KAKO ODGOVORITI NA GOVOR MRŽNJE?

Foto: philosophytalk.org

Federalna televizija je progovorila o novinarstvu, ali nije imala sluha za savremene medije. BNTV je pokazao zube oštrom analizom i vještim odabirom tema, dok je RTRS po običaju podilazio gledaocima i novinarskoj profesiji

 

FTV: Pošteno – 16. april 2018.

GOVOR MRŽNJE: U emisiji Pošteno došlo je do svojevrsnog susreta “novih” i “starih” medija i oblika novinarstva. Potegla se tema o govoru mržnje o kojem su gosti Aleksandar Stanković, urednik i voditelj emisije Nedjeljom u dva HTV-a, i Srđan Puhalo, bloger i istraživač, imali oprečna mišljenja. Stanković je zastupao stav da se govoru mržnje treba stati ukraj zabranama i aktivnim uređivanjem društvenih medija kao što su Facebook i Twitter. Puhalo je, pak, zastupao mišljenje da bi se time problem “smeo pod tepih” i da bi takvo “rješenje” ličilo na ono koje je dovelo do ratova 90-ih, u kojima je na vidjelo izašla nacionalna netrpeljivost koja je u bivšoj Jugoslaviji “riješena” ignoriranjem. I jedan i drugi imali su argumentirane stavove. Problem govora mržnje je aktualan ne samo na Balkanu nego i u svijetu, tako da nije bilo za očekivati da će se u emisiji doći do nekog konačnog konsenzusa.

FACEBOOK, (NE)PRIJATELJ DEMOKRATIJE: Ipak, kao neko ko svoju publiku gradi na društvenim mrežama, Puhalo je u konstantnom dodiru s govorom mržnje i pokušajima monitoringa istog. Nažalost, rješenja koja je Stanković zagovarao su proteklih sedmica tri puta doveli do blokiranja Facebook profila Srđana Puhala zbog “neprimjerenog sadržaja”. Razlog ovome je način na koji Facebook vrši monitoring. Svaki korisnik ove mreže može prijaviti sadržaj koji vidi i odabrati jedan od nekoliko razloga zašto smatra da istom nije tu mjesto. Ta prijava zatim stiže do jedne od centrala u kojoj se analizira sadržaj, te se ocijeni opravdanom ili neopravdanom prijavom. Valja  napomenuti da samom vlasniku Facebooka Marku Zuckerbergu kontrola nad društvenom zvijeri koju je stvorio izbjegava kontroli. Javnost Facebook optužuje da je od strane Rusa upotrijebljen kao alat pomoću kojeg su uspješno sputavali kampanje svih protukandidata predsjednika SAD-a Donalda Trumpa na posljednjim izborima, a nedavni skandal oko firme Cambridge Analytica, u kojem su komprimirani lični podaci više od 87 miliona korisnika, ne ulijeva povjerenje u uspješno moderiranje ove platforme. Postavlja se pitanje da li Facebook uopće ima mogućnost i dovoljnu motivaciju rješavati “spominjanje familije” tamo nekom Puhalu ili Stankoviću ako te iste probleme ne uspijeva riješiti u svom dvorištu?

Puhalo, profesionalno gledano, više vremena provodi na Facebooku od Stankovića, pa ne čudi što mu je prst na pulsu kada se govori o temi govora mržnje na društvenim mrežama. On navodi kako “govora mržnje u klasičnim medijima nema od strane novinara i od strane političara” i da je onaj govor mržnje s kojim se susrećemo na društvenim mrežama od strane korisnika. Razlog tome vidi u atmosferi koju su stvorili političari u kojoj se podstiču podjele, pa je za očekivati da će i javnost pristati na djelidbu te vrste u javnoj komunikaciji. U raspravu se uključila i treća gošća, Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica Oslobođenja, koja se u jednu ruku složila s ovim, ali je otišla i korak dalje te ocijenila kako javni servisi “RTRS i Federalna imaju svoje žestoke sezone političkih utjecaja” koji potiču na stvaranje spomenute atmosfere. Ovaj komentar je pratila kratkim izvinjavanjem voditeljici Duški Jurišić i bio je interesantan uvid u način na koji se gleda na javne servise među novinarima koji im ne pripadaju.

