UN CILJEVI ODRŽIVOG RAZVOJA: Utopija ili dostižna stvarnost?

Foto: Issei Kato/Reuters

Postojeće resurse trebalo bi koristiti tako da njihova upotreba ne ugrozi opstanak budućih generacija. Da li je to moguće?

Japanski humor nama nije baš najbliži i “ne kontamo ga”. Međutim, ponekad je toliko apsurdan i nerazumljiv da je ponešto blizak onom montipajtonovskom humoru. Upravo je to ono što humor japanskog komičara i YouTube zvijezde Kazuhito Kosake, poznatog pod pseudonimom Pikotaro (ili Piko Taro), čini zanimljivim. Jedan njegov skeč se zove PPAP (“pi-pi-ej-pi”), što je akronim za igru riječi Pen-Pineapple-Apple-Pen, toliko besmislenu da je über-smiješna.

I tako, Pikotaro, sa svojim brčićima makroa i odjećom sa animal-printovima i jakim bojama, postaje zvijezda. Tolika zvijezda da je, kada je bilo potrebno približiti UN-ove Ciljeve održivog razvoja (COR, eng. Sustainable Development Goals, SDGs) za period od 2015. do 2030. godine, Pikotaro bio angažovan da napravi mali skeč na tu temu. Tako, 17. jula 2017. godine, on, na molbu japanske vlade, nastupa u Sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku, izvodeći prilagođenu verziju PPAP-a, tj. “pi-pi-ej-pi”skeča. Međutim, PPAP je u tom novom dance-skeču skrivalo jedno novo značenje: Public-Private-Action-for-Partnership, što je jedan od mehanizama posticanja Ciljeva održivog razvoja.

Nije to bila ni prva ni jedina kampanja Ujedinjenih naroda kako bi se javnosti predstavili Ciljevi održivog razvoja: početkom 2017. godine, UN, UNICEF i Štrumpfovi su “ujedinili” snage kako bi pokazali da i male stvari i postupci mogu biti značajni u postizanju bolje budućnosti, što je zapravo i poenta COR-a.

Mehanizmi razvoja

Ipak, čini se da javnost još nije dovoljno upoznata s mehanizmima i svrhom Ciljeva održivog razvoja.

Dakle, COR, odnosno “SDGs”, nasljednik je Milenijumskih ciljeva razvoja (eng. Millenium Development Goals, MDGs). Akcije potrebne za postizanje Milenijumskih ciljeva sprovođene su od 2000. do 2015. godine, a Ciljevi održivog razvoja će se nastojati doseći u periodu od 2015. do 2030.

Milenijumski ciljevi su se sastojali od osam stavki: iskorjenjivanje ekstremnog siromaštva i gladi, postizanje univerzalnog osnovnog obrazovanja, promovisanje jednakosti spolova, smanjenje smrtnosti kod djece, poboljšanje zdravlja majki, borba protiv side, malarije i drugih oboljenja, obezbjeđenje ekološke održivosti i stvaranje globalnog partnerstva za razvoj. Ciljevi održivog razvoja imaju nešto razuđenije i bolje definisane stavke, 17 ciljeva  i 169 podciljeva, te bi trebali da, koliko je god to moguće, poboljšaju one elemente ljudskog društva čiju su reformu Milenijumski ciljevi tek načeli.

Ciljevi održivog razvoja su definisani u Paragrafu 54 Rezolucije Ujedinjenih naroda A/RES/70/1 od 25. septembra 2015. godine, a u ovu akciju su uključene 193 članice Ujedinjenih naroda te globalno građansko društvo. COR je nastao na osnovu Rezolucije A/RES/66/288, nazvane “Budućnost kakvu želimo”, a predstavlja nevezujući dokument koji je bio rezultat konferencije Rio +20 iz 2012. godine. Već sam naslov izgleda utopistički i predobro da bi sve to bilo ostvareno do datog roka. COR je vezan za postizanje socijalne pravde, prosperiteta, usmjeren na poboljšanje društva i dostojanstva pojedinca te promjenu našeg odnosa prema planeti Zemlji.

