FAKE & SPIN: Najgore od Dnevnog avaza i SDA

Foto: dnevno.ba

Dnevni avaz i Asocijacija mladih SDA pokazali su nam kako novinarska i politička profesionalnost izgledaju u najgorem i najprimitivnijem izdanju

Da u Bosni i Hercegovini postoje i direktni i indirektni politički uticaji na rad medija, teško da je nepoznanica. Sve češća pitanja o načinu finansiranja medija od vlasti i drugih političkih aktera reaktualizirala su se pojavom brojnih portala kojima je jedina svrha, čini se, širenje lažnih vijesti, a od podizanja etnonacionalnih tenzija i insinuacija na račun “onih drugih” nisu se suzdržali ni neki mainstream mediji, kako smo mogli vidjeti u prethodnim sedmicama.

Međutim, u proteklih sedam dana svjedočili smo nečemu koliko tipičnom za izbornu godinu u BiH, toliko pogubnom za bh. medijsku scenu: naime, najčitaniji domaći dnevni list, Dnevni avaz, žestoko se obrušio na političke protivnike svog vlasnika iz istog etnonacionalnog tabora, time otvoreno ušavši u političku kampanju kao, slobodni smo zaključiti, ništa drugo do još jedno propagandno sredstvo.

Svakako da u pitanju nije ni prvi a ni posljednji put da mediji prenose političku propagandu, pa čak ni u skorije vrijeme, kao što se dalo primijetiti u slučaju priče o Davidu Dragičeviću, gdje je još uvijek nerazjašnjena smrt banjalučkog mladića iskorištena za prepucavanja između pozicije i opozicije u Republici Srpskoj. Avaz je, s druge strane, kroz autorski tekst sebi dozvolio da ove sedmice pribjegne direktnim kvalifikacijama bez jasno iznesenih dokaza. I tu dolazi do kardinalne greške: politički akteri sebi smiju dozvoliti da igraju prljavo, i mada bi se dalo raspravljati koliko je s politološke strane etički voditi takvu kampanju, opet takvo nešto nije neuobičajena pojava. Problem se javlja kada se medij, koji bi se trebao voditi načelima propisanih kodeksa i činjenicom da bez obzira na vlastitu vlasničku strukturu postoji primarna obaveza poštenog i fer izvještavanja, odluči da postane propagator tuđe prljave igre bez sagledavanja svih strana u priči.

Avaz je tako 21. aprila, u okviru svoje rubrike “Ličnost dana” (!), objavio članak naziva “Dezerterske hijene se spremaju na novi bijeg”, o Aljoši Čampari, funkcioneru SDA i trenutnom ministru unutrašnjih poslova FBiH. Da se radi o Čampari kao političkom i faktoru unutar entitetske vlasti, jedino je bitno u kontekstu činjenice da je Avaz u “vlasništvu” Fahrudina Radončića, predsjednika SBB-a. Tako je dalje bitno naglasiti da je jasno da se na tapeti mogao naći bilo ko koga Radončićev SBB smatra oponentom, te se sadržaj članka mora analizirati upravo u kontekstu prekršaja unutar novinarske struke, bez daljeg ulaženja u odnose ove dvije stranke. Već sam naslov, u kojem se “ličnost dana” kvalificira kao hijena, dovoljan je pokazatelj u kom smjeru će se kretati ostatak članka. Autor R. I. (vjerovatno Redakcijski Izvještač, što odgovornost za ovakvo pisanje prebacuje na urednika) tako je u trećem redu Čamparu dalje okvalificirao kao dezertera – pritom istom optužbom etiketirajući i Dubravka Čamparu i Denisa Zvizdića (također članove SDA), dok u narednom paragrafu prelazi na vrijeđanje kompletne familije Čampara, koju je opisao kao “pobjeguljsku i kukavičku”. Malo se medija usuđuje spustiti ovako nisko. Autor dalje pribjegava čak i brojanju etnonacionalnih krvnih zrnaca, pa insinuira da navedena trojica nisu dovoljno Bošnjaci jer su im imena Aljoša, Dubravko i Denis, što je u kombinaciji sa insistiranjem na nečijem prebivalištu van BiH tokom rata itekako zapaljiva retorika koja se u našoj javnosti pojavljuje već četvrt vijeka, i to uvijek u svrhu diskreditacije.

