FAKE & SPIN: Sjeverna Koreja prije svega

Foto: Midhat Poturovic

Naučni kadrovi iz Republike Srpske više ne smiju samoinicijativno odlaziti na konferencije i seminare: prvo treba pribaviti dopuštenje nadležne instance

Prvi mjesec izborne 2018. godine nije se pošteno ni završio, a etnonacionalni politički spin u Bosni i Hercegovini polako ali sigurno ide ka tački ključanja. U protekloj sedmici, brojni primjeri manipulacije vlastitim nacionalnim korpusom i glasačkim tijelom isplivali su na površinu, polako formirajući sliku onoga što nas očekuje do oktobra. A ono što nas očekuje ukazuje na dobro osmišljenu i prosječnom glasaču neprobojnu taktiku stvaranja vještačkih kriza u kojima će oni koji su već na vlasti biti prikazani bilo kao žrtve tuđih zavjera, bilo kao valterovski likovi čija je jedina svrha stati ispred neprijatelja, bilo vanjskog ili unutrašnjeg, da bi zaštitili svoj narod.

Naučni kadar iz RS-a

Nova sedmica, nova priča o RS-u kao žrtvi unutar BiH: Ministarstvo prosvjete i kulture RS je u dopisu od 19. decembra 2017. obavijestilo fakultete u RS-u da, kako kažu, izbjegavaju sve naučno-stručne konferencije na nivou Bosne i Hercegovine. Kao razlog, navode da bi naučni kadar iz RS-a trebao odbijati učešće na konferencijama na kojima se negira nadležnost Republike Srpske u oblasti obrazovanja. Potom se oglasio i šef Kabineta ministra prosvjete i kulture RS Novica Mitrović, koji je u izjavi za portal SrpskaCafe, a što je prenio i Klix 30. decembra, ustanovio da je problem i u tome da pojedini profesori univerziteta u Banjaluci i Istočnom Sarajevu samoinicijativno učestvuju na konferencijama, okruglim stolovima i raznim projektima iz oblasti obrazovanja na državnom nivou, te da ubuduće moraju tražiti saglasnost dekana.

Uzimajući u obzir opštu praksu širom svijeta kada je u pitanju učešće u naučnim konferencijama, ovakav potez nešto je čemu bi pozavidjela i Sjeverna Koreja: naime, teško je zamisliti nivo birokratije i rasula kada bi svih 4.000 profesora i profesorica Univerziteta Columbia tražili dozvolu od svojih dekana da učestvuju na nekoj konferenciji, ili svih 1.300 pariške Sorbone. Jednostavno, praksa je da su svaki profesor ili profesorica u okviru svoje profesionalne djelatnosti odgovorni za učešće na konferencijama, i da se učešće u takvim skupovima smatra bitnim dijelom njihovog profesionalnog razvoja i karijere. Samim tim, Mitrovićeve riječi o potrebi za “dobijanjem saglasnosti svojih pretpostavljenih… da se onemoguće pojedinci da, iz samo njima znanih razloga, prisustvuju skupovima”, teški su primjer manipulacije onih neupoznatih s akademskim protokolom, sve pod parolom “Srpska prije svega”. Poenta obrazovanja, pogotovo visokoškolskog, upravo je obrazovanje prije svega, te se sve svodi na manipulativnu kontrolu pod prividom uspostavljanja nepostojećeg reda. Žrtva ovakve prakse neće biti ni BiH, niti će RS prestati da navodno pati od prekršaja reda i protokola nestašnih pojedinaca u akademskom životu ovog entiteta, već isključivo obrazovanje, koje je u našoj državi svakako na staklenim nogama.

Konakovićev skok

No, pređimo sa spina o žrtvi na spin o heroju: 30. januar također je obilježila vijest o istupanju premijera Kantona Sarajevo Elmedina Konakovića iz svoje matične stranke, SDA. Konaković, kojeg se smatralo jednim od najvrednijih izdanaka SDA, te se čak, kako u kuloarima, tako i u javnosti, istog spominjalo kao potencijalnog bilo federalnog, bilo državnog premijera u narednom ciklusu, odlučio je napustiti Stranku Demokratske Akcije putem kratkog e-maila, prethodno navodno najavivši svoje istupanje na sastanku izvršnog odbora ove stranke rekavši da ga “boli glava”. Samim tim, Konaković je otvorio svoj potez za razne interpretacije, te su mediji u kratkom roku naveli čitav dijapazon razloga, od navodnih kritika predsjednika stranke Bakira Izetbegovića da Konaković svojim djelovanjem narušava ugled stranke, do problema sa izvještajima o radu javnih preduzeća za koje je Konaković odgovoran po osnovi svoje funkcije premijera kantona.

