FAKE & SPIN: Šta je nama 9. januar?

Foto: NSRS

Gladnih je sve više. Pošto politika nije u stanju proizvesti dovoljno radnih mjesta, okrenula se provjerenoj produkciji praznika. Tu nikada nije na gubitku

“Ko god ima moć da vas ubijedi da vjerujete u apsurdne stvari, ima i moć da vas natjera da počinite nepravdu.” Tako je 1765. napisao Voltaire, ne znajući da će jednoga dana njegove riječi odzvanjati širom jedne kompletne države kojoj je izgleda apsurd i modus vivendi i raison d’etre. Tako je početak i ove kalendarske godine u Bosni i Hercegovini obilježio krajnje apsurdan slučaj – 9. januar je ponovo službeno obilježen svečanom manifestacijom kao Dan Republike Srpske, jednog od dva entiteta dejtonske Bosne i Hercegovine. Dan jednog entiteta je prije svega upitne vrijednosti samo po sebi, te se u svojoj osnovi svodi skoro na ekvivalent glorificiranog dana opštine.

Međutim, znajući pozadinski spin (ili spinovsku pozadinu) ovakvog praznika, njegova ideološka svrha – simboličko očvršćivanje potpuno pogrešne predstave da Republika Srpska mimo svog entitetskog statusa ima neki drugi, autonomni – debelo je u domenu apsurda. Skromni počeci ovog praznika, poput pojedinačnih inicijativa po gradovima u RS-u i pokojeg koncerta, kao što je onaj Miroslava Ilića u Istočnom Sarajevu 2016. godine, na kraju su se u 2017. manifestovali vojno-policijskom paradom i postrojavanjem po Banjaluci. Manje-više isto se ponovilo i ove godine. Ali, šta je zaista svrha ovakve proslave, i hiljada crveno-plavo-bijelih zastavica što vijore dok ispod njih defiluju namrgođeni momci u crnim uniformama? Atmosfera straha se nameće kao impulsivni odgovor. Međutim, sva poenta fanfara i “naprijed-marš” spektakla samo je i jedino još jedan relativno jeftin spin.

Ideološki totem

Svrsishodnost Dana RS kao ideološkog totema potvrdile su ovogodišnje riječi predsjednika RS-a, Milorada Dodika, upućene s govornice tokom svečane akademije za “Dan Republike”, kako ga nazivaju mediji u tom entitetu. Govoreći o navodnoj suverenosti RS-a, Dodik je kazao kako je BiH “državna zajednica, a prije će biti zajednica država”. Dodik očito sebi može dozvoliti protuustavni govor i ovo nije prvi put da kao visoki bh. zvaničnik dovodi u pitanje status kako RS-a, tako i BiH. Ipak, bilo bi dobro da je spin počeo, a i stao tu.

Krenimo redom: uvod u spin svakako je sporni Zakon o praznicima Republike Srpske iz 2007. godine, kada je prvi put definisano obilježavanje 9. januara, na crkveni praznik Svetog arhiđakona i prvomučenika Stefana, kao Dana RS. U međuvremenu, Ustavni sud BiH je još 2015. donio odluku na osnovu apelacije bošnjačkog člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića iz 2013., kojom, suprotno opštem mišljenju, nije zabranio obilježavanje Dana RS, već obilježavanje tog praznika tog datuma. S obzirom na to da se radi o datumu vezanom za jednu vjeroispovijest, kako je tada obrazložio Ustavni sud, neustavnost Dana RS vezana je samo i isključivo za kontekst ovog praznika kao “krsne slave Republike Srpske”. Međutim, likovanje medija s jedne strane, nesvjesne Pirove pobjede, i dalji spin sa druge, poput izjava o poenti postojanja Ustavnog suda BiH, skrenuli su pažnju sa činjenice da je za postojanje 9. januara kao Dana RS bilo dovoljno samo prestati o tom datumu govoriti ili se na njega referirati kao na krsnu slavu čitavog entiteta. Ne ulazeći u još jedan apsurd toga da krsnu slavu ili bilo koji drugi vjerski praznik mogu imati i kolektivi, a zamalo i čitavi entiteti, čime se briše individualni identitet bilo koga ko takav praznik ne smatra nečim što bi obilježavao, bitna, a svima promakla poenta jeste da je 9. januar proglašen neustavnim jedino na osnovu vjerske diskriminacije. Sva halabuka na svim stranama u proteklim godinama i u danima pred svaki 9. januar samim tim je potpuno promašila metu – dok je Dan RS očito opstao.

Oružani aspekt parade

No, mi smo u 2018., a ova godina obećava da će biti još jedna godina apsurda: od vijesti prije same ceremonije obilježavanja 9. januara, dvije su se posebno istakle svojom paradoksalnošću. Prva se tiče činjenice da je ove godine oružani aspekt parade kroz Banjaluku sveden samo na svoj policijski elemenat u odnosu na prošlu godinu: naime, član Predsjedništva Mladen Ivanić ove godine nije u svojstvu jednog od vrhovnih komandanata Oružanih snaga BiH na proslavu poslao 3. pješadijski puk, kao što je to uradio prošli put. U svemu tome, a uprkos argumentu o “manifestovanju jedinstva Republike Srpske”, Dodik je samo prepoznao još jednu priliku da se obračuna s političkim oponentom. Pljuštale su optužbe o kalkulacijama, podilaženju “nekom referentu u Sarajevu”, pa čak se i poslužilo argumentom “da sam ja netko”. “Ja da sam član Predsjedništva BiH, doveo bih je ili ne bi bilo vojske”, istakao je Dodik, time valjda osvojivši još jedan politički poen, bez obzira što se za poen žrtvovao i dio simboličke vrijednosti praznika na kojem on lično insistira. Nije se proslavio ni Ivanić, koji je opravdanje u izostanku OS BiH pronašao u navodnim zakonskim propisima koji onemogućavaju postrojavanje neke jedinice bez potrebne papirologije 30 dana prije održavanja manifestacije. U međuvremenu, taj argument će se pokazati netačnim, jer je samo godinu dana ranije Ivanić lično i personalno isti taj 3. pješadijski puk “Republika Srpska” postrojio u roku dva do tri dana. Tako se Dan RS, ali i dignitet institucije kakva bi OS BiH morala biti itekako doveo u pitanje što međusobnim koškanjem, što poluizgovorima o komandnoj nemoći.