MEDIJSKA ZASIĆENOST: Relevantnost novinarstva je također bila jedna od tema o kojima je voditeljica Jurišić razgovarala s gostima. Dok su Selimbegovićeva i Stanković bili mišljenja da položaj novinarstva i nije toliko loš, Puhalo je obrazložio kako pluralizam mišljenja u BiH, što se tiče medija, nije upitan. Upitna je, po njemu, medijska pismenost građana, kojima lažne vijesti i hiperinformiranost stvaraju problem razlučivanja bitnog od nebitnog. Štaviše, tvrdi da je u BiH zbog tog pluralizma “idealna medijska slika”, ali da je potreban ogroman kapacitet da “čitav dan sjediš i pratiš šta pišu jedni, drugi, treći…”. Puhalo je ovom opaskom na tragu američkog naučnika Bertrama Grossa, koji je još 1964. godine fenomen opisao sintagmom “preopterećenje informacijama” (“information overload”). Također, naglasio je bitan faktor u recepciji medija na nivou entitetā, tačnije, kako se mediji iz RS-a slabo ili uopće ne konzumiraju u Federaciji BiH i obratno. Ovaj komentar je Selimbegovićeva odbacila i rekla kako Oslobođenje ima kolumniste iz RS-a, na šta je Puhalo rekao da to nema veze jer je bitno “ko ga čita”. Stvar se svodi na pitanje da li primaoci informacija žele da žive u svom balonu, u kojem će dobiti servirane one vijesti, tekstove i priloge s kojima će se bez problema slagati, ili su spremni izaći iz  zone komfora i hrvati se sa suprotnim mišljenjem? Ponovo, ovo nije sociološko pitanje koje je ekskluzivno za našu zemlju. U svijetu se vode žestoke rasprave o tome da li sastavni element života u jednoj demokratiji podrazumijeva suočavanje s neistomišljenicima i njihovim stavovima.

BNTV: Crno na bijelo – 15. april 2018.

DOBRO UŠTIMANI PREDSJEDNICI: Iako se emisija Crno na bijelo na BNTV-u emitira dan prije, autori kao da su poslušali razgovor o novinarstvu u emisiji Pošteno, te pokušali u praksi primijeniti ono što je definirano kao uloga novinarstva. U prilogu o odnosu predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, novinarka Danina Milaković kao da je dala sebi za zadatak razbiti famu o prijateljstvu ova dva ključna aktera u regiji. Njihov odnos je svela na političku igru iz koje i jedan i drugi izvlače korist. Čine to na osnovu dobro uštimanih izjava o zaštiti nacionalnih interesa srpskog naroda s obje strane Drine. Međutim, kao što smo mogli čuti u prilogu, pomnom analizom se da primijetiti da se to uzajamno uvažavanje ne temelji toliko na ljubavi prema svom narodu, koliko na ličnim političkim interesima. Milaković je dobro primijetila da je utjecaj Rusije vidljiviji u Banjaluci nego u Beogradu, te da se Milorad Dodik čestim odlascima u Srbiju ponaša kao srbijanski, a ne bosanskohercegovački državnik. Da li ovo Dodikovo dodvoravanje Srbijancima predstavlja nešto što bi Vučića trebalo zabrinuti? Pogotovu ako uzmemo u obzir da je Dodik na predizbornim skupovima Borisa Tadića Vučića nazivao “marginalnom političkom figurom” i “pobačajem na izborima”.

RTRS: Pečat – 19. april 2018.

