NE VALJAMO NIKOM! MI SMO BALIJE, ČETNICI, USTAŠE, STRANI PLAĆENICI, KOMUNJARE, CRVENI KMERI

Foto: Adi Kebo

Urednik magazina Žurnal za Analiziraj.ba govori o istraživačkom novinarstvu, novinarima, prijetnjama, populizmu, izostanku reakcije na tekstove o kriminalu i korupciji, te tvrdi: “Novinari se ne bore za čast svoje profesije”

Razgovarala: Mersiha Drinjaković

Eldin Karić, urednik online magazina Žurnal, nekadašnji urednik magazina Start, čelni čovjek antikorupcijske mreže ACCOUNT te jedan od najboljih novinara u BiH, konkretno, britko i hirurški precizno daje presjek stanja u bh. novinarstvu danas.

Koliko je teško danas biti istraživački novinar?

– Najteže je dobiti priliku da budete istraživački novinar. Da li novinar ima priliku da se bavi istraživačkim novinarstvom, zavisi od koncepta i uređivačke politike medija u kojem radi. Zanemarljivo malo je medija koji proizvode istraživačke sadržaje. Bezbroj je razloga zašto je to tako, ali je to najčešće novac. Istraživačko novinarstvo je skupo. Novinar može da radi mjesecima na jednoj priči. Za to vrijeme medij mora da ima sadržaj. Bez obzira koliko je ta priča atraktivna, ona ne može donijeti profit mediju. Zapravo, ona skoro nikad ne može donijeti profit adekvatan količini sredstava uloženih u istraživanje. Zbog toga se mediji danas teško odlučuju da   ulažu u istraživačko novinarstvo. Posljedica takvog odnosa je nestanak istraživačkog novinarstva. U praksi danas imamo razvoj instant-novinarstva – uzmete agencijsku vijest, malo je preokrenete, provučete kroz uređivačku politiku medija i pustite u javnost. Svi vidimo posljedice takvog novinarstva. E, sada, ako želite da budete istraživački novinar i dobijete priliku da to budete, onda tu nema ništa teško. To je svakodnevna borba s izazovima. Ali u tome i jeste draž ovog posla. Mnogi koji se bave istraživačkim novinarstvom reći će da oni ne rade, nego žive svoj posao, i uživaju u tome.

Kako vjerovati medijima kad politički centri moći diktiraju njihov sadržaj u velikoj mjeri? Kome vjerovati?

– Za početak, nemojte vjerovati medijima. Vjerujte svojim očima i uključite mozak. Sumnjajte. Nemojte da se pravite naivni. Većina ljudi prati informativne emisije na javnim servisima, a svi znamo da su javni servisi pod kontrolom vladajuće politike. Ukoliko vjerujete svemu što se plasira na tim medijima, onda vi želite biti dezinformisani. Ako želite biti kvalitetno informisani, vi ćete pratiti različite medije i tek nakon toga izvući zaključak šta je prava informacija. Naravno, ima bezbroj načina da se neka informacija upakuje tako da izgleda kako je sve logično, a zapravo se javnosti plasira lijepo upakovana laž. Javni servis će, naprimjer, plasirati informaciju kako je izgrađeno toliko i toliko kilometara autoputa, vidjet ćete političara kako se hvali da su Oni zaslužni za to i da vi trebate biti sretni što ih imate. Ono što nećete vidjeti na javnim servisima je Istina – taj autoput je izgrađen vašim sredstvima, političari su izabrali izvođača koji će sutra njima donirati pozamašan iznos novca i sigurno je taj autoput mogao biti jeftiniji, ali su se mnogi “morali ugraditi”. Ako želite biti dezinformisani, reći ćete: “Eto, vidiš kako su ovi ‘naši’ dobri“. Ako želite biti odgovorni prema sebi i sredstvima koja se od vas uzimaju za funkcioniranje sistema, onda ćete pronaći medij koji će vam objasniti kako je taj autoput zaista izgrađen.

Kakve sve teme istražuje Žurnal i šta izazove najviše reakcija?

– Žurnal istražuje negativne pojave u društvu, nepravilnosti u sistemu – i traži odgovorne za to. Korupcija i kriminal u bosanskohercegovačkom društvu su primarne teme. Nažalost, najviše reakcija izazovu najmanje bitne informacije. Na primjer, vijest da je Sebija Izetbegović otišla službenim vozilom Predsjedništva BiH na poslovni sastanak u Tuzlu, jedan je od najčitanijih tekstova na Žurnalu. Tu informaciju su prenijeli svi mediji u državi, pa i u regionu. Ta informacija nam ništa ne govori osim što potvrđuje činjenicu da su naši političari bahati. Do te informacije smo došli tako što je novinar na fotografiji, na kojoj doktorica Izetbegović izlazi iz vozila, prepoznao registarske oznake vozila Predsjedništva BiH. Dodatno smo to provjerili i plasirali informaciju. S druge strane, imamo tekstova iza kojih stoje stotine pročitanih dokumenata, sati razgovora s akterima i izvorima, gdje se detaljno dokazuje kako su opljačkani milioni državne imovine, ali ta priča nije izazvala nikakve reakcije. Takve priče su, po pravilu, duže, morate se malo udubiti, malo uključiti mozak, ali ko će to. Ljudi više vole mahalati nego razmišljati.

Koliko traje istraživanje o jednoj temi? Kako dolazite do informacija, kako provjeravate činjenice?

