TEKST JE SMEĆE, ALI „DOPRINOSI DEBATI OD JAVNOG ZNAČAJA“

Foto: Ena Kreso

Neđo Galić je postao javna ličnost nakon svoje smrti i društvenog priznanja koje mu sredina u kojoj je živio ne može oprostiti. Jesu li „granice prihvatljive kritike“ suviše široke u ovom slučaju?

Ako bih se poslužio otrcanom frazom „izgubljena bitka, ali dobijen rat“, koju i danas svi koriste – najviše političari i novinari, mogao bih napisati da je pred Šteficom Galić dobijanje rata. Izgubila je sudsku bitku, čak ne jednu, ali to možda i nije konačni ishod. Izgleda kao da jest, ali zapravo ne mora biti.

O tome na kraju. Prvo, jedno objašnjenje. Vjerovatno nisu sasvim korektni izrazi „bitka“ i „rat“, ali oni su u ovaj slučaj ušetali od samog njegovog početka. I tako sve do danas. Zato se ne mogu izbjeći ni ovdje.

Među posljednjim tekstovima u kojima se uz ime urednice portala tačno.net Štefice Galić spominju ti ratnički i vojni pojmovi su izvještaji nakon nedavne odluke Ustavnog suda BiH objavljeni pod naslovom „Izgubljena sudska bitka Štefice Galić“. Ni raniji izvještaji nisu bili drugačije intonirani, jer su bile još dvije „izgubljene bitke“. Sudske. U BiH.

Film, nagrada i burna reagiranja

Osim kad profesionalno izvještavaju o značajnijim sudskim procesima, novinari i urednici idu u sud samo kad su tuženi za klevetu. Gotovo nikad nisu u ulozi tužitelja u takvim procesima, osim u nekim ne tako davnim godinama kad su se međusobno i učestalo tužakali novinari i gazde dva sarajevska dnevnika sve dok se njihovi vlasnici nisu „presabrali“, izmirili i potpisali nekakav sporazum.

Novinari, u principu, ne tuže novinare. Štefica Galić je bila prinuđena da postupi drugačije i da tuži. Tužila je novinare (saradnika i autora teksta Ivana Filipčića i urednika portala poskok.info Ivana Šušnjara). Bila je prinuđena na to nakon što je taj portal vrlo znakovitog imena i sadržaja prije nepunih šest godina objavio priču o njenom preminulom suprugu pod naslovom „Neđo daleko od Ljubuškog“.

Neđo je Nedeljko Galić, suprug Štefice Galić. O njemu je nakon smrti snimljen film „Neđo od Ljubuškog“ autorice Svetlane Broz. Posthumno je dobio nagradu „Duško Kondor“ za građansku hrabrost. U obrazloženju nagrade navodi se da je on od augusta 1993. godine pomagao zarobljenicima u logoru Heliodrom, koji je držao HVO, i „pravio falsifikovane pozive iz inostranstva, koje zarobljenici nisu mogli na drugi način dobiti, i na taj način oslobodio iz logora najmanje hiljadu ljudi“. U obrazloženju nagrade piše i da je „većini oslobođenih logoraša pribavljao ostale dokumente jer su oni u roku od 48 sati morali napustiti BiH“.

Taj film i ta nagrada izazvali su, prema sudskim spisima, „burne reakcije“ brojnih domoljubnih udruga i građana Ljubuškog i ocijenjeni su „kao pokušaj glorificiranja selektivne istine i pokušaj diskreditiranja cijelog ljubuškog kraja i svih Ljubušaka hrvatske nacionalnosti“.

„Doušnik i komunista“ s partizanskim prezimenom

Autor teksta („Neđo daleko od Ljubuškog“) na portalu poskok.info Ivan Filipčić opisivao je Nedeljka Galića potpuno suprotnim riječima i slikama (tekst objavljen 17. jula 2012. godine, kratko nakon promocije filma). Najkraće kazano, prikazao ga je kao „sitnog policijskog doušnika“ i čovjeka koji je tokom rata „zarađivao“ na muslimanima koje je slao na rad u druge zemlje.

Prema sudskim izvorima i spisima, u tom tekstu se, naime, navodi da je „Neđo Galić bio vlasnik opskurne radnje i priučeni fotograf“, „bez škole, imovine i posebnih talenata“, „indoktrinirani komunist i zakleti ateist… a njegov jedini adut bilo je prezime koje je nosila nekolicina partizana iz sela Bijače s kojima je bio u srodstvu“. Autor tvrdi da je „prije početka domovinskog rata bio Udbin doušnik zbog čijih su fotografija Hrvati Ljubuškog imali strašnih neugodnosti“. Navodi i da je „zazirao od crkve i vjernika i sudjelovao u progonu i demonizaciji crkve kroz suradnju s Udbom, ali kada je obolio od raka počeo je obilaziti crkve i vjerske seminare i tražiti spas u vjeri“. I tvrdi da je „u Ljubuškom javna tajna da je upravo Neđo Galić za vrijeme rata u jednoj relativno mirnoj sredini kao što je Ljubuški spašavao muslimane tako što im je za naknadu sređivao vize za odlazak na rad u inozemstvo“ (svi citati prema Odluci Ustavnog suda BiH).