DUPLI STANDARDI ZVECKANJA: S druge strane, Pečat se emitira nekoliko dana nakon emisije Pošteno, ali su se i dalje držali svojih novinarskih principa, koji su već nekoliko puta RTRS doveli do kažnjavanja od strane Regulatorne agencije za komunikacije. Prvi prilog emisije odnosio se na stavove koje je iznio predsjednik Francuske Emmanuel Macron u govoru u Strasbourgu o reformama Evropske unije. Najveći odjek u svjetskim medijima imala je priča o bankarskom sistemu EU. Međutim, daleko smo mi da o tome razmišljamo. U prilogu Pečata akcent je stavljen na Macronovo “ne” daljem proširenju Evropske unije, barem dok se ne riješe unutarnja pitanja kako EU, tako i onih balkanskih zemalja koje se vide kao potencijalni kandidati. U slučaju BiH to bi, između ostalog, bilo rješavanje pitanja Izbornog zakona. Međutim, RTRS većim problemom smatra “zveckanje oružjem Bakira Izetbegovića”, pa se u prilogu postavlja pitanje zašto u Strasbourgu to nije spomenuto.

Podsjetimo, Izetbegović je nedavno izjavio kako će se zaokružiti proizvodnja municije “za tržište, ali i za ne daj bože”, što je RTRS ocijenio kao zveckanje oružjem. Istovremeno, nabavku 2.500 dugih cijevi za potrebe MUP-a Republike Srpske ovaj je javni servis okarakterizirao kao opravdanu zbog sigurnosnih razloga, u slučaju terorističkih napada. Priča o proizvodnji municije kvalificira se opasnijom retorikom od nabavke pušaka koja se već desila, barem na ovom servisu.

MARKO TREĆI PUT MEĐU SRBIMA: Simbolika Kosova je Radoju Domanoviću, srpskom satiričaru, bila jasna još prije više od stotinu godina. U kratkoj priči “Kraljević Marko drugi put među Srbima” on dekonstruira shvaćanje kosovskog mita tako što historijsku ličnost Kraljevića Marka postavlja u savremenu Srbiju, u kojoj narod kroz pjesme zaziva Marka da se vrati iz mrtvih kako bi osvetio Kosovo. Međutim, kada se to uistinu desi, niko nije spreman zapravo napustiti svoj život i obaveze kako bi se borio za simboliku. Hapšenje Marka Đurića, direktora Kancelarije za Kosovo i Metohiju Vlade Republike Srbije, 26. marta ove godine dodatno je rasplamsalo rak-ranu koju predstavlja Kosovo.

Đurić u intervjuu za Pečat nije, međutim, rekao ništa što dosad nismo već čuli iz drugih izvora. Novinar RTRS-a Vladimir Bekić potrudio se intervju sa Đurićem držati na nivou običnog priopćenja za javnost. Na osnovu ovoga nije teško zaključiti da RTRS to pitanje Kosova, baš kao narod u Domanovićevoj priči, shvaća tek retorikom koja zahtijeva medijsku pažnju, a nikako konstruktivno rješavanje. Nažalost, ovdje se moramo vratiti na priču o govoru mržnje i stvaranju atmosfere u kojoj je ona prihvatljiva. RTRS možda smatra da igra samo igru bezopasne propagande, a nije svjestan da stvara plodno tlo za nešto mnogo opasnije.

PRESJEK:

Federalna televizija je prethodne sedmice u emisiji Pošteno otvorila pitanje statusa novinarstva na domaćem i svjetskom terenu. Predstavnici “klasičnih” medija su zračili optimizmom, dok je Srđan Puhalo, kao akter na društvenim mrežama i internetu uopće, bliže onom konzumiranju vijesti koji je danas najprisutniji. Puhalo je u neposrednom dodiru s govorom mržnje, cenzurom i onim što u klasičnim medijima ne postoji, tj. trenutačnim feedbackom od strane konzumenata. Nažalost, kolege iz “klasičnih” medija nisu pokazali sluh za ovo i nije bilo teško primijetiti kako Puhala i njemu slične smatraju pomodnim novinarima, kod kojih se vidi da “nikad nisu radili u redakciji”.

BNTV se nije suzdržavao od političke analize odnosa Vučića i Dodika, te je pružio primjer za ugled onim medijima koji uopće ne pokušavaju zagrebati ispod površine neke teme. RTRS je, prema onome što smo vidjeli u emisiji Pečat, upravo takav medij. Intervju s Markom Đurićem mogao je biti povod za dublju analizu odnosa međunarodne zajednice prema pitanju Kosova, pa i samog značaja Kosova, ali nije.