DONALD TRUMP I NUKLEARNA TRGOVINA

Foto: AP/Evan Vucci

Stara dobra vremena predvidivog Obame davno su prošla. Na sceni je nepredvidivi Trump, što znači da su sve opcije u igri, a prvi je to iskusio Iran. Neka se pripremi…

Sjedinjene Američke Države povukle su potpis s Iranskog nuklearnog sporazuma. Ta je odluka proizvela ogromnu uznemirenost, ne samo na Bliskom istoku već i diljem svijeta. Sporazum, koji je potpisan 2015. godine između Irana i pet velikih sila (SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Njemačka i Kina), regulisao je iransko korištenje nuklearne energije. Američki predsjednik Donald Trump rekao je da je svrha napuštanja sporazuma – spriječiti Iran da napravi nuklearnu bombu.

Pitanje kojim sredstvima će to ostvariti, ostavlja prostor za strah i neizvjesnost: da li će strah od američkog “preventivnog” vojnog udara ili druge vrste pritiska (dodatne sankcije) nagnati Iran da krene u izradu nuklearne bombe? Francuska i Njemačka su izrazile zabrinutost da bi moglo doći do rata u slučaju ovakve odluke.

Nuklearni i trgovinski sporazumi

Nešto ranije, Trump je najavio i uvođenje carina na aluminijum i čelik od 10% i 25% uvezen u SAD iz zemalja Evropske unije. To je trebalo da bude glavna vijest od koje počinje ova analiza, a onda je, stigla nova, dramatičnija informacija – o Iranu. Glavna teza ove analize jeste neraskidiva povezanost trgovinskih i nuklearnih sporazuma, odnosno njihove reforme, na kojoj Trump insistira.

Ukoliko ne dođe do dogovora, carine bi trebale stupiti na snagu prvog juna. Trumpova prijetnja je (sada) kredibilna: on ispunjava svoja zloglasna obećanja, pritisak na EU je sve veći. Skorašnji susreti njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona s Trumpom u Bijeloj kući pokazali su da će do kompromisa teško doći. Iz Evropske komisije najavljene su i protivmjere, u vidu uvođenja carina na američke proizvode. Tako bi ove carine mogle biti samo vrh ledenog protekcionističkog brijega, odnosno okidač trgovinskog rata u kojem svi gube.

Trump je u januaru već uveo carine na uvoz proizvoda poput solarnih panela i veš-mašina, a novi korak je samo dio njegove šire politike radikalnog reformisanja ugovora o slobodnoj trgovini SAD-a prvenstveno sa EU i Kinom. U istraživanju, koje je proveo Reuters, apsolutna većina ekonomskih stručnjaka zauzela je stav da uvođenje carina neće pomoći ekonomiji. Štaviše, njihova primjena bi nanijela više štete nego koristi američkoj privredi. Čak nijedan od ispitanika nije iznio mišljenje da bi carine mogle imati pozitivan efekat.

Zašto je onda američki predsjednik odlučan u namjeri da provede jednu takvu autodestruktivnu mjeru? Kazati da blefira bilo bi previše jednostavno. Čak i da je to istina, te da i on intimno zna da uvođenje carina neće pomoći, vjerovatnije je očekivati da će ih svejedno uvesti prvog juna, jer u protivnom – ispostavilo bi se da je njegova prijetnja bila prazna, te bi buduće prijetnje, kao glavno diplomatsko oružje, izgubile ozbiljnost. (Ovo posebno važi nakon izlaska iz iranskog nuklearnog sporazuma.)

Južna Koreja je prva zemlja koja je popustila pred politikom carina. S obzirom na političko-sigurnosnu ovisnost Seula u odnosu na Washington, to je bilo i očekivano. S druge strane, Evropa na čelu sa Njemačkom, iako sigurnosno pa i politički ovisi o američkim garancijama u NATO-u, daleko je slobodnija u tom smislu. Rusija nije Sjeverna Koreja. No, s obzirom na to da je Njemačka najveći evropski izvoznik u SAD, o čemu direktno ovisi milion radnih mjesta u toj zemlji, Berlin je zauzeo mnogo mekši stav, te po svaku cijenu želi da izbjegne trgovinski rat. Njemačka se nije solidarisala s tvrdim stavom Evropske komisije o protumjerama, čemu je bliža pozicija Francuske, koja nema takvu vrstu ovisnosti, a nije joj mrska ideja o smanjenju njemačkog vanjskotrgovinskog suficita. Njemački ministar za ekonomiju Peter Altmaier je kazao da će iznalaženje zajedničkog stajališta sa Francuskom biti “jednako teško” kao i formulacija ponude prema SAD-u.