Stvarnu vrijednost Dana RS, pored sveg upiranja pričom o mogućem novom referendumu, ustavu i pravima na samoopredjeljenje koje, po Dodiku, RS-u garantuje UN sa svojim poveljama, najbolje je ilustrovala vijest koja skoro pa spada u kategoriju lažnih. Naime, medijsku pažnju pred 9. januar okupirala je vijest da je najznačajniji gost manifestacije niko drugi do predsjednik Južne Osetije Anatolij Bilibov. Ova gruzijska pokrajina proglasila je svoju nezavisnost prvi put 1991., pa je nakon referenduma o nezavisnosti 1992. morala održati i drugi 2006., jer prvi međunarodna zajednica nije smatrala ispravnim, dok taj drugi referendum na kraju nije prepoznala ni Ruska Federacija, inače jedina država na svijetu koja priznaje osetijsku nezavisnost. Dok sva međunarodna tijela Južnu Osetiju tretiraju kao dijelom Gruzije, tek se rusko-gruzijskim sukobom 2008. Rusija odvažila da ukazom prizna ovu državu, i to, reklo bi se, iz kaprica. Tako je Anatolij Bilibov, valjda, kao predsjednik de facto nezavisne države, a de jure itekako zavisne pokrajine, trebao dati legitimitet Dodikovim tvrdnjama da za samoopredjeljenje Republike Srpske postoji bar nekakvo uporište. Ali, krajnje je problematično uopšte razmišljati da se može ići stazama slobode jedne Južne Osetije, u kojoj je 70.000 stanovnika na rubu preživljavanja, zaposlenost ekstremno niska, politička budućnost nejasna, a sama teritorija plodno tlo za trgovinu drogom i oružjem. Uzeti za primjer slobodarstva državu ili teritoriju čija vlast ubire trećinu svog proračuna carinjenjem robe koja prolazi tunelom “Roki”, koji preko Osetije povezuje Rusiju i Gruziju, i za počasnog gosta dovesti čelnog čovjeka takve vlasti, nemarno je prema istom onom narodu kojem se u govoru i intervjuima obećava svijetla budućnost. Južna Osetija jedino može biti primjer toga šta se desi sa državama koje nastaju iz kaprica.

Dan sjećanja

Na kraju, ne treba zanemariti ni reakcije druge strane, od kojih je najveću pažnju privukao zahtjev poslanika u Predstavničkom domu PS BiH i člana SDP-a, Denisa Bećirovića. Bećirović je predložio da se 9. januar proglasi “danom sjećanja na žrtve ratnih zločina i genocida koje su počinili organi samoproglašene i nelegalne tzv. Srpske republike Bosne i Hercegovine/Republike Srpske”, te je ovaj zahtjev uputio i predsjedavajućoj Predstavničkog doma, Borjani Krišto. Prvi problem s ovakvim djelovanjem očit je u činjenici da je ono u svojoj biti reakcionarno, a reakcionarno je rijetko konstruktivno. I jedna i druga strana uporište u odabiru 9. januara pronalaze u sjednici Skupštine srpskog naroda, tj. vođstva SDS-a od 9. januara 1992., kada se i proglasilo samoopredjeljenje bosanskih Srba za ostanak u Jugoslaviji. Ono što je Bećirović u svom reakcionarnom istupu propustio da primijeti jeste da je i to samoopredjeljenje, ili nezavisnost, također bilo reakcija na referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Drugi bitan aspekt ovakvog pokušaja delegitimiziranja Dana Republike Srpske treba tražiti u konstantnom vraćanju na tačan trenutak početka rata i krivca za isti. Baš kako Dario Džamonja u priči “Bezimeni užas ili kako je sve počelo” razmatra sve moguće datume početka rata, pa razmišlja da li je početak rata prvi ispaljeni metak, prvi demokratski izbori, ili sam njegov datum rođenja, priča o važnosti ovog ili onog datuma daljim relativiziranjem vodi samo ka besmislu. Posebno je problematično o datumu sjećanja na žrtve ratnih zločina govoriti u kontekstu već opšteprihvaćenog 11. jula, te bi se politiziranjem kolektivnog sjećanja bitno odmaklo od stvarnog značaja dana na koji je počinjen genocid u Srebrenici. Poenta je da Bećirović svojim zahtjevom, umjesto stvarne kritike političkih manipulacija Milorada Dodika, pristaje na igru u kojoj je Dodik postavio pravila. Takva igra vodi samo jednom rezultatu: bespredmetnoj raspravi o tome “ko je počeo rat”, koja se uvijek završi kao u Ničijoj zemlji Danisa Tanovića, kada, dok oko tranšeje padaju granate, glavni likovi raspