FAKE & SPIN: Nije Hooters, nego Hootters; nije šija, nego vrat

Foto: N1

N1 je bez imalo stida nastavila sopstvenu trakavicu o Hoottersu, BNTV je napravila neviđeni gaf s “turskim transporterom”, a portal Dnevnik.ba izbrojao je krvna zrnca jednom od suspendiranih igrača Željezničara

Prošle sedmice pisali smo o tome kako se putem mainstream medija na osnovu neprovjerenih izjava izvora može dogoditi da se lažna vijest plasira i umnoži samo na osnovu očekivanog legitimiteta tog medija. N1 je u međuvremenu povukla članak “Hootters stigao u Sarajevo” sa svog portala, te kada se očekivalo da će možda doći i do ispravke krivog navoda, kako to nalaže Kodeks za štampu i online medije, na portalu N1 12. aprila pojavio se novi članak o sarajevskom ugostiteljskom objektu Hootters – lošoj kopiji američkog lanca Hooters – bez ikakvog pojašnjenja. Još gore, uz članak je objavljen i ponovo snimljen prilog potpuno drugačijeg sadržaja u odnosu na stari, a opet bez ikakve dalje eksplikacije. I izjava Edine Smailbegović, menadžerice Hootters Girlsa, ovoga puta sadržavala je distancu od prethodne, pa je rekla da je sarajevski Hootters “otvoren po uzoru na svjetske restorane koji postoje”. N1 je tako sebi dozvolila da u dva navrata plasira potpuno oprečne informacije bez ikakve intervencije, a da stvar bude još problematičnija, u članku nepotpisanog autora ili autorice išlo se tako daleko da se poentiralo tvrdnjom da je prethodna vijest “zbunila javnost i medije, zbog naziva i koncepta sličnog poznatom američkom lancu”. Ovdje vrijedi napomenuti da, po Kodeksu časti BH novinara, ukoliko je članak nepotpisan, odgovornost snosi urednik, pa se ponavlja priča iz prethodne sedmice u kojoj oni najodgovorniji za plasiranje lažne vijesti nisu bili spremni da priznaju svoju krivicu.

Urednici i urednice na N1 tako ne samo da nisu preuzeli odgovornost za raniju grešku već su je i relativizirali, kao da lažna vijest uopšte nije potekla iz njihove medijske kuće, nego su za nju krivi “zbunjeni javnost i mediji”. Očito je da kritike, kako na društvenim mrežama, tako i iz struke, nisu pretjerano uticale na to da N1 postupi kako to nalaže kodeks novinarstva, već se pribjeglo paušalnim i distanciranim (polu)opravdanjima, zabijanju glave u pijesak i brisanju sadržaja kao da se ništa nije ni dogodilo, što nisu nikakva rješenja.

Turski transporter ponad SA

Baš kada se činilo da mainstream mediji u Bosni i Hercegovini ne mogu gore, dokazalo se da itekako mogu. Za to se pobrinula BN televizija putem svog portala, člankom od 11. aprila naslova “Turski transporter na ulazu u SA”. Već sami naslov, pored šturosti i, reklo bi se, ljenosti još jednog anonimnog autora ili autorice, gdje se čak nije napisalo ni puno ime grada Sarajeva, u sebi sadrži vrlo problematične elemente, jer implicira da se pod “transporterom” misli na oklopno vozilo, a ne na model Volkswagenovog kombija. Sav članak, koji se sastoji od pet rečenica i nekoliko fotografija, jedna je velika insinuacija i malo šta više. Već u prvoj rečenici autor kaže da je “na ulazu u Sarajevo iz pravca Pala pored puta na čudan način parkirano vozilo stranih registarskih oznaka”, jer je valjda parkirano poprijeko u odnosu na cestu. Već druga slika negira da se radi o “čudnom” načinu parkiranja, jer su evidentna još tri putnička vozila parkirana identično. Dalje, poznavaocu ovog prilaza Sarajevu jasno je da se radi o prostoru prekoputa brane na Bembaši, gdje se zbog šetnice i brojnih ugostiteljskih objekata u neposrednoj blizini redovno parkiraju putnička vozila. Autoru je bilo daleko bitnije od nevijesti napraviti senzaciju, pa se tako već nakon prve rečenice stvorio dojam da turski oklopni transporter praktično nadzire cestu sa Pala prema Sarajevu.

Autor je također spomenuo da je vozilo “tamne boje” – kao da je to nešto što bi trebalo pojačati sumnju kod čitalaca ovog članka. Da se radi o još jednoj manipulaciji i stvaranju atmosfere straha, jasno je iz statističkih podataka. Po istraživanjima dva proizvođača autolakova, PPG Industries i DuPonta, većina vozila u Evropi imaju boju poput vozila na slici. Tako je po PPG-u 21 posto, a po DuPontu 23 posto vozila crne boje, dok je sivih i srebrnih između 29 posto (DuPont) i 30 posto (PPG). Dakle, bez obzira što je praktično više od polovine vozila na cestama u jednoj od nijansi sive ili crne, autor članka na portalu BN-a smatrao je za shodno da je boja Volkswagenovog kombija sumnjive prirode.

