ZA ŠTA SLUŽI PRVI MAJ U BIH?

Foto: Anadolija

Prvi maj je u Bosni i Hercegovini odavno izgubio izvorni smisao. Tražiti krivce za to među radnicima, oslobađa sindikate obaveze prema onima zbog kojih postoje

 

FTV: Mreža – 1. maj 2018.

FOTELJE ILI RADNICI? „Sindikati su postali besramna filijala vlasti.“ Ovom rečenicom Zdravka Grebe, profesora na Pravnom fakultetu u Sarajevu, u emisiji Mreža najavljen je prilog Mirele Mahmutović o pravima radnika u BiH. Nažalost, slika radnika i njihovih prava većini je jasna još i prije puštanja prvog kadra priloga, tj. jasna je onima koji imaju iole društvenog sluha za one koji se nisu dograbili „fotelje“ ili „pozicije“. Naglasak uvodnog dijela priloga stavljen je, stoga, upravo na kritiku onih koji bi trebali štititi prava radnika: na sindikate. U Savezu samostalnih sindikata BiH, međutim, traju druge bitke, odvojene od interesa radnika: bitke za mjesto prvog sindikaliste. Važno je, očigledno, biti onaj koji će da se pita kako će se raspoređivati sindikalna imovina, a ne onaj ko će, bez kompromisa, stati rame uz rame s radnicima u cilju ostvarivanja njihovih prava. Mreža je vješto definirala upravo taj problem i izbjegla da zapadne u zamku okrivljivanja radnika za nerad njihovih sindikata.

PROTESTI ILI NE BITI: Upravo ovo stajanje rame uz rame s radnicima je, između ostalog, bila okosnica polemiziranja uoči Prvoga maja. Sindikat nije pokazao jasan stav o tome da li za Međunarodni praznik rada organizirati proteste, pa su na kraju odlučili da radnicima koji su ipak htjeli ovaj dan iskoristiti da iskažu svoje nezadovoljstvo, podijele letke na kojima su navedena njihova radnička prava. Bilo bi možda korisnije da su, umjesto ove isprazne geste, poslovanje Sindikata učinili javnim, pa da radnici koji im finansiraju plate, putovanja i odmore imaju uvid na šta se troši dio njihovih primanja. Na ovo je Mreža svjesno ukazala, kritizirajući shvaćanje Sindikata od strane onih koji su na njegovim vodećim funkcijama kao „privatne kompanije“, pa je tako prirodno da, umjesto da se bave rješavanjem problema radnika, snagu i vrijeme troše na osiguravanju svojih pozicija.

SRŽ PROBLEMA: Kada se, pak, govori o kolektivnim ugovorima i o Zakonu o radu, ne možemo se oteti dojmu da i jedno i drugo u određenoj mjeri služi tome da se rješavanje problema radnika premjesti na virtualnu (birokratsku) razinu. Uzalud su oni zakoni koji se ne provode. Mrtvo su slovo na papiru, što bi se reklo. Radnici (a vjerovatno i funkcioneri Sindikata) itekako poznaju načine na koje poslodavci mogu „eskivirati“ postojeće zakone o radu: od koverata u kojima radnici prijavljeni na minimalnu platu dobiju ostatak dogovorenih primanja, preko „obaveze“ radnika da određeni dio plate koja im legne na račun vrate poslodavcu, pa sve do dojava koje dobiju poslodavci od inspektorata rada, kako bi na vrijeme mogli neprijavljene radnike poslati kućama u vrijeme inspekcijskog nadzora. Sve su ovo javne tajne koje nije jednostavno riješiti. Jednostavnije je, pak, govoriti o borbi za usvajanje zakonā, koji, kako se u prilogu Mreže odlično ilustrira, ne vrijede mnogo ukoliko sindikati ne zastupaju direktno interese radnika i ne pokažu volju suprotstaviti se politikama izrabljivanja, a ne postati dijelom iste