Ako je suditi prema ovim „kvalifikacijama“, ne zna se šta je „u jednoj relativno mirnoj sredini kao što je Ljubuški“ najgore što je činio Neđo Galić: da li to što je bio „Udbin doušnik“, „trgovao“ stranim vizama, „spašavao muslimane“, ili to što je bio „indoktrinirani komunist i zakleti ateist“ i još imao „partizansko prezime“?!

Poslije ovog priloga portal je objavio i druge tekstove ovog i drugih autora (evo samo dva: „Ima li fašizma u Ljubuškom“, “Hercegovački Schindler služi kao potvrda teze o genocidnosti Hrvata u BiH“). Anonimne komentare ne treba ni računati.

Sudska potvrda doprinosa javnoj debati

Štefica Galić je nakon tog i drugih tekstova trpjela oštre poglede, ogovaranja i podozrenje sugrađana u Ljubuškom. I ona i njena djeca. Morala je istrpjeti i fizički napad ispred crkve koji je konačno, kako-tako, procesuiran i presuđen uvjetnom kaznom od nekoliko mjeseci zatvora za napadačicu. Napokon, bila je prinuđena da sa svojom porodicom iseli iz Ljubuškog.

Nije imala izbora. Pomiriti se s takvim uvredama i klevetama, trpjeti napade ili odbraniti sebe, pokojnog muža i zaštititi djecu? Tužila je za klevetu novinare i portal poskok.info (naknadno povučena tužba protiv portala) i nakon skoro šest godina na svim sudskim instancama u BiH (Općinski sud u Ljubuškom, Kantonalni sud u Širokom Brijegu i Ustavni sud BiH) – izgubila.

Kad je došlo do sudskih postupaka, drugooptuženi (Ivan Šušnjar) je, prema sudskim spisima, isticao da je „znao da je taj tekst bio smeće“ (kao da niz sličnih priloga na tom portalu ne zaslužuju istu kvalifikaciju), ali ga je, kaže, ipak objavio. Kao reakciju na film „Neđo od Ljubuškog“. I kao doprinos – javnoj debati.

Sudovi u BiH su prihvatili takav pristup. Sve u svemu, reklo bi se dobronamjerno i profesionalno postupanje portala. Baš kako je i predviđeno u zakonima o zaštiti od klevete.

„Dopis“ Službe bezbjednosti, nakon 30 godina

Zanimljivi su neki detalji i propusti. Nije najbitnije ni jesu li to propusti sudova ili stranaka… Ustavni sud je, kao što je uobičajeno, tražio pismeno izjašnjavanje svih aktera. I dobio je od oba redovna suda (iz Ljubuškog i iz Širokog Brijega) te od drugooptuženog (Šušnjar). Od prvooptuženog autora (Ivan Filipčić) nije dobio jer su pozivi upućeni njemu dva puta vraćeni s napomenom Pošte – „nepoznat“. Traženo je izjašnjenje i od njegovog advokata (Ivan Herceg), koji ga je privremeno zastupao pred redovnim sudovima, ali Ustavni sud BiH ne kaže ni da ga je primio, niti da nije.

U presudi Općinskog suda se navodi da je uz prvi tekst („Neđo daleko od Ljubuškog“) objavljen faksimil „dopisa ranije Službe bezbjednosti centra Mostar koji datira iz 1982. godine“ u kome je „navedeno da je apelanticin muž toj službi ustupao bezbjednosna interesantna saznanja do kojih je dolazio“ (citat prema Odluci Ustavnog suda BiH).

Iz objavljenih sudskih zapisnika, presuda i odluka očigledno je da nijedan sud nije provjeravao autentičnost tog „dopisa“. Kad spominje „dopis“, čak i Ustavni sud BiH ga tretira kao „službeni dokument“. Taj faksimil, ipak, izaziva sumnju. Možete li zamisliti da je Služba bezbjednosti 1982. (ili bilo koje godine u tom periodu) pisala takve „dopise“ i javno ih distribuirala? Ne zaboravimo silne poratne afere s navodno otkrivenim tajnim spiskovima „Udbinih doušnika“ koje nikad nisu provjerene, niti procesuirane! Obračun s ljudima čija su imena bila na tim spiskovima i kojima nikad nije suđeno ne doprinosi vladavini prava već pravnoj anarhiji.

