FAKE & SPIN: Februar, mjesec opscene poststvarnosti

Foto: Goran Mehkek/Hanza Media

RTRS je i vremenske prilike uokvirio u etnonacionalni ram, a politikantski potezi sarajevskog Gradskog vijeća oko nedodjeljivanja nagrade Orhanu Pamuku već su je degradirali

Već smo pisali o činjenici da je javni emiter Republike Srpske, RTRS, spin mašina par excellence. Međutim, slabo ko bi očekivao da će se, kada su ovomjesečne ekstremne snježne padavine u pitanju, pretvoriti u potpunu parodiju onoga što bi jedan javni emiter morao predstavljati. Problematični sadržaj prvo je primijećen na portalu novinske agencije Patria od 27. februara, gdje je u članku naslova “RTRS: Oštra zima pogodila općine u Federaciji sa većinskim srpskim stanovništvom” citiran prilog iz Dnevnika 2 RTRS od 26. februara novinara Borisa Andžića.

Oštra zima u općinama s većinskim srpskim stanovništvom

Daljom provjerom činjenica i sadržaja spomenutog dnevnika dao se primijetiti eho jednog od skečeva “Nadrealista”, koji, izgleda, sve više podsjećaju na dokumentarni serijal. Skeč iz 1991., u kojem se karikaturalno prikazala vremenska prognoza za sva tri naroda u BiH, nekako je postao stvarnost ovog februara 2018. godine. Kako je u prilogu rekao Andžić, “situacija (je) teška u opštinama sa većinskim srpskim stanovništvom Livanjskog kantona” a sa “oštrom zimom suočili su se i povratnici u Lušci Palanku, gdje su putevi neprohodni”. Tako je, shodno kontekstu, ispalo da snijeg, koji je pojedine bh. opštine natjerao da proglase stanje prirodne nepogode, te zbog kojeg naši građani i građanke muku muče od Bihaća preko Krupe pa sve do Livna, ali i od Cazina preko Prijedora pa do Bijeljine, za RTRS biva problemom samo u opštinama gdje su Srbi većina. Ovakvo izvještavanje itekako graniči s paradoksalnim, jer se iz konteksta dalje razumije da ni Bošnjaci, ni Hrvati, a ni Ostali nemaju nikakvih problema izazvanih snježnom olujom u proteklim danima, te bi se dalo zaključiti da drugim etnonacijama i manjinama već cvjetaju proljetne visibabe.

Apsurdno je i krajnje komično morati ukazivati na činjenicu da vrijeme i vremenske nepogode zaista ne biraju ni ime, ni vjeroispovijest, a ni nacionalnu pripadnost onoga koga će pogoditi. Također, s obzirom na to da govorimo o politiziranju prirodnog fenomena, teško je u ovom slučaju razgraničiti da li se ovdje radi o spinu u formi injektiranja politike u izvještavanje o nečemu u čemu politike nema ni u tragovima, ili indirektnom plasmanu lažnih vijesti, opet putem nečega u čemu prostora za lažne vijesti nema ni u tragovima. Međutim, u vremenu poststvarnosti, očito je da se sada već i ovakve stvari moraju činjenično dokazivati, jer je fabrikacija vijesti, što spinovsko-propagandnih, što onih lažnih, dosegla tu mjeru da se prosječnom čitaocu i gledaocu čini kako se sav svijet oko njega svodi na kôd kao u Matrixu braće (tj. sada brata i sestre) Wachowski. Ako bismo ocijenili da su “Nadrealisti” već uveliko dokumentarac na osnovu toga što su se i ranije (nažalost) ostvarivali skečevi iz ovog serijala, radi ovakvog informisanja stiče se dojam da bi uskoro i Matrix mogao početi da se doživljava krajnje dokumentaristički. Šala – ili sarkazam – na stranu: postoji samo jedna ocjena i jedan epitet koji se može dati ovako evidentnom iskrivljavanju činjenica i krivog informisanja o svemu, pa sad i vremenu, a to je da dobar dio načina na koji se mediji ophode prema svojoj publici jeste ništa drugo do opscen.

