FAKE & SPIN: Željko Mitrović i ponuda koja se (ne) odbija

Kako razlučiti prave od lažnih vijesti i istinu od spina u priči o prodaji TV Pink

 

Već nekoliko dana po regionalnim medijima se spekuliše o navodnoj basnoslovnoj ponudi koju je dobio, a zatim i odbio vlasnik i direktor Pink Media Grupe Željko Mitrović. Ponuda koja se ne odbija, a koja je ipak odbijena, bila je, piše se, na skoro 500 miliona evra. Sve je potvrdio i sam Mitrović, koji je zagonetno dodao da nikad ne reci nikad, ali da za sada ne planira prodaju. Na kraju se ispostavilo da je nekadašnji julovac i miljenik Mire Marković odlučio prodati dva TV kanala. Jedan u Bosni i Hercegovini, drugi u Crnoj Gori. Uz to navođenje nikad ne reci nikad i za sada. List Danas javlja da ih je kupila američka KKR grupa, koja u Srbiji posjeduje televiziju N1 i kablovskog operatora SBB.

Kako je Mitroviću stala pamet?

O sudbini Pink imperije ili carstva, kako ga krstiše mnogi mediji, pisali su koliko tabloidi, toliko i ozbiljni mediji. Danas je od početka pratio vijest pozivajući se na neimenovane izvore i saznanja, bez da se služio trikovima i pojačivačima kojima su se koristila žuta izdanja. Portal Espreso piše primjerice da su Mitroviću nudili stravične pare (šta god to značilo) i da je odbio sumu od koje staje pamet. Informer, koji spada u zabavnije i otrovnije tabloidne slikovnice po ukusu vlasti, cijelu stvar predstavlja kao namjeru stranaca da preuzmu najgledaniju televiziju u Srbiji. Za mišljenje je konsultovan izvjesni Mario Spasić, koji je predstavljen kao neko ko istupa ispred Centra za monitoring, i poručuje da je “vrlo bitno oduprijeti se njihovom prljavom novcu”. Spasić misli na Amerikance i CIA-u, koja, prema njemu, stoji iza zapadnog investicionog fonda koji je izrazio interesovanje za medijsko tržište u Srbiji. Zanimljivo da Spasićeva organizacija, prema pisanju drugih medija, nosi drugačiji naziv (Savet za monitoring ljudskih prava i borbu protiv korupcije – Transparentnost), da su se od njega već ograđivale druge organizacije i da nije moguće pronaći više informacija o radu ove organizacije. Ali i da su Novosti ranije pisale kako se radi o srednjoškolcu koji bi da provjerava diplome na fakultetima preko svoje nevladine organizacije, i koji se uz to lažno predstavljao kao član Nacionalnog savjeta za obrazovanje. Iako je bio samo predstavnik organizacije studenata visokih škola. No, bez obzira na sve te reference, ili baš zbog njih, Spasić po pozivu ocjenjuje prilike na medijskom tržištu i zašto je dobro što stranci, kako veli, nisu ostvarili svoje planove. Jer kataklizmično predviđa kako bi, da se dogodilo suprotno, počeli kreirati javno mnijenje onako kako njima odgovara.

Ružičasta imperija i srpske zemlje

List Politika je u izdanju od 24. aprila, u članku “Američki kupac ružičaste televizije”, bio fokusiran na posve drugi ugao posmatranja, baveći se poslovanjem Pinka. Motivi za prodaju dijela Pink kompanije tražili su se u finansijskom poslovanju. Tekst se bavio kreditnim opterećenjem koje, prema riječima konsultovanog stručnjaka, nije nimalo naivan u slučaju Pink imperije, kako joj pojedini tepaju. Navodi se i kako je prodaja uslijedila samo nekoliko dana nakon sastanka predsjednika Vučića s predstavnicima KKR fonda, koji se, po svemu sudeći, pojavljuju u ulozi kupca Pinka BH i Pinka M. Članak završava razmišljanjem analitičara Dragoljuba Anđelkovića koji se uopšte nije bavio finansijskim i poslovnim perspektivima, nego procjenom uticaja promijenjene vlasničke strukture dva TV kanala u BiH i Crnoj Gori na srpske zajednice u ovim državama. Anđelković zaključuje kako je Pink M već stigmatizovao tamošnje Srbe, dok je bosanski Pink imao korektan odnos prema Republici Srpskoj i da su sada moguće promjene. Za razliku od udarnih tabloida koji su Mitrovića prikazali kao dostojanstvenog privrednika i vizionara koji odbija prljave zapadne pare, Politika mu nije priredila baš naklonjeno pokriće. Poslije pasusa o finansijskoj dubiozi, gdje se čak spominje kako koristi meke kredite koje država daje, uslijedila je desničarska jadikovka nad sudbinom “srpskih zemalja” tamo gdje više neće grijati ili gdje je već grijalo ružičasto sunce.

Zabava miliona prekinuta na minut-dva

Svakodnevna fiksacija srpskim medijskim magnatom otkriva već znano: fascinaciju moćnima i moći koju oni reprezentuju (vrišteći naslovi u tabloidima), ali i strah režimskih medija koji su ustuknuli pred mogućnošću da roze TV nebo nad Srbijom promijeni boju. Televizija Pink se za kratko vrijeme profilisala u udarnu pesnicu vladajućeg režima u Srbiji i preko noći je postala informativno-zabavni medij u kojem je sve moguće. Prekinuti vanredno program kako bi Vučić u Minut2 dao izjavu, ili izmijeniti šemu da bi Vučić mogao maratonski gostovati do sitnih sati. Nepredvidivi karakter Mitrovićeve informative sastoji se u zapanjujućoj pripravnosti da se u bilo kom trenutku reaguje i odasla poruka režima. Po mogućstvu brutalno, kratko i sočno.

Kombinacija prizemnog news programa s još prizemnijom zabavom pokazala se kao dobitna. Prekinuti zabavu miliona na minut-dva probojnom i opskurnom političkom propagandom, geslo je ružičastog genija. I sada kada se odjednom čini da je zabavi kraj, srpski mediji su u panici i(li) nevjerici. Od opozicionih do režimskih. Sve oko i u vezi s Mitrovićem je (potencijalno) laž. Od neimenovanog izvora koji nam javlja koliko mu je nuđeno, do njegovog neću nikad prodati, ali nikad ne reci nikad, do jeftinih spinova o ugroženoj nacionalnoj medijskoj sceni koja se ne smije prodati za stravične prljave pare. Mag roze boje će iz svega izaći vjerovatno samo još jači, jer cijela predstava nejasnog ishoda i okolnosti koju nam je priredio, od onog kako narednih dana slijedi odluka o Pinku za budućnost, do prodajem možda sve, pa prodajem samo dio carstva, služila je samo da se bolje utvrdi pazar. Ili da se još više stvorenim pretpostavkama i sumnjama, koje muče i Politiku, poigra sa javnošću, protivnicima i trenutnim saveznicima.

Britanski režiser Adam Curtis u odličnom dokumentarcu Hipernormalizacija naziva to medijskom strategijom u kojoj se nikad ne zna šta je istina, a šta laž. Ili strategijom moći koja drži svaku opoziciju zbunjenom, i koju je u modernu Rusiju pravo iz avangardnog teatra uveo kontroverzni Vladislav Surkov. U slučaju Srbije i regiona, roze avangarda iste sadržine je stigla pravo iz mraka devedesetih. I dalje nas držeći zbunjene i nemoćne.