SMIJE LI NOVINAR UVRIJEDITI, UZNEMIRITI I ŠOKIRATI POLITIČARE?

Foto: FAH

Povodom prvostepene presude zagrebačkog suda po tužbi bivšeg hrvatskog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića protiv kolumniste Ante Tomića

Ministra u vladi se ne smije nazvati “retard”, “nemoguće biće, politički minotaur”, “ideološki jednorog”, “ustaški klaun”, “bijednik”…

Takve kvalifikacije svakako jesu uvredljive, pa i uznemiravajuće i šokantne. Ako to nisu činjenice, što je očito, nisu li to ipak vrijednosni sudovi po standardima Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava i prema Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda? Gdje to piše da se takve kvalifikacije ne smiju, odnosno ne mogu, dati nekom ministru u bilo kojoj vladi?

Ne piše još nigdje, ali će pisati. To je, naime, suština presude zagrebačkog Općinskog građanskog suda koja je donesena nedavno. Istina, presuda je prvostepena, ali javno je saopštena i u medijima objavljena. Hoće li baš tako glasiti i u pisanoj formi kad presuda bude napisana, manje je važno. Najvažnije će biti kakva će biti drugostepena, pravosnažna, presuda ukoliko i kad do nje dođe. Nemoguće je zamisliti da će se sve završiti samo na prvostepenoj presudi.

Ministrovi su javni istupi skandalozni

Slučaj je star nešto više od dvije godine i nije nepoznat ni javnosti u BiH. Poznati hrvatski pisac, novinar i kolumnista Ante Tomić objavio je 28. januara 2016. kolumnu u beogradskom NIN-u pod naslovom “Jadi političkog minotaura”. Taj je tekst i na Facebook stranici ovog magazina, a ubrzo su ga preuzeli i brojni portali u regionu, među kojima i Buka.

Ante Tomić gore navedene kvalifikacije namijenio je hrvatskom povjesničaru i u to vrijeme novoimenovanom hrvatskom ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću, iako, po vlastitim riječima, “osjeća stanovitu naklonost za tog retarda”. Zbog čega naklonost? “Dira me u srce slaboumnost ovoga zagrebačkog muslimana. Nakon Tuđmanovog dijeljenja Bosne, klanja u Ahmićima i hrvatskih konclogora za Bošnjake, čisto se sažalim nad ustaškim klaunom koji se trudi svidjeti onima koji ga preziru i iza leđa, potiho zovu balijom”, napisao je Tomić. I nije stao na tome.

“Više stotina pisaca, redatelja, glumaca, slikara i dizajnera prošlih je nekoliko dana ustalo protiv Zlatka Hasanbegovića, novog hrvatskog ministra kulture”, piše Tomić. “U sandučić elektronske pošte svakodnevno mi dolazi najmanje jedna peticija nekakve strukovne organizacije ili pismo nekog kolege ogorčenog povjesničarom revizionistom, članom Počasnog blajburškog voda, kojega neskriveno uzbuđuje NDH. A ja šutim, nikome ništa ne odgovaram. Iako obično ne propuštam priliku za dobar pičvajz, a na nacionalističke gadove koji pljuju po partizanima sam specijalno alergičan, o Hasanbegoviću se ne izjašnjavam. Učinit ću to samo ovdje, u beogradskim novinama, podalje od Hrvatske.” Tomić zaključuje da su “njegovi (Hasanbegovićevi) stavovi, dakako, skandalozni” i da je “sasvim neprikladan za ministra.”

Zašto je bio nadležan zagrebački sud

To “udaljavanje” od Hrvatske autoru nije pomoglo. NIN se čita i u Hrvatskoj (sam Hasanbegović je tokom sudskog postupka izjavio da je njegov kabinet pretplaćen na taj nedjeljnik). A prenijeli su ga i brojni online mediji, među kojima i neki hrvatski. Uslijedila je tužba u Zagrebu. Zašto u Zagrebu a ne u Beogradu u kojem je sjedište NIN-a?

U jugoslavenskoj sudskoj praksi takve tužbe su bile privatne krivične tužbe i uvijek su se podnosile u sjedištu izdavača novina, jednako kao i u slučajevima radija i televizije, iako tih tužbi praktično i nije bilo. Kako su u međuvremenu tužbe za klevetu i uvredu dekriminalizirane (iako u Hrvatskoj i u Srbiji ne sasvim potpuno, pa se mogu voditi i krivični postupci bez mogućnosti izricanja zatvorske sankcije, već samo novčane), prihvaćeno je osnovno načelo parničkih postupaka o nadležnosti suda po mjestu nastanka štete. U slučajevima klevete i uvrede, jedan od ključnih elemenata je nematerijalna šteta ugledu i dostojanstvu povrijeđene osobe.