Odokativni kriteriji

Da ni u Federaciji nije sunčano, bar kad je (propali) spin u pitanju, svjedoči i nastavak priče o ovogodišnjoj dodjeli nagrade Počasni građanin Sarajeva. Kako smo pisali prošle sedmice, Uprava grada Sarajeva je metodom “reko pa poreko” prvobitno dodijelila pa oduzela ovu nagradu turskom nobelovcu Orhanu Pamuku. Nakon što je većina članova Komisije za izbor i imenovanje u Gradskom vijeću Sarajeva promijenila svoj glas za Pamuka, a na osnovu labavog argumenta da “nije uradio puno” i da bi to moglo “naljutiti vladu Turske”, tada su se isti ti članovi odlučili za bivšeg hrvatskog predsjednika Stipu Mesića kao svojevrsnog asa iz rukava. Iako bi se o ovoj nagradi za Mesića dalo debatovati, baš kao i o prethodnoj odluci, tj. odlukama, daleko problematičnije i indikativnije je da je u međuvremenu Mesić nagradu odbio i prije nego što je ona formalno objavljena. Naime, kako je Mesić pojasnio za N1 27. februara, on je za priznanje saznao iz medija, te je, kako kaže, pritom saznao i za proceduru pri kojoj se nagrada prvo uskratila Pamuku pa dodijelila njemu. “Smatrao sam da je to greška i zato sam odustao… Očito da se radi o političkom problemu, a onda je nezgodno da ja u tome sudjelujem.” Nešto slično je Mesić ponovio i u pismu gradonačelniku Sarajeva, Abdulahu Skaki, u kojem se također zahvalio na počasti, koju je svejedno odbio. Kako je u pismu sročio Mesić, hvala vam, “no, s obzirom na cijeli kontekst donošenja odluke, kao i na sve ono što je tome prethodilo, a što građani BiH – uvjeren sam – dobro znaju, mislim da ovaj trenutak nije ni najprimjereniji, ni najoportuniji za primanje spomenutoga priznanja”.

Iz Mesićevog krajnje diplomatskog komentara, i još odmjerenijeg pisma ipak je odveć jasno da se radi o najprimjerenijem i najoportunijem mogućem šamaru Gradskoj upravi Sarajeva, sa sve gradonačelnikom na čelu. Baš kako smo i procijenili prošle sedmice, cijenu ovakvog blama i provlačenja kroz kalkulantsko blato nagrade koja bi trebala predstavljati krajnji nivo časti koja se može nekome ukazati na kraju će platiti samo grad Sarajevo. Svaki naredni potencijalni nosilac ili nositeljka ovog priznanja uvijek će se prvo zapitati ko je prije njega ili nje razmatran, i na osnovu kojih tačno kalkulacija; prije svega, ekonomsko-političkih. Samim tim, i vrijednost ovakvog priznanja, koja bi, kako smo rekli, trebala biti neprocjenjiva, ovim se potezima Gradske uprave, koja se ne tako davno već dokazala u svom sitnošićardžijstvu pokušajem naplaćivanja korištenja imena grada na društvenim mrežama, vrijednost ove nagrade sada svela na pokoji donirani tramvaj. Na stranu što na tom spisku već postoji i pokoje upitno ime: ovim su potezom, treba se usuditi pa reći, obezvrijeđena imenovanja i jednog Predraga Matvejevića i Renza Piana i Florence Hartmann i Lucciana Pavarottija. Ipak, daleko je gore ono što je urađeno gradu Sarajevu: obezvrijeđeno je ono što bi u svojoj osnovi moralo biti priznanje svih građana i građanki glavnog grada ove države nekome do koga nam je prije svega stalo i ko nas je zadužio – ne svojim novcem, već svojim djelima. I šta je sada vrednije? To što se nije zamjerilo vladi neke donatorske države? Ili to što je politika jednog grada vođena metodom odokativnog i u svojoj srži opscenog mjerenja nečije vrijednosti trgovačkim tasovima dovela do najprimjerenijih i najoportunijih šamara – svima?