenkovića.

Zapravo, čovjek koji za sebe kaže da je informisan i koji želi da bude informisan, gotovo nema niti jednog teksta u Danasu koji bi preskočio.

Da, dobro, vrhunsko novinarstvo postoji u Srbiji. Skoncentrisano je (ne samo) oko lista Danas, ali se postavlja pitanje – za koga je?

I da, za kraj, nemojte zaboraviti Basarine “Gorke pilule”.

VEČERNJE NOVOSTI: Srpski telegraf za teoretičare zavjere plus umrlice

Ovo je gotovo bukvalno tako. Samo u ćiriličnoj verziji. Prvih desetak strana su istovjetne. Od “nabavke” ruskih sistema “Pancir” i “Smerč” do “tajkuna Đilasa”. Od grandiozne posjete Vučića Moskvi, do ruskog oružanog arsenala koji “samo što nije” po informacijama, naravno, dostupnim Večernjim novostima.

Odmah potom su i “poznati”, koji vam govore koliko bi djece trebali imati i slične trivije, od kojih ćemo izdvojiti kako se traži “Smena hodže”. U realnosti, podnijeta je inicijativa za smjenu Adema Hodže, predsjednika privremenog organa opštine Gora na Kosovu (sic!). Dobar naslov i lošu (polu)vijest proda.

Negdje između akcije mesne industrije “Matijević”, koja penzionerima za 525 dinara nudi stiješnjenu šunku u omotu, i karatista “lažne države Kosovo”, smjestio se Milorad Dodik, koji je izjavio da je Inzkov izvještaj o Izbornom zakonu “Gomila laži”.

Naravno, opet su tu žitija “biznismena” i “starleta”, te uputstva kako postati jedan ili jedna od njih. Ukoliko želite ljetovati na Kritu, pivo je 3 evra, giros 2,5, a sokovi 1,4 evra – najkonkretnija informacija pred sam kraj surfanja po novinama i na novinama.

Beograđanima je objelodanjeno i to da su najveće kolonije vrana na Novom Beogradu, Zemunu, Košutnjaku i Zvezdari i da “vrane napadaju”. Vrane se, kako stoji, u niskom letu obrušavaju na građane, grakću i “proleću kroz kosu”. Eto i to znamo! Na kraju, malo interakcije uz ukrštenicu.

Dakle, ne postoji niti jedan valjan razlog da biste potrošili 40 dinara na Večernje novosti a da ima veze sa čitanjem.

POLITIKA: Da li je ime vrijedno Vladislava Ribnikara?

Šta bi danas rekao Vladislav Ribnikar, 114 godina nakon izlaska prvog broja Politike, najstarijih balkanskih novina? To nikad nećemo saznati, ali ono što znamo jeste da se u zadnjih 35 godina rejting ovih novina toliko snizio da se po beogradskim građanskim krugovima, i to od “starih familija” čije su generacije odrastale uz Politiku, javno čuje kako bi najbolje bilo da se Politika ukine. Ili, još preciznije u jednini, da je “on” ukine.

Ako izuzmemo mantru dana Vučić-Putin-Moskva-vojna parada, nećete naći pretjerano aktuelno štivo. Zanimljivo možda, ali aktuelno ne. A osobina dnevnih novina (barem bi trebala biti) jeste njena aktuelnost i sinhronizovanje s realnošću. Politika u ovom slučaju definitivno iskače iz šina. Možda će nekoga interesovati “Trampova proizvodnja haosa” ili “Stezanje ekonomske omče oko Irana”, ali s mikroskopskim fontom i nepreglednim proredom u najboljem slučaju ovakvim tekstovima je mjesto u sedmičniku ili mjesečniku. Dakle, samo po sebi nije loše imati ovakve tekstove, ali je njihova čitanost u najmanju ruku upitna i gotovo obesmišljena. Pa vam nakon samo djelomičnog listanja prethodnih dnevnih novina Politika doslovno prisjedne i predstavlja ozbiljan teret za oči, ruke, kičmu i koncentraciju iznad svega.

Tekstovi su doslovno preglomazni, biblijskih ili ruskoklasičnih razmjera. Pa vam npr. treba oko petnaestak minuta da biste savladali tekst “Kad krpelj ujede, dug je put do analize”. A i kada ga savladate, ništa, ali ništa više nećete znati nego prije čitanja teksta.

Zapravo, najbolji primjer rada Politike i njena “smjernica” za budućnost jeste tekst na kraju ili pred kraj novina –  “Nikotin smanjuje apetit”, nutricionistkinje Jasne Vujičić, gdje je u više hiljada riječi objašnjeno da, pogađate, nikotin smanjuje apetit. Opet, ovo nije neki populistički zaključak, nego stavljanje u kontekst vremena, prostora i dnevnoinformativnih zahtjeva, koji nikako, ali nikako ne korespondiraju s ovakvom Politikom.

Pa se onda može izvući posve opravdan zaključak da bi vam, recimo, jedno dnevno izdanje Politike moglo poslužiti na pustom ostrvu petnaestak dana za suvo i pomno čitanje, i tu je jedina komparativna prednost u odnosu na gore pobrojane dnevne novine.

Umjesto zaključka

Ovdje su navedeni tek krokiji najfrekventnijih novina. Ne najčitanijih. Nema lista Blic, koji je praktično i u BiH na domaćem tlu. Takođe, izostavljeni su najčitaniji, a to su tabloidi, poput Kurira ili Informera, mada se poslije druženja s pojedinim gore pobrojanim dnevnim novinama postavlja otvoreno pitanje: kakva je razlika između “informativnih” u odnosu na žute tabloide?

Kako god, Srbija posjeduje i kvalitetne novine i kvalitetne novinare, kao što posjeduje i sve ono drugo. No tržište i predominantna vlast jednog čovjeka i pratećeg medijsko-političkog sistema doveli su do toga da je život Aleksandra Vučića jedina srbijanska realnost, a sve ostalo je, kako se čini, ovakav ili onakav simulakrum.