Novi ciljevi su društvo bez siromaštva, bez gladi, sa dobrim zdravstvom i kvalitetnim obrazovanjem, jednakost spolova, dostupnost čiste vode i kanalizacije za sve, te pristupačnost energije, pogotovo energije iz obnovljivih izvora. Nadalje, COR uključuje i ekonomski razvoj, insistiranje na inovacijama i razvoju infrastrukture, smanjenju nejednakosti, stvaranju održivih gradova i zajednica, odgovorno upotrebljavanje resursa, borbu sa klimatskim promjenama i njihovim posljedicama, zaštitu vodenih, naročito oceanskih ekosistema, zaštitu kopnenih ekosistema od degradacije, imperativ mira i pravednosti te partnerstvo javnog i privatnog sektora za održivi razvoj.

Ovako pobrojani, Ciljevi održivog razvoja zvuče apstraktno i površno, predobro da bi bili ostvarivi. Oni se zasnivaju na jednoj realnoj paradigmi, onoj koju mi poznajemo pod terminom “održivi razvoj”. Međutim, danas su svima usta puna ove sintagme, ali kada bismo običnog građanina upitali šta je to održivi razvoj ili otišli u škole i postavili isto pitanje, vrlo je vjerovatno da ne bismo dobili precizan odgovor. A smisao održivog razvoja najbolje je opisan u narodnoj izreci “pokrij se koliko ti je jorgan dugačak”. Dakle, održivi razvoj podrazumijeva da čovječanstvo danas treba koristiti resurse tako da ne kompromitira opstanak budućih generacija. Upravo je ovo bila centralna paradigma Konferencije u Riu 1992., te konferencije Rio +20 i filozofija na kojoj je zasnovan COR.

Granica siromaštva

Kada se bližio istek roka za Milenijumske ciljeve, još uvijek je oko jedna milijarda ljudi živjela ispod granice siromaštva, sa manje od 1,90 dolara dnevno (nova granica Svjetske banke za određivanje ekstremnog siromaštva, iz 2015.), a više od 800 miliona ljudi nije imalo dovoljno hrane. COR je, tako, jednostavno morao biti usvojen kako bi se nastavile akcije usmjerene ka pokušajima poboljšanja uslova života širom svijeta. Ipak, u periodu od 1990. do 2015., procenat populacije koja je živjela ispod granice siromaštva je pao sa 37,1% na 9,6% – to je prvi put da padne ispod 10% otkako se vodi ovakva statistika. Međutim, UNICEF procjenjuje da oko 19,5% djece na našoj planeti živi u uslovima ekstremnog siromaštva, u poređenju sa oko 9,2% odraslih. To znači da oko 387 miliona djece nema osnovne uslove za pravilan tjelesni, intelektualni i emotivni razvoj.

Po čemu je COR bolji ili gori od Milenijumskih ciljeva?

Već početkom 2015. godine, kada je COR najavljen, javile su se i prve kritike. Milenijumski ciljevi su stvorili određen okvir djelovanja, definisali osnovne ciljeve, ali je bilo potrebno bolje definisati akcije koje ka njima vode. Istovremeno, Milenijumski ciljevi su bili jasni, premda teže izvodivi. Također, u periodu od 2000. do 2015. postalo je jasno da nevladine organizacije mogu imati veliku ulogu u približavanju nekim od ciljeva. Međutim, premda su postojali jasni indikatori ostvarenja Milenijumskih ciljeva, u ovom periodu nije pretjerano uzeta u obzir lokalna specifičnost određenih područja, te su neke prakse propadale. Nije došlo do pretjeranog napretka na polju ljudskih prava niti u sferi ekonomskog razvoja. U stvarnosti, Milenijumski ciljevi su se sveli na pomoć bogatih država siromašnijim i manje razvijenim dijelovima svijeta kroz niz programa. Ipak, treba istaći kako se između 1990. i 2015. godine, osim smanjenja broja ljudi koji žive ispod granice siromaštva, postiglo mnogo toga na kontroli bolesti poput side i malarije te se povećao broj ljudi sa završenom osnovnom školom i onih koji imaju pristup pitkoj vodi i kanalizaciji.

COR je set mnogo većeg broja ciljeva i unutar ovog plana akcija se od svake zemlje očekuje da radi na poboljšanju i dostizanju COR-a. Ciljevi su odabrani napornim zajedničkim radom u okviru najvećeg konsultacijskog programa kojeg je UN do sada vodio. UN je vodio seriju “globalnih konverzacija” u kojima je učestvovalo 11 tematskih i 83 nacionalna  konsultanta. Veliki problem je bilo sravnjivanje broja ciljeva na “svega” 17. Naime, neke države, poput Ujedinjenog Kraljevstva, bile su mišljenja kako je i 17 previše. Upravo je postojanje 17 setova ciljeva jedna od stvari zbog kojih se COR kritikuje.