Dalje, navodeći neimenovani izvor kroz čitav tekst, autor ili autorica poentira: “O čemu se radi teško je znati, ali je, kako tvrdi naš izvor, u pitanju neka ‘namjenska’ radnja koja se provodi iz turskog vozila marke ‘Folksvagen transporter’”. Kompletna rečenica zahtijeva ozbiljnu pažnju i analizu: kao prvo, iz svega navedenog teško je shvatiti kako je moguće bilo kome implicirati da se radi o “namjenskoj” (čitaj: “mutnoj”) radnji vlasnika i putnika transportera. Novinar je samim tim imao i dužnost i obavezu ne širiti paranoju svog neimenovanog izvora, već pokušati sagledati činjenično stanje. Posebno je problematično insistiranje na turskim registracijskim tablicama, te se svaki čitalac i čitateljka moraju zapitati da li bi se isti dojam stekao da su table bile njemačke ili francuske, pa sve odiše osjećajem orijentalizacije, ali i impliciranjem potrebe za interetničkim oprezom i strahom.

Na kraju, vratimo se neimenovanom izvoru: ukoliko novinar procijeni da je opravdano da izvor ostane neimenovan, odgovornost za objavljeni podatak još uvijek je na novinaru, kako to nalaže Kodeks časti BH novinara. Samim tim, za ovako očigledne pogrešne tvrdnje i implikacije koje su se svele na relativiziranje i “teško je znati”, a u svrhu stvaranja straha, odgovornost koju je novinar ili novinarka pokušao/la prebaciti na “neimenovani izvor” zaista je samo i jedino na njemu ili njoj. Istovremeno, sveukupna odgovornost zbog plasiranja ovakvog sadržaja opet je na uredniku ili urednici, u skladu s propisanim pravilom o odgovornosti u slučaju nepotpisanog teksta, kako smo ranije naveli u ovom članku. O svemu ovome opširno je pisao i specijalizirani portal Raskrinkavanje 13. aprila, koji je na osnovu ovog BN-ovog članka uveo i novu kategoriju, “pristrasno izvještavanje”, ali reakcije BN-a, kako kažu s ovog portala, nije bilo, baš kao ni u slučaju N1. Čini se, što je konstatacija vrijedna pažnje, ali i opreza, da su naši mainstream mediji itekako spremni plasirati lažnu vijest, ali u isto vrijeme nimalo spremni preuzeti odgovornost kada se to primijeti. Još je gore što, kako se čini iz ova dva primjera, na medijima koji ipak dopiru do najvećeg broja konzumenata medijskog sadržaja, ne postoji osjećaj da su njihove greške, bile slučajne ili namjerne, ipak u drugom planu u odnosu na njihov primarni zadatak: istinito i tačno informisanje javnosti.

FK Željezničar suspendirao Hrvata

Šta onda očekivati od drugih medija? Ništa do istu praksu, što je dokazao i portal Dnevnik.ba. Dnevnik je 12. aprila objavio vijest “Željezničar suspendirao igrača Hrvata do kraja sezone”, i već u samom naslovu implicirao da je sarajevski klub – dakle, u kontekstu onih na čiju se etnonacionalnu svijest apelira ovakvim naslovom, bošnjački – suspendovao igrača druge nacionalnosti upravo na osnovu njegovog etniciteta. Tačna informacija jeste da je FK Željezničar suspendovao ne jednog, već dvojicu igrača, Asima Zeca i Ivana Crnova, i to zbog “neprofesionalnog ponašanja i ponašanja nedoličnog igraču FK Željezničar”. Tako, bez ulaženja u nepotrebno brojanje krvnih zrnaca i bacanje graha o nečijoj etnonacionalnoj pripadnosti na osnovu imena i prezimena, postaje jasno da naslov itekako krivi sliku o ovoj priči. Na kraju krajeva, sve ovo je svakako naveo opet neimenovani autor teksta na portalu Dnevnik (što se može vidjeti iz cacheiranog članka, jer je originalni tekst opet obrisan bez daljnjeg pojašnjenja ili ispravki krivih navoda). Da li vrijedi postaviti isto pitanje koje se može uputiti i N1, i BN televiziji, a evo i Dnevniku: čemu onda ovo sve ako su činjenice evidentne? U sva tri primjera, a posebno onom Dnevnika, vidi se da su autor ili autorica te urednik ili urednica itekako raspolagali činjenicama, ili je iste bilo lako i jednostavno provjeriti. Postoji li onda ikakvo opravdanje za ovako zapaljiv i u biti netačan naslov? Nakon svega iznesenog, procjena je da ne postoji, isto kao što je teško opravdati svako novinarsko i uredničko ponašanje koje se direktno kosi onom propisanim kodeksom.