No, sve se čini da se radi o nečem sasvim trećem: “manevar Konakovićev skok”, kako ga je u Facebook statusu ocijenila aktivistica Svjetlana Nedimović, samo je jedan slučaj u nizu gdje SDA sama kreira vlastitu opoziciju pred nadolazeće izbore. Baš kao što pojedini fudbalski klubovi imaju svoje B-ekipe, u kojima mogu mlatiti male ekipe po drugim ligama i samim tim jačati položaj matičnog kluba, čini se da prije svega SDA stvaranjem nezavisnih kandidata (poput načelnika Opštine Stari Grad Ibrahima Hadžibajrića) i blokova (poput onoga parlamentarca Senada Šepića) odvlači glasove onih glasača koji su već prestali glasati za SDA u potrazi za alternativom od drugih stranaka, dok ojačavaju poziciju SDA kao stranke koja se ne libi odstraniti “nezdravo tkivo” radi svojih političkih ideala.

U ovom slučaju, iste poene je dobio i Elmedin Konaković: odlaskom iz SDA, osnažio je i vlastiti imidž političara koji je spreman uraditi sve, pa i napustiti stranku koja ga je stvorila, što je potvrdio i izjavom odmah nakon istupanja iz stranke, rekavši da “imamo ozbiljnijeg posla”. Herojstvo Konakovića i idealizam SDA, međutim, samo su još jedan politički deja vu čija je svrha galvaniziranje pozicije ove stranke kao jedine koja štiti interese Bošnjaka i Bošnjakinja. Polarizirana SDA, čija su unutarstranačka previranja prijetila da će istu rascijepiti napola, ako ne i na tri dijela, ovako ostavlja dojam najstabilnije i praktički permanentne bošnjačke političke opcije – što je opet daleko od istine, a još dalje od prijeko potrebne promjene političkog kursa koji će se više baviti stvarnim problemima svojih glasača, a manje još jednim funkcionerom u lijepo skrojenom odijelu.

Vrijeme postistine

Živimo u vremenu koje mnogi ocjenjuju kao postistinu, u kojem se činjenice relativiziraju insinuacijama, lažnim vijestima i ispoliranim, skoro do savršenstva dovedenim spin doktorstvom. Međutim, ono što postistina u svojoj definiciji ne uzima u obzir jeste da, koliko god istina bila relativna, u sukobu sa činjenicama ta istina, ukoliko je netačna, ne može opstati. Zato bi preciznije naše vrijeme bilo nazvati poststvarnost: što se više upiremo da ukažemo na činjenice, to su građani i građanke BiH skloniji da još više vjeruju u početnu premisu, posebno ako iza te premise stoji emocionalna reakcija. Još 2010., politolozi David P. Redlawsk, Andrew J. W. Civettini i Karen M. Emmerson definisali su ovaj fenomen i nazvali ga “backfire effect” ili “efekat povratne paljbe”. Efektu povratne paljbe, kako će se pokazati daljim eksperimentima, podložni smo praktično svi, i rijetki su oni koji će stati i reći da nisu bili u pravu. Tome ne pomaže ni činjenica da se lažne vijesti multipliciraju poput virusa, pa se svi nalazimo u nekoj vrsti konstantnog začaranog kruga unutar kojeg konstantno jedni drugima dokazujemo da nisu u pravu.

Vratimo se emocionalnoj osnovi za povratnu paljbu: u BiH ovaj faktor je posebno prisutan, jer se već četvrt vijeka sve političko djelovanje zasniva upravo na izazivanju emocionalne reakcije, bilo straha ili bijesa, što su, da stvar bude gora, dvije od najosnovnijih ljudskih emocija. Upravo opisani informaciono-politički Molotovljev koktel doveo je do toga da svaka osoba ili skupina ima upravo svoju stvarnost, gdje je u jednoj, primjera radi, za bosanske Srbe Republika Srpska država u državi čije neviđeno, skoro pa švicarsko blagostanje koči onaj drugi dio; hrvatski narod postaje žrtva haškog suda kroz uznike čija se herojska borba za slobodu vlastitog naroda nikako ne smije dovoditi u pitanje, čak ni kada joj se suprotstave dokazi o hiljadama i hiljadama ubijenih i mučenih iz suprotnih tabora; Bošnjaci jedini vjeruju u demokratsku i jednakopravnu, multietničku i multivitaminsku BiH u kojoj caruju drugarstvo i suživot. Ništa od ovog, naravno, nije tačno: dok 17% stanovništva, po procjenama UN-a, živi daleko ispod nivoa apsolutnog siromaštva, i za svoje dnevne potrebe ima tri do pet konvertibilnih maraka, a broj onih koji su ispod i oko granice apsolutnog siromaštva dostiže skoro trećinu stanovništva, stvarnost – ona apsolutna, ne relativna – govori da smo prije svega samo gladni.