Ambicije biblijskih razmjera

Jednu takvu, vrlo oštru kritiku na račun COR-a, uputio je The Economist, nazivajući 169 podciljeva “ambicijama biblijskih razmjera i to ne u dobrom smislu”. U istom članku se Ciljevi održivog razvoja kritikuju kao ne samo preambiciozni nego i kontradiktorni u nekim stavkama, a također je bačena i opaska na jezik COR-a, koji obiluje maglovitim frazama. Također, ovdje je kritika upućena i na račun toga da su COR iznjedrili različiti sitni lobiji kako bi zadovoljili neke svoje interese. Ciljevi održivog razvoja su nazvani “neodrživim ciljevima”.

Kontradiktornost nekih ciljeva leži u činjenici da COR istovremeno želi postići i ekonomski rast, odnosno rast bruto domaćeg proizvoda, i raditi na okolišnoj politici. Naime, rast BDP-a često potkopava napore za očuvanje okoliša, barem u uslovima naše ekonomije ovisne o fosilnim gorivima i s tendencijom uništavanja šuma i drugih primarnih, visokoproduktivnih ekosistema. Treba se prisjetiti da su ovo bile i mane Milenijumskih ciljeva.

Iduća važna kritika na račun COR-a je bila zbog visokih troškova postizanja velikog broja ciljeva. Već cilj da se svom stanovništvu obezbijedi pristup pitkoj vodi i kanalizaciji iznosi oko 200 milijardi dolara, a da ne spominjemo troškove postizanja ostalih ciljeva.

Neki, poput Igora Rudana u tekstu “Zašto se UN prestrašio uspjeha osam razvojnih ciljeva za čovječanstvo”, kritikuju COR kako ovaj plan nema jasan vremenski okvir niti precizno iskazane i mjerljive pokazatelje uspjeha, da su ciljevi nefokusirani i neprecizni te da napore treba usmjeriti na manji broj jasno definisanih najvažnijih ciljeva.

Upoznavanje javnosti

Međutim, niti su Milenijumski ciljevi bili sasvim uspješni, niti je COR neprecizan. Kada pogledamo službene stranice UN-a i UNDP-a namijenjene upoznavanju javnosti s Ciljevima održivog razvoja (Knowledge Platform), vidimo da je svaki cilj opisan, da su pokazani trenutno stanje i progres u približavanju cilju te da su definisani podciljevi i indikatori, koji su itekako mjerljivi. Recimo, u cilju Dostupnost čiste vode i pristup kanalizaciji objašnjeno je stanje u 2015. godini, a definisani su podciljevi kao što su obezbjeđivanje pristupa čistoj vodi do 2030. godine za sve, reduciranje zagađenja i prisustva zagađujućih materija u vodi, postizanje zaštite vodenih ekosistema. Za svaki od ciljeva su ponuđeni indikatori napretka, recimo, procenat ljudi koji koristi sigurnu pijaću vodu i sl. Ukupno postoje 304 mjerljiva indikatora napretka: otprilike za svaki podcilj 1-3 pokazatelja. Prema ovome, COR je bolje definisan nego Milenijumski ciljevi.

Ono što predstavlja opasnost za sudbinu COR-a u narednom periodu jeste mogućnost da se sintagme ovih ciljeva pretvore u fraze na koje su svi oguglali. To se već desilo s nekim sintagmama koje se ovdje spominju, poput “cjeloživotno učenje”, “jačanje infrastrukture i njegovanje inovacija” i “jednakost spolova”. Naime, sve ove sintagme političari prečesto rabe, a premalo ispunjavaju očekivanja, te ispada kako je ovo tek bacanje riječi niz vjetar i prašine u oči. Ove fraze dobro zvuče na predizbornim govorima, ali je rad na približavanju ciljevima dugoročan i naporan posao koji zahtijeva mnogo kooperacije, sredstava i razumijevanja.

Također, još jednu opasnost za COR predstavljaju i raznorazne teorije zavjera i “borci za istinu” koji predstavljaju institucije UN-a kao institucije neke fiktivne globalne vlade, koja je tu da kontroliše mišljenje, znanje, pa čak i broj stanovnika na planeti. Već površno čitanje komentara ispod objava UN-ovih agencija ponekad uznemiruje i čini se da će postizanje COR-a biti na stalnoj kušnji i nailaziti na otpor onih čijoj su dobrobiti namijenjeni.