FAKE & SPIN: Varljivi naslovi 2018. godine

Foto: Pixsell

I kada ne lažu eksplicitno, mediji koriste naslove da insinuiraju ono što se nije dogodilo

 

Kada se govori o epidemiji lažnih vijesti, rijetko se u obzir uzima šta je tačno dovelo do njihove široke pojave. Najčešći razlog koji se, praktično, podrazumijeva je apsolutna dostupnost interneta, te samim tim i relativno jednostavne mogućnosti stvaranja potpuno novih portala, skoro pa preko noći. S druge strane, ono što se rijetko razmatra je kako je novinarska praksa, koja se mijenjala sve većim prelaskom tradicionalnih medija na nove medije poput portala, uzročno-posljedično dovela do toga da su lažne vijesti dio medijske slike jednako kao i one prave.

Temelji lažnih vijesti

Tu prije svega treba uzeti u obzir praksu clickbait naslova: clickbait naslovi, iliti naslovi koji načinom na koji su sročeni obećavaju puno veću priču od one koju sam tekst obično predstavlja, već su, praktično, norma portalskog novinarstva. “Nećete vjerovati šta se onda dogodilo (foto + video)” i slične konstrukcije u biti su otvorile vrata ka potpuno lažnim vijestima. Jer, koja je razlika između insinuirajućeg naslova i lažne informacije u tekstu? Kvalitativno – skoro nikakva. Posebno jer u drugom desetljeću 21. vijeka pažnja čitatelja počiva najviše upravo na naslovu, i eventualno kratkom tekstu objave na društvenim mrežama. Vremena i fokusiranosti da se tekst do kraja pročita rijetko ko zaista ima.

Dobar primjer da clickbait zaista omogućava propagiranje lažnih vijesti, ili barem postavlja dobre temelje da se iskonstruiše i potpuno pogrešno interpretira čak i najbanalnija stvar definitivno je navodni skandal koji je izazvao član Dubioze kolektiv Brano Jakubović. Jakubović je, prema navodima hrvatskih medija, na dočeku Nove godine u Trogiru podigao ruku sa tri prsta, čemu svjedoči i grupna fotografija benda koju su redom objavili svi. Posebno su kritični bili marginalni portali u Hrvatskoj, poput portala Priznajem.hr, koji je 3. januara 2018. godine objavio tekst pod naslovom “U NOVU GODINU SA TRI PRSTA: u hrvatski Šibenik pozvali projugoslavenski bend”. Sam naslov, ali i onaj portala Dnevnik, koji počinje sa “Skandal na pozornici” očito se ne drže činjenica – niti je Jakubović pokazao tri prsta tokom nastupa, već na kolektivnoj fotografiji, niti je jasno iz fotografije da se radi o nacionalističkoj provokaciji, što će kasnije putem Facebook statusa pojasniti i sam Jakubović. Posebno je indikativno da je simbolika tri prsta, koji su tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji korišteni kao prosrpski nacionalistički pozdrav, u interpretaciji portala Priznajem, ali i drugih postala projugoslavenska.

Simbolika tri prsta

Jasno je da je svaka manifestacija ovog simbola u postratnom periodu kod onih koji su platili cijenu prosrpskog etnonacionalizma izazivala impulsivnu, emocionalnu reakciju. Nešto slično se dogodilo i prošle godine u praktično isto vrijeme, kada je Mladen Vojičić Tifa također fotografisan sa podignuta tri prsta. Tada je nešto što je počelo kao kafanska šala i u biti benigna, mada krajnje nepromišljena i “neslana” provokacija proizvelo salvu reakcija, bez obzira na činjenicu da se Vojičić prvo distancirao od svoje geste. Vojičić je u međuvremenu, reklo bi se iz inata, napravio seriju daljih nepromišljenih poteza, ali se teško oteti dojmu da je inicijalna kapisla bila upravo medijski tretman ničeg drugog do kafanske fotografije. Međutim, u slučaju Jakubovića diskutabilno je da li se uopšte radilo o bilo kakvoj namjeri da se neko isprovocira. U svom statusu na Facebooku na stranici Dubioze kolektiv Jakubović je rekao da je podigao tri sporna prsta “da bih odgovorio na pitanje jednog od naših tehničara, koji je iza kamere u prolazu pitao: ‘U koliko sati idemo u hotel?’” Jakubović je, također, tačno dijagnosticirao da ovo pojašnjenje neće biti “nimalo seksi za dalju raspravu”.