Dakle, Zlatko Hasanbegović je mogao tužiti autora (a mogao je tužiti i urednika i izdavača NIN-a) i u Beogradu i u Zagrebu. Mogao je tužiti i portale koji su to prenosili, opet bilo gdje prema svojoj procjeni gdje trpi (najveću) štetu. Sasvim je logično što je to učinio u Zagrebu. U Hrvatskoj je poznat primjer sudskog procesa koji je vođen u Slavonskom Brodu zato što su lokalne novine prenijele tekst iz poslijeratnog zagrebačkog tabloida Imperijal jer je tužitelj dokazao da je štetu trpio upravo u toj sredini u kojoj i živi.

Koketiranje s ustaštvom i relativiziranje antifašizma

Na čemu je Hasanbegović, odnosno njegov odvjetnik Tomislav Jonjić, temeljio tužbu? Najkraće rečeno, tvrdi se da je Tomić “vrijeđao njegovo pravo osobnosti”, da mu je “nanio neimovinsku štetu” i da ga je “hotimično i zlonamjerno prikazao kao maloumnika, klauna i redikula, a k tome i kao bijednika, dakle kao čovjeka koji ne zaslužuje nikakvo poštovanje okoline i pristojan odnos drugih ljudi”. U tužbi je navedeno i da on (Hasanbegović) “danima nije mogao spavati”, da je osjećao “uznemirenost” i da je šteta nanesena ne samo njemu nego i njegovoj obitelji i djeci koja su i u školi i na ulici doživljavala dobacivanja “kakva su navedena i u spornom tekstu”.

Na ovu tužbu odgovorila je Tomićeva odvjetnica Vesna Alaburić. Dok je Jonjić u tužbi citirao Tomića, Alaburić je u odgovoru citirala Hasanbegovića. Pobrojala je kvalifikacije koje ministar upotrebljava u javnim govorima kada govori o svojim političkim oponentima nazivajući ih “slavosrbskim opsjenarima”, “licemjerima”, “moralnim nakazama”, “salonskim apologetima”, “konjukturnim povjesničarima” i “subverzivnim aktivistima na jaslama državnog proračuna i multinacionalnih korporacija”.

U odgovoru na tužbu navode se i druge Hasanbegovićeve izjave koje su imale odjek u javnosti kao što su njegove ocjene o “ustaškim herojima čije se mučeničke i šehidske kosti sada prevrću u zemlji od jada i stida”, o izlazu “iz ovog mračnog tunela prema pomirbi, slozi i vjerskoj toleranciji, a istinski slobodnoj i ujedinjenoj Domovini od Mure, Drave i Drine, pa do Jadranskog mora” i o tome da “antifašizam nije temelj ove države već floskula koja nema utemeljenja u ustavnom tekstu”, odnosno da je 1945. “naša najveća tragedija i poraz”. Odvjetnica Alaburić je tražila da Općinski sud u Zagrebu uvredljive Tomićeve sudove treba cijeniti s obzirom na ovaj kontekst, razloge i povode zbog kojih su napisani i objavljeni, aludirajući na Hasanbegovićevo koketiranje s ustaštvom i relativiziranje antifašizma.

Smijete uvrijediti, ali ne i klevetati

Iako ovaj slučaj još nije dobio svoje pravno finale, nema nikakve sumnje da će on odrediti odnos politike i novinarstva u Hrvatskoj. Hoće li javne ličnosti, prije svega političari i ministri, biti zaštićena kasta kojoj se ne smiju davati uvredljive kvalifikacije bez obzira na to šta oni govore i rade? Ukoliko i drugostepeni sud zauzme isto stanovište kao i Općinski građanski sud u Zagrebu, to će biti bitno odstupanje od standarda Evropskog suda i vraćanje Hrvatske nekoliko koraka unazad u ograničavanju prava na slobodu izražavanja.

Na ispitu su hrvatski sudovi, ali i hrvatske javne ličnosti. Mnoge, među kojima upravo i političari (Jadranka Kosor, Vladimir Šeks, Peđa Grbin i drugi), ni u slučaju najtežih uvreda nisu podnijeli tužbe.

Šta su standardi Evropskog suda najbolje se vidi iz presude Evropskog suda Lingens protiv Austrije (1986. godina, 25. strana). U njoj se naime navodi da je “sloboda političke debate u samoj srži koncepta demokratskog društva” i da je “političar neizbježno i svjesno otvoreniji za pomno ispitivanje svake njegove ili njezine riječi i sukladno tome mora iskazivati veći stupanj tolerancije”.

Političare i javne ličnosti smijete uvrijediti, pogotovo kad za to postoji neka činjenična osnova, kao u ovom slučaju, ali ne smijete klevetati. Dakle, smijete vrlo oštro kritikovati njihove govore, ponašanje i rad, upotrebljavajući i kvalifikacije koje mogu “uvrijediti, uznemiriti ili šokirati” (formulacije iz zakona o zaštiti od klevete u BiH), ali ne smijete objaviti lažne informacije (“neistinite činjenice”, odnosno “nešto netačno”, opet formulacije naših zakona).