Prvostepeni sud je, uz to, od Štefice Galić tražio da dokaže da nisu istinite objavljene tvrdnje o njenom preminulom suprugu. Kakav pravni nonsens da oklevetana osoba ili njen srodnik dokazuju vlastitu nevinost?! Ali nije jedini. Sud u Ljubuškom je pokazao svoju (ne)dosljednost na još jednom primjeru: iako je na pripremnom ročištu prihvatio zahtjev tužitelja da tuženi prilože bilo kakav dokaz da je Nedeljko Galić ikada bio osumnjičen ili osuđen za bilo koje krivično djelo, tuženi to nisu osigurali. Sud u Ljubuškom na tome nije insistirao.

Tokom sudskog postupka Ivan Šušnjar je tvrdio da je na ovom portalu objavljen tekst Pere Kvesića „Neđo Galić nije bio udbaš“, koji on smatra kao demanti prvog teksta. Ali, iz svih sudskih spisa nije potvrđeno da je bilo koji od tri suda imao uvid u taj tekst. Izjava drugooptuženog prihvaćena je na riječ. Šušnjar je Ustavnom sudu BiH dodatno objasnio da je i on objavio tekst o Neđi pod pseudonimom Nikola Zirdum („koji je javan i zna se da se radi o meni“, rekao je) u kojem je, kako tvrdi, napisao da „Neđo Galić treba dobiti ulicu u Ljubuškom makar da je spasio jednog čovjeka i bez obzira na to šta je činio u bivšem sistemu“. Prihvaćeno – na riječ.

„U granicama prihvatljive kritike“

Šta je Ustavni sud BiH zaključio u povodu apelacije Štefice Galić? Isto kao i redovni sudovi. Dakle, da „sporni tekstovi predstavljaju doprinos debati od javnog interesa“, da je „apelanticin muž javno poznata ličnost“ i da su „granice prihvatljive kritike šire u odnosu na javna nego u odnosu na privatna lica“, te da se sporni tekstovi nisu odnosili na njegov privatni život već isključivo na njegovu ulogu u historijski važnim događajima za zajednicu u kojoj je živio i radio“… Sud je zaključio i da je bilo „razumno očekivati da će film biti podvrgnut kritičkom sudu javnosti“. I, konačno, „u konkretnom slučaju sudovi su u osporenim odlukama zauzeli stav da su navedene sporne izjave vrijednosni sudovi čija se istinitost ne dokazuje, a Ustavni sud takav zaključak prihvata kao pravilan“.

Jesu li zaista vrijednosni sudovi navodi u ovim tekstovima u kojima se, uz ostalo, tvrdi da je Neđo Galić bio „Udbin doušnik zbog čijih su fotografija Hrvati Ljubuškog imali strašnih neugodnosti“ i da je on tokom rata „zarađivao“ na muslimanima koje je slao na rad u druge zemlje? Ili su to ipak tvrdnje, činjenice koje se mogu i moraju provjeriti?

Ustavni sud je, istina, pokazao malu rezervu u vezi s tim, pa za prvi navod („saradnik Udbe“) priznaje da je to „činjenična tvrdnja“. Ali je opravdava jer je, piše u Odluci, „autor u tekstu objavio službeni dokument (?!) na kojem je tu tvrdnju zasnovao“. Ustavni sud uz to zapaža da je u svim ovim tekstovima „korišten prenaglašen i provokativan jezik“, ali opet, „Ustavni sud smatra da je njihov sadržaj sveukupno u granicama prihvatljive kritike“.

Javna ličnost nakon smrti

„Vlasnik opskurne radnje i priučeni fotograf“, „bez škole, imovine i posebnih talenata“, „indoktrinirani komunist i zakleti ateist“, koji je imao i „poznato partizansko prezime“, dakle, Neđo Galić postao je javna ličnost nakon svoje smrti i društvenog priznanja koje mu „ta relativno mirna sredina u vrijeme rata“ ne može oprostiti i na koju svako ko se uhvati pera može do mile volje da pljuje. „U granicama prihvatljive kritike.“ I u tekstovima koji su „smeće“, kao što su ovi, koje sudovi u BiH smatraju „doprinosom debati od javnog interesa“.

Ako i jedna bh. sudska presuda za klevetu zaslužuje da bude upućena Evropskom sudu za zaštitu ljudskih prava na provjeru, onda je to svakako ovaj predmet. Ako su već izgubljene sve „sudske bitke“ u BiH, postoji još i ova mogućnost i zato je ne bi trebalo propustiti. Zbog završnog dijela prve rečenice u ovom prilogu.