– Sve zavisi s koje strane priče krenete. Nekad vam priča sama dođe. Javi vam se izvor s dokumentovanom pričom i na vama je samo da provjerite autentičnost tih dokumenata. Razgovarate s akterima i eto priče. Nekad krenete od informacije da se nešto desilo, neka negativna pojava, i onda morate istraživati stotine dokumenata kako biste otkrili i dokumentovali tu nepravilnost. Često su takve stvari “pokrivene” regularnom dokumentacijom i naizgled je sve “po zakonu”. To zna da traje mjesecima. Nekad morate da odustanete jer ne možete dokazati priču. Uglavnom, činjenice ne dokazujemo, nego ih dokumentujemo i to je suština našeg posla.

Šta nam, nakon nekog objavljenog teksta o korupciji ili kriminalu, govori izostanak reakcija, i kod “prozvanih” i kod publike?

– Prozvani se uglavnom “prave mrtvi”. Sačekaju da prođe vrijeme, da neka nova afera potisne njihovu priču u drugi, treći plan. Neki reaguju tako što tuže medij koji je to objavio kako bi stvorili privid da su oni neke žrtve zavjere. Takvi procesi traju godinama, medij se iscrpljuje i na kraju svi zaboravimo kako je to počelo. Izostanak reakcije publike je posljedica izostanka reakcije odgovornih za sankcionisanje prekršilaca. Da postoji reakcija pravosuđa na informaciju o nekom prekršaju, onda bi i reakcija javnosti bila značajnija. Pošto na ovim prostorima pravosuđe ne reaguje na korupciju i kriminal, onda i publika na te informacije reaguje s konstatacijom “ja, i…”.

Koliko pratite stanje u drugim medijima? Koliko su novinari obeshrabreni zbog činjenice da im se jednostavno govori šta smiju a šta ne smiju pisati odnosno objavljivati u medijima za koje rade?

– Pratim jer mi je to posao. Tačno znam kako će koji medij reagirati na određenu pojavu ili anomaliju u društvu. Nažalost, imamo jasno uspostavljene pozicije i niko ne želi to da mijenja. Čak ni novinari koji rade u tim redakcijama. Razumijem ja da čovjek mora od nečeg da živi, ali ima i drugih načina za zaraditi novac. Bolje je ništa ne raditi nego raditi nečasno svoj posao. Na novinarima je velika odgovornost za poziciju novinarstva u BiH. Novinari se ne bore za čast svoje profesije.

Zbog kojih ste tema i tekstova imali problema što ste ih objavili?

– Zbog svake teme imamo problema. To je normalno, mi smo anomalija u ovakvom društvu. Ne valjamo nikom. Mi smo balije, četnici, ustaše, strani plaćenici, komunjare, Crveni Kmeri… Nekako je to meni normalno. Jedino sa čim se teško mirim su reakcije javnosti koja osuđuje nas jer smo objavili neku informaciju o kriminalu i korupciji, a ne osuđuje one koji su to uradili. Čini mi se da to nikad neću shvatiti.

Je li bilo prijetnji? Od koga su upućene?

– Bilo je prijetnji. Naravno, one dolaze od onih o kojima pišemo. Po pravilu, na našu adresu šalju ih kriminalci i osobe s kriminalnim dosjeima, koji su povezani s javnim ličnostima o kojima mi pišemo. Sve je to isti šljam.

Kako se nosite s tim?

– Zavisi od prijetnje, neke prijavimo policiji i tužilaštvima, a nekima se smijemo. Nije jednostavno, ali sve dok ima prijetnji znamo da radimo pravi posao. Znači da ih pogađa to što smo objavili.

Kako je moguće opstati na tržištu i biti neovisan?

– Nismo na tržištu. Mi smo izvan medijskog tržišta, ako to gledamo kao ekonomsku sferu. Mi smo dio medijskog prostora i opstajemo isključivo od donacija. Prije svega, od sredstava USAID-a, ali i sredstava drugih međunarodnih donatora i stranih ambasada u BiH. Bez njihove podrške ne bi bilo medija kao što je Žurnal, nažalost. Neovisnost i medijsko tržište u BiH ne mogu u istu rečenicu a da ne zvuči glupo.

Vjerujete li da ima nade, da će i novinarstvo doživjeti bolje dane, a i publika vratiti povjerenje u ovu profesiju?

– Vjerujem, ali ne u bližoj budućnosti. Za sve u životu morate se izboriti. Potrebna je energija za takvo nešto, a na ovim prostorima to se množi još sa stotinu. Ne vidim da se neko trudi kako bi se to promijenilo. Defetizam je opće stanje društva, a novinarstvo je njegov sastavni dio.

Kako se osjećate kad vidite političara koji izgovara floskule, ili gore – notorne laži, i to prolazi, ovisno o tome kojoj su publici upućene?

– Populizam je postao globalni fenomen. Masmediji su nas zaglupili, izgubili smo samopouzdanje i dovoljno je sada da nam neko govori kako će sve biti OK pa da krenemo kao ovce za njim ili za njom, svejedno. Nije to samo slučaj na ovim prostorima. Fašizam u svijetu se budi, a on se hrani najjeftinijim populizmom. Sve ovo mi liči na tridesete godine prošlog vijeka.

Kako vidite budućnost bh. medija u narednim godinama?

– Kojih medija?