Evropska unija dosad se uspješno branila od ovakve vrste pritisaka. Najprije je Trump, približavajući se Putinu i dovodeći u pitanje NATO kao stvar od koje samo EU ima koristi pa to “mora i platiti”, išao ka tome da oslabi poziciju EU postavljajući je u nesigurni prostor između američke Scile i ruske Haribde. Kasnije je došlo do radikalne promjene, no cilj je ostao isti. Pogoršanje odnosa s Rusijom, koje je kulminiralo novim američkim sankcijama Moskvi, bilo je praćeno njemačkim strahom da će EU, ako uđe u sukob sa Rusima, biti dovedena u veći (južnokorejski) stepen političke i sigurnosne ovisnosti spram Washingtona. Osim što se usprotivila američkim sankcijama Rusiji, Njemačka se na kraju suzdržala i od nedavnog granatiranja u Siriji, a u novoj konstelaciji smanjena je i volja za daljim širenjem prema Istoku.

Pozicija EU je u tom smislu – reaktivna, defanzivna, dok Trump ima inicijativu i čvrstu odlučnost da promijeni stvari. Kad bi imala čarobni štapić, EU bi najradije da zadrži postojeće stanje, pa makar se i ne mogla više širiti na Istok, što su joj omogućavale Obamine sigurnosne garancije. S druge strane, Trump ima jedan cilj od kojeg neće odustati, a to je da iskoristi političke i sigurnosne mehanizme da promijeni “prirodan tok stvari” u ekonomiji u korist SAD-a.

Izvoz nesigurnosti

Kao što Trumpovo antagoniziranje odnosa s Rusijom ima funkciju i potkopavanje komfora EU, tako i antagoniziranje Sjeverne Koreje stvara neugodnost Kini, još jednom trgovinskom partneru SAD-a koji u tom odnosu ostvaruje ogroman suficit. Nije lako živjeti, a kamoli poslovati s mogućnošću nuklearne katastrofe u dvorištu, ni Kini ni EU.

U postojećoj strukturi slobodne trgovine, SAD ostvaruju najveći trgovinski deficit u historiji (nešto manje od 500 milijardi dolara godišnje), dok Njemačka i Kina ostvaruju ogromne suficite, koji se povećavaju iz godine u godinu. Samo u 2017. godini, kineski suficit u trgovini sa SAD-om iznosio je 275 milijardi dolara, a njemački oko 60 milijardi dolara.

Da bi se slobodna trgovina mogla odvijati na miru, neophodna je sigurnost, a pošto je ta sigurnost u rukama SAD-a, Njemačka i Kina moraju da je plate. To je Trumpova logika: oni koji profitiraju od nje moraju da plate komfor sigurnosti onima koji je garantuju. Peking i Berlin mogu se pohvaliti vanjskotrgovinskim suficitom, ali njihov zajednički vojni budžet (228 + 44 milijarde dolara) nije ni polovina od 610 milijardi dolara američkog vojnog budžeta.

SAD su u godinama nakon Drugog svjetskog rata nosile oko 45% svjetske industrijske proizvodnje. No vremenom, američka ekonomija je transformisana iz proizvodne u uslužnu, koja čini dominantu. Opće je mjesto da je Trump predstavnik volje radnika u proizvodnji, koje je navedeno restrukturiranje ostavilo na cjedilu. Međutim, to je proces koji se ne može zaustaviti.

SAD su, recimo, 1990.  imale samo 25% radno sposobnog stanovništva sa visokim obrazovanjem, dok trenutno imaju 47%. S druge strane, recimo, samo 28% njemačkog radno sposobnog stanovništva ima tercijarno obrazovanje, a u slučaju Kine taj broj je ispod 15%. Za razliku od kineskog ili njemačkog, američko stanovništvo više nije, niti može biti industrijsko. To je ekonomija Googlea, Facebooka i Amazona, a ne General Motorsa. Tako će biti sa ili bez carina na aluminijum, čelik i dr.

Trump je moguć samo u uslovima navedene obrazovne podjele: pola radno sposobnog stanovništva ima fakultetsku diplomu, mnogo veće prihode i manji rizik nezaposlenosti od one druge, pregažene polovice iz koje Trump crpi snagu. Svake godine broj visokoobrazovanih raste za 1%, te SAD ide ka poziciji jedne Kanade: 60% visokoobrazovane radne snage, hiperliberalna vlast i vjerovatno vraćanje na pozicije Obamine vanjske i ekonomske politike, uz nastavak povećanja deficita i pacifiziranje, što će reći smanjenje američkog globalnog utjecaja. No do tada, moglo bi proći sedam do deset godina, a pitanje je šta će se sve desiti prije toga.