ZAŠTO SE RADNICI NE POBUNE? Na ovo pitanje teško je ponuditi adekvatan odgovor. Autori emisije Mreža su ipak bili ustrajni u tome razotkriti gdje je nestao bunt radničke klase koji je zaslužan da se Prvi maj uopće doživljava kao praznik vrijedan obilježavanja. Kao što smo spomenuli, nerad sindikata je ključan faktor koji utječe na vjeru radnika u to da postoji neki modus operandi koji može dovesti do suštinskih promjena. Grebo je naveo kako su štrajkovi i protesti radnika jedini načini preko kojih se može doći do prevazilaženja trenutnog stanja. Međutim, njegovo zapažanje ne ostaje na teoretskim floskulama. Itekako je svjestan konteksta u kojem se svaki protest bh. radnika odvija. On nikako ne može biti odvojen od postratnih trauma, pa tako navodi kako u razgovorima s taksistima i prodavcima na pijaci često kao razlog za nedostatak radničkog bunta čuje: „Šuti, stari, samo da ne puca.“ Međutim, čak i kada dođe do protestā, jedna druga realnost potkopava svako nastojanje očuvanja jedinstva radničke klase. Ivan Šijaković, profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, glavni problem s protestima (prošlim i eventualnim budućim) vidi u tome što oni protiv kojih se protestuje ubace svoje „sumnjive tipove“ među radnike kako bi izazvali nerede i time dali policiji povod da prekinu protest. Takozvanu pat-poziciju u kojoj se nalaze radnici BiH, ali i oni iz Srbije i Crne Gore, prepoznale su i strane kompanije. To je, prema Šijakoviću, i razlog zašto su one „preplavile“ države regije. „Oni znaju da ovdje više nikakvog sindikalnog otpora neće biti“, navodi pesimistično pred kraj priloga. Rješenje za ovu bezizlaznu situaciju prilog ne nudi. To mu i nije bio zadatak. Ono što Mreža, međutim, uspijeva jeste raspravu o pravima radnika premjestiti tamo gdje joj je i mjesto.

ATV: Apostrof – 27. april 2018.

POMALO O OBRAZOVANJU: Jedno od mogućih rješenja moglo bi biti unapređivanje nivoa obrazovanja, a time i osvješćivanje budućih generacija radnika i onih koji ih trebaju zastupati. Upravo se tome posvetilo prošlosedmično izdanje emisije Apostrof. Nažalost, povod da se u emisiji uopće progovori o obrazovanju nije bila želja da se otvori konstruktivna diskusija o mogućim pravcima u kojim bi se bh. obrazovanje moglo razvijati. Ne. Povod su bili udžbenici historije u Federaciji BiH koji klasificiraju zločine u Srebrenici kao „genocid“, a rat u Sarajevu 90-ih kao „opsadu“. Nadalje, emisija koja je kao temu odabrala razgovor o obrazovanju, počinje ad hoc pitanjem o hapšenju Atifa Dudakovića, što dodatno potvrđuje da namjera nije progovoriti o praksama u obrazovanju, nego obrazovanje isključivo posmatrati kroz prizmu nacionalnih politika. Nažalost, emisija je tekla upravo u tom pravcu.

BITNO I NEBITNO: Reakcija iz RS-a na spomenute udžbenike bila je očekivano negativna, a u emisiji se manifestirala u izjavama Luke Kecmana, prorektora za ljudske i materijalne resurse Univerziteta u Banjaluci. „Sporne“ klasifikacije agresije na BiH ocijenio je kao nastojanja koja ne vode suživotu, te navodi kako je RS glede tumačenja novije historije mnogo korektnija. Ne spominje, međutim, kojekakva pseudohistorijska izdanja na čijim promocijama prisustvuje sām predsjednik RS-a Milorad Dodik, niti smatra spornim nepriznavanje presuda Haškog tribunala. Drugi gost u emisiji, Senadin Lavić, predsjednik BZK Preporod, otišao je, pak, u drugu krajnost te predložio da bi našu historiju trebali pisati stranci kako bi se osigurala objektivnost. Međutim, u jednom kasnijem trenutku emisije Lavić počinje da tvrdi kako je svaka historija „izmišljotina“, da bi nekoliko minuta nakon toga, na optužbe da je naziv „bosanski jezik“ izmišljotina, rekao Kecmanu da „prouči malo historiju“. Ovu farsu od akademskog diskursa između dvojice kolega prekinuo je profesor Ivan Šijaković, koji je i u ovoj emisiji pokušao dati pragmatičnu procjenu problema. Stajališta je da „nema svrhu proučavati društvenu historiju“ i da je to u svijetu prevaziđen koncept, te kako je potrebno okrenuti se unapređivanju nauke i tehnologije. Kecman je, očekivano od nekoga ko nacionalni identitet smatra primarnom kvalitetom neke osobe, burno reagirao, dok je Lavićev stav, baš kao i tokom ostatka emisije, ostao nedefiniran. Ostaje nam se nadati da će budući apsolventi prevazići primjere vođenja dijaloga pojedinih univerzitetskih profesora koje smo imali priliku slušati u ovoj emisiji.

 

PRESJEK

Mreža je emisija koja iz sedmice u sedmicu dokazuje da dobar odabir teme i jasna definicija problema mnogo više znače nego puki senzacionalizam, kojem teži sve veći broj političkih emisija. S druge strane, Apostrof je pokazatelj kako upravo ta težnja senzacionalizmu može jednu važnu tematiku kao što je obrazovanje degradirati na nivo trivijalnosti.