PUŠKE ŽENAMA

Foto: Avaz.ba

Povodom smrti Fete Ramovića, s portala media.ba preuzimamo jedan stari tekst našeg urednika

Sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka Večernje novine bile su nešto kao light verzija Oslobođenja. Manjeg formata i lakše za čitati, s mnogo više fotografija i bitno manje samoupravnih sadržaja, s bogatom crnom hronikom, raspojasanom sportskom rubrikom i jedva stranicom kulture, s kraćim i zanimljivijim tekstovima, s većim tiražom i manjim platama…

Glavni profesionalni imperativ bio je sadržan u nalogu da tekst nikada ne smije biti dosadan. A jedan od načina da se izbjegne dosada je – famozni lid. Zvali smo ga šahovsko otvaranje. Lid je sami početak teksta, ali nije svaka prva rečenica lid.

Ako ti je otvorna misao dosadana, ako ti je ulaz u tekst zamršen i nerazumljiv, onda nemaš lida i tekst ti se vraća na ponovno pisanje. Postojao je još jedan važan razlog zbog kojeg se toliko insistiralo na ovom pravilu. Ako bi članak bio predug, on se kratio tako što bi se odokativnom mesarskom metodom, nekom nevidljivom sjekirom od kraja otkinulo onoliko teksta koliko je po uredničkoj procjeni bilo viška. Zato je sve bitno što imaš da kažeš moralo da se ugura na početak i zato smo u Večernjim morali da iz dana u dan, iz teksta u tekst, učimo ono što nas nisu naučili na fakultetu – važnost i  vrijednost lida.

Kratko i glupo

Večernje novine bile su svojevrsna prababa današnjih portala. I one su bile namijenjene manje strpljivoj publici, koja jednoj informaciji posveti minut, dvije. Čitateljstvo se nije smjelo zamarati i sve je trebalo biti što kraće, brže i zanimljivije.

A naš Večernjak, taj zaboravljeni i u svoje vrijeme prezreni novinarski proizvod, bio je prava zanatska radionica. Tu je sve vrilo od znanja, invencije, dobrih majstora, efikasnih rješenja, genijalnih dosjetki. Mnogo je velikih i ozbiljnih profesionalaca svaki dan radilo na tiražu znatno većem od onog koji je imalo Oslobođenje: glavni urednik Feto Ramović, njegov zamjenik Sergije Princip, pa urednici Srećko Mihaljević, Sead Demirović, Mensur Osmović, Nermina Kapić, Dragan Mišković, Boro Glušac, Nikola Bojović, Davor Alaupović, Mladen Dakić, Željko Špec, Dragiša Škreljić, Živana Bratić-Čohadžić… (Ove tri tačke meni na dušu, sigurno sam propustio neka imena. Ali ostarilo se, memorija pamćenja nije što je nekada bila.)

Sve su to bile fascinatne zanatlije i nas su mlade naučili mnogo toga što nam formalno obrazovanje nije nudilo: od pisanja, preko komponiranja do opremanja teksta. Ko je godinu dana radio u Večernjim, taj je brzo postajao kompletan novinar i, samim tim, ozbiljan kandidat za redaktora. A redaktor, to je već predvorje kakvog nižerangiranog urednika. I tako se napredovalo.

Znali smo sve finese zanata. Posebna pravila važe za naslov – kratak, ubojit, iznenadan, nalik snajperskom metku koji te pogodi pravo u čelo i natjera da čitaš tekst. Podnaslov je morao biti gladak, prohodan i bio je funkcionalna nadopuna naslova. Više onako kao kad oplete VBR: kad on zašteka, mora pokriti cijelu teritoriju. A što se tiče međunaslova, Srećko Mihaljević u tri je riječi dao antologijski naputak: kratko, a glupo!

Imperativ lida

Vratimo se lidu. Za novinare početnike to insistiranje na furioznom početku teksta predstavljalo je noćnu moru. Urednici strogi, ako omaneš papir se gužva i tvoj rad završava u korpi. Poseban strah i trepet ne samo novinarima nego i urednicima bio je Feto Ramović, naš mrki glodur, opak tip s kojim nije bilo zajebancije. On i Princip su i uveli taj teror lida. I kada je Ramović poslije nekoliko godina urednikovanja u Večernjim dobio unapređenje, tj. kad je postao dopisnik Oslobođenja iz Njemačke (eto kako je ta draguljna kolijevka zanata nisko kotirala, naš je urednik avanzovao tako što bi postao njihov dopisnik), mi novinari s neskrivenom smo zluradošću čekali njegov prvi izvještaj. „E haj sad, Feto, majstore“, likovali smo u Klubu novinara, „ da vidimo i tebe i tvoj lid.“

I fakat, dođe i to čudo, Fetin prvi tekst iz Bona. Njemačkom su bjesnile demonstracije, mlade žene borile su se za ravnopravnost i od vlasti tražile da ih izjednači s muškarcima tako što će im dozvoliti da i one služe vojni rok. Ramovićev tekst počeo je ovako: „’Puške ženama!’ To je pisalo na transparentima kojima su mlade Njemice tražile da ih se u pravima izjednači s njihovim vršnjacima. I da im se dozvoli služenje vojnog roka.“

Puške ženama? Ne znam baš koliko je taj militantni zahtjev za rodnom ravnopravnošću kompatibilan sa željom da se ostvari mir u svijetu, ali znam da je ovo možda najbolji lid svih vremena. Brz i pamtljiv ulaz u tekst. I što je meni danas još važnije – lahak i nezaboravan način da studentima objasnim važnost lida. Naravno, nisam ja nikakav profesor, nego kada me kao iskusnog mačka s više od trideset godina rmbačenja pozovu da pričam o novinarstvu, ja im pomoću te dvije riječi objasnim sve što treba da znaju o prvoj rečenici.

Nedugo nakon toga iz bijelog svijeta došle su alarmantne vijesti – ljudi imaju sve manje strpljenja za čitanje. Novine konzumiraju u podzemnoj tako što protrče kroz njih, nešto malo zadrže se na fotkama, prelete naslove i gotovo.

Vrijeme koje provedu na jednoj stranici spustilo se na dvije minute. Kako ćete obezbijediti da između dvadeset ili trideset tekstova koje u tih 120 sekundi obiđu pogledom, odaberu i pročitaju baš vaš? Pa tako što ćete imati dobar naslov i još bolji lid. Večernje novine, koje više ne postoje, anticipirale su mnoge fenomene današnjeg novinarstva i bila mi je čast da, ispisujući ovo sjećanje, iskažem poštovanje ljudima koji su znali šta je zanat i kojima nije bilo mrsko utrošiti ogromnu energiju na obučavanje nas šegrta.

media.ba