Mediji teško da sebi smiju dozvoliti elaboraciju nečije ratne prošlosti u kontekstu famoznog “gdje si bio ti?” argumenta, i da li je nečije ime prihvatljivo unutar određene etnonacionalne grupe. Ozbiljan mainstream medij također ne bi smio sebi dozvoliti da postavlja i objavi pitanje “šta je tačno u priči”, ovoga puta u kontekstu navoda da su braća Čampara polagali fakultetske ispite i stekli akademska zvanja u BiH dok su boravili u inostranstvu. Posao tog istog medija je provjera takvih navoda, dok je pravilo jasno: ili se kontaktira fakultet i zahtijeva pristup informacijama, ili se kontaktiraju osobe o kojima se piše, pa ih se pita za komentar, a poželjno bi bilo oboje, dok se same insinuacije ne smiju tretirati kao činjenice, a posebno ne objavljivati. Ovakva jednostranost možda može na nekom površnom nivou steći određene političke poene Fahrudinu Radončiću u izbornoj godini, ali pritom žrtvujući kredibilitet samog medija, pa je vrijeme da se urednici i urednice u Avazu upitaju šta im je tačno preče, jer novinarstvo ovakvo pisanje ne dozvoljava, dok u stranačkom PR-u vjerovatno ima mjesta za ove i slične napise.

OD IGRICE DO AGRESIJE

Ni SDA nije imala savršenu sedmicu, i to o svom trošku: nakon što se na Google Play Storeu osmog aprila pojavila igrica “El Bake”, u kojoj je glavni lik Bakir Izetbegović, kritikom se oglasila i sama Izetbegovićeva stranka putem svoje Asocijacije mladih. Dvadeset prvog aprila, Asocijacija je objavila izrazito oštru reakciju, pritom insistirajući da je igrica u kojoj Izetbegović skuplja novac  izbjegavajući prepreke u vidu policijskih automobila, demonstranata te rupa na cesti dio “specijalnog rata koji za cilj (ima) da u miru postignu ono što nisu uspjeli agresijom, genocidom, silovanjima i logorima”. Priča o specijalnom ratu već se neko vrijeme provlači kao lajtmotiv svaki put kada bilo koja od tri etnonacionalne grupe odluči zaspinovati stvar u smjeru druge dvije, ali je optužba na račun “velikosrpskih i velikohrvatskih centara, uz snažnu podršku domaćih izdajnika” krajnje pretjerana, jer nema nikakvih indikacija da su developeri ove aplikacije zaista pokušali bilo šta osim satirizirati Bakira Izetbegovića putem banalne igre za mobilne uređaje. Još je teža situacija s poređenjem besplatne igrice sa agresijom na BiH, pa se sve svodi u ravan sa slučajem iz aprila 2017., kada je tadašnji predsjednik Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu, Haris Zahiragić, prijetio tužbom satiričnom portalu Karakter zbog članka pod imenom “SPUS: Nismo Srbi pa da protestujemo”.

Satira, posebno na račun vladajućih struktura, sasvim je legitiman instrument kritikovanja tih struktura, te se kod ove igrice radi upravo o slučaju vještačkog napuhavanja priče, gdje se od animiranog Izetbegovića koji na telefonima korisnika zaobilazi policiju, u jednom koraku došlo do nove agresije na BiH. Tome u prilog govore i brojke: u trenutku kada se prvi put pojavila vijest o igrici “El Bake”, broj korisnika je bio oko 500, dok sad već prelazi broj od 10.000. Tako je od praktično neprimjetne aplikacije trend stvorila upravo reakcija Asocijacije mladih SDA i medijski napisi u proteklim danima. U međuvremenu su se oglasili i anonimni developeri, koji su u odgovor na tvrdnje Asocijacije objavili novu igru, “Flappy Fahro”, ovog puta na račun Fahrudina Radončića, te u opisu igrice naveli: “S obzirom da smo od strane više sile optuženi da vršimo agresiju, da smo domaći izdajnici (i) da pravimo amaterske igrice nemamo drugog izbora nego demantovati ove tvrdnje.”

Zaključak koji se nameće iz viđenog ove sedmice tako je vrlo eksplicitan i očit: ako postoji neki specijalni rat, to je upravo međusobni rat političkih stranaka pred oktobarske izbore. Mediji će stoga imati posebno zahtjevnu zadaću prepoznavanja raznih vidova manipulacija, spinova, propagande i pretjerivanja, te se postavlja pitanje koliko smo zaista dorasli, a i spremni zaustaviti takav rat. Mehanizme i oruđe imamo, a na nama je da odlučimo je li bolje biti PR ili novinar?