Opet, portali su se dalje potrudili da clickbaitom istu tu raspravu učine itekako privlačnom. Primjerice, portal naziva Max Portal (čiji je slogan “Slobodno je lijepo”) već je u naslovu članka od 8. januara dao kvalifikaciju spornom Jakubovićevom signalu: “SMIJEŠAN IZGOVOR Član Dubioza kolektiva objasnio tri prsta na koncertu u Šibeniku”. Problem ovakve a priori osude u samom naslovu leži u činjenici da ona nameće mišljenje čitateljima i čitateljkama i onemogućava im da samostalno odluče da li je nečiji demanti prihvatljiv ili ne. Jakubovićev je tako za čitatelje Max Portala, ali i drugih hrvatskih i regionalnih online medija kroz same clickbait naslove postao neprihvatljiv. Samim tim, potrebe za lažnom vijesti nije ni bilo, jer je jednostranost, a moglo bi se reći i malicioznost postignuta u manje od deset riječi, i to, kako smo već rekli, onih prvih riječi, na osnovu kojih većina korisnika medijskih sadržaja formira vlastito mišljenje. Iz datog primjera jasno je da borba s lažnim vijestima ne može stati samo na sadržaju članaka, već se moraju istaknuti i raskrinkati i dezinformacije i insinuirani i zlonamjerni zaključci prije nego što čitatelji i čitateljke uopšte dođu do teksta.

Na rubu stvarnosti

Da se moć samih naslova nikako ne može zanemariti govori i slučaj Branka Đurića Đure. U protekloj sedmici internet je preplavila vijest o navodnoj hitnoj operaciji kojoj je podvrgnut ovaj regionalno poznati i priznati glumac. ”Branko Đurić hitno operisan”, “Legendarni Branko Đurić Đuro završio u bolnici”, “Branko Đurić Đuro hitno operisan: Žalio se na bolove, završio u ljubljanskoj bolnici” – samo je omanja selekcija naslova od 15. januara 2018. koji su, pretpostavka je, trebali kod čitatelja stvoriti osjećaj urgentnosti situacije u kojoj se Đurić našao. Međutim, ubrzo se otkrilo da je Đurić ustvari operisao bruh. Bruh ili hernija jedno je od najčešćih oboljenja koje se liječi rutinskim operativnim zahvatom. Statistike kažu da mogućnost problema s hernijom tokom života može imati 27 posto muškaraca, ili više od svakog četvrtog. Operaciji se podvrgne deset osoba na 100.000 u Velikoj Britaniji, primjera radi, ili 28 od 100.000 u Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim, regionalnim portalima je bilo draže od rutinskog i čestog zahvata praviti spektakl, te pritom zadirati u privatnost i zdravstveno stanje poznate osobe, a još i insinuirati potencijalnu tragediju, nego ovu informaciju ostaviti po strani, s obzirom na njenu stvarnu upotrebnu vrijednost. Iako se opet ne radi o eksplicitno lažnoj vijesti, kao što je to nedavno bio slučaj sa zdravstvenim stanjem Olivera Dragojevića, insinuacije kojima su mediji težili u ovom slučaju na krajnjem su rubu lažnih vijesti.

Da je i sam Đurić bio donekle izrevoltiran ovakvim medijskim tretmanom govori i njegova reakcija putem Facebooka, gdje je, u pokušaju da od površne medijske priče napravi još jednu šalu, rekao da je promijenio spol. Đuriću bi se dalo prigovoriti da šale na račun transrodnih osoba, koje su statistički najugroženiji segment LGBTI populacije, ne doprinose dijalogu koji je nužno potreban, posebno na našim prostorima, ali to je već drugi par rukava. Iz njegove reakcije najprije se treba iščitati banalnost čitave situacije u kojoj se zatekao kako on tako i oni kojima je ovaj sadržaj serviran na ovakav način. Za nas koji se bavimo lažnim vijestima, i koji se pokušavamo izboriti s ovakvim sadržajem u medijima, a kojeg će po svim indikacijama biti sve više, ključno je da počnemo od naslova.