Predvidivost moći i nepredvidivost nemoći

Suštinska razlika između Obamine i Trumpove vanjske politike je u “racionalnoj” predvidivosti prvog i “iracionalnoj” nepredvidivosti drugog. Politika transparentnosti i predvidivosti, čiji je sljedbenik bio Obama, adekvatna je za uslove disbalansa moći u uslovima unipolarnog svijeta. Tu je jedna od strana toliko snažnija i vojno i ekonomski od ostalih da joj ide u prilog da obznanjuje svoje kapacitete i namjere, u svrhu obeshrabrivanja suparnika.

Trumpova suprotna politika nepredvidivosti nastaje u uslovima multipolarnog svijeta, odnosno relativnog balansa moći. To je stanje u kojem je prednost biti nepredvidiv. Trumpovo najskupocjenije pregovaračko oružje jeste upravo sveopšta percepcija da je (možda) iracionalan i spreman na autodestrukciju.

Kada bi, kao u slučaju Obame, Kina i EU bile sigurne da je on “racionalan” i da sigurno neće povući poteze koji bi nanijeli više štete nego koristi (carine ili rat sa Sjevernom Korejom), bilo bi lako pregovarati s njime. Obama je, s druge strane, idealan partner, jer je predvidiv, vodeći se logikom: slobodna trgovina može da se odvija u uslovima sigurnosti, pa i ako ne ide u korist SAD-u koliko EU i Kini, sve drugo (protekcionizam ili rat) bilo bi još štetnije. Trump pak želi da nikad ne znate na čemu ste s njime, te da ako niste spremni na rizik totalnog haosa pristanete da platite za komfor mira i slobodne trgovine. To su dva svemira, a koji će nadvladati, ovisi o tome koliko će SAD (na)platiti strah. O tome će svakako najbolji sud dati Amerikanci na izborima.

Indikativno je da u vrijeme dok traju pregovori o reformi trgovinskog ugovora između SAD-a i Kine, dolazi naprasno do historijskog mirovnog susreta između lidera Sjeverne i Južne Koreje. Otkud odjednom taj susret? To svakako ide u korist Kini, jer je lakše pregovarati o trgovinskom ugovoru bez pritiska mogućeg rata u susjedstvu, što ukazuje da možda poslovično šutljivi kineski utjecaj stoji iza “historijskog susreta”.

Trump je, naravno, isti protumačio kao posljedicu njegovog pritiska, na što je Pjongjang odgovorio negativno, optužujući SAD da tumačenjem susreta kao izraza njihove slabosti i popuštanja pod pritiskom zapravo dovode u pitanje mirovne napore. Mada, ako su željeli pomoći Kini, sigurno je bolje da su odšutjeli. U svakom slučaju, tek predstoji susret Trumpa i Kim Jong Una.

Za razliku od Kine, EU na čelu s Njemačkom ima mnogo lošiju poziciju. Trumpovo potkopavanje iranskog nuklearnog sporazuma i prijetnja carinama na aluminijum i čelik stvaraju strašan pritisak Evropi, koja se suprotstavila američkom napadu na nuklearni sporazum, ali nije u stanju da s Iranom povuče neki potez, kao Kina sa Korejom. Oštar odgovor Teherana Washingtonu da će zažaliti ako napusti sporazum, Berlinu i Parizu samo stvara dodatnu glavobolju.

Ko pravi bolje automobile?

Pred inauguraciju, u januaru 2017., Donald Trump je kazao: “Ako idete Petom avenijom, svako ima Mercedes Benz parkiran ispred kuće, zar nije tako? Koliko Chevroleta možete vidjeti u Njemačkoj? Ne puno, vjerovatno nijednog.” U ime vlade Njemačke, koja godišnje u SAD izveze preko 25 milijardi dolara u automobilima, odgovorio je tadašnji zamjenik kancelara Sigmar Gabriel donekle duhovito, ali arogantno i štetno – da Trump treba početi praviti bolja auta ako želi da ih Nijemci kupuju.

Taj komentar tumačen je kao izraz ponosa, koji Nijemci gaje povodom kvalitete svojih proizvoda, koji im je pomogao da nakon kataklizme Drugog svjetskog rata dosegnu osjećaj samopoštovanja. To treba razumjeti i uvažiti, bitno je za njemački narod. Međutim, potpuno je pogrešno da zamjenik kancelara, nakon što šef prijateljske države i strateškog partnera izrazi zabrinutost, odgovori cinizmom i odsustvom empatije, te prisiljava Ameriku da dokazuje svoju neophodnost: ako ti nemaš razumijevanja za moju zabrinutost, a profitiraš na meni, onda bih ja mogao postati uzrokom tvoje zabrinutosti.

Amerika svojom zastrašujućom agresivnošću izražava svoje slabosti i strahove. Neophodno je imati razumijevanja za nju, jer ona će proći ovu fazu i važno je da sad ima podršku, koja će amortizirati krize. Navedeno odsustvo svijesti bivšeg vicekancelara Gabriela o njemačkoj ranjivosti, ali i moći, koja bi trebala biti temelj otvorenosti i širokogrudnosti, možda je simptom činjenice da Njemačka predugo nije imala vanjsku politiku, pa je naučila da se ponaša kao odlikaš pod tuđim (američkim) patronatom. No, Njemačka je izrasla a Amerika ostarila (i postala starački čangrizava); stvari se moraju mijenjati.

Njemačka odgovornost za Evropu

Vrijeme tolerisanja mladalačke neodgovornosti Berlina je prošlo. Prirodno je da Njemačka, nakon što je ojačala, želi da se emancipira od tutorstva. No, kada je već stekla snagu, treba da ima zdraviji i zreliji odnos prema svojoj novostečenoj moći, a onda i prema drugima. Transatlantski odnosi u 21. stoljeću će zapravo biti iznalaženje odgovora na rast Kine, neovisno o tome hoće li rast nastaviti ili će doći do pada: u slučaju rasta – izazov će biti sve teži, a u slučaju pada – implozija Kine bi bila jednako dramatična, kako je nedavno primijetio Jan Techau, analitičar Njemačkog Marshallovog fonda, u analizi “Transatlantski odnosi u 21. stoljeću”.

Kina ima mnogo više moći od Njemačke i mnogo više je svjesna nje. Navest ću jedan kontrast spomenutoj Gabrielovoj reakciji. U septembru prošle godine, nakon Trumpovog govora na sjednici Generalne skupštine UN-a, glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova Kine je, na pitanje kako komentariše Trumpovu “America first” politiku i negativan stav prema UN-u, najprije izrazio razumijevanje prema činjenici da predsjednik jedne zemlje stavlja naglasak na zaštitu interesa te zemlje. Ali i dodao da rapidni razvoj globalizacije te integrisanost interesa mnogih zemalja nalažu da države trebaju zadržati princip rada na izgradnji zajedničke budućnosti čovječanstva u duhu uzajamne koristi i win-win rezultata.

S tom pozicijom, Kina mnogo bolje reagira na Trumpovu nuklearnu trgovinu u vezi sa Sjevernom Korejom. Vidjeli smo to na primjeru “historijskog mirovnog sporazuma”, koji je (trenutačno) razoružao Trumpa. Takav pristup je potreban i EU, po pitanju Iranskog nuklearnog sporazuma i prijetnji carinama. (Pokazuje se da bi sada Njemačkoj veći stepen saradnje i povjerenja s islamskim zemljama, poput Irana i Turske, išao u korist, te predstavlja sigurnosno-taktički mehanizam koji ne bi smjela da poništava u ovim kriznim vremenima islamofobnih politika.) U svakom slučaju, EU mora povući svoje poteze, jer popustiti pred pritiskom uvjerilo bi Trumpa da mu taktika funkcioniše, te ga motivisalo da nastavi, jer on neće prestati da traži naplatu sigurnosti.

Temelj moći je odgovornost, najviše odgovornosti nosi onaj ko ima najviše moći (Njemačka u Evropi), a prednost snažnih zajednica je u tome što odgovornost preuzimaju i oni koji nemaju dovoljno moći. Odgovornost je kazati da nije znak zrelosti, povodom tuđih mana i slabosti, iznositi svoje kvalitete, čak i da ste, statistički, u pravu. Kada Grci imaju finansijskih problema, nije poenta da u što većim količinama kritikujete njihovu rastrošnost a hvalite svoju štedljivost, već da im pomognete, uz svijest da vam je Grčka važna kao ključna tačka migrantske rute. Kada se sirijske izbjeglice, nakon svih trauma rata i dolaska u novu kulturu, ne ponašaju odmah kao savršeni Evropljani, cilj nije izložiti ih dodatnom pritisku ili žigosati islam, te automatski stvoriti nepovjerenje s islamskim svijetom, već im pomoći da se integrišu. Kada Amerikanci, kao ključni sigurnosni i trgovinski partner, izraze zabrinutost zbog nekonkurentnosti svojih proizvoda, ne ismijavate ih i ne ignorišete zabrinutost, već je razumijete, prihvatite poruku s dobrim namjerama, čak i kada je poslana bez njih. To će vam dati spokoj i bistrinu potrebne da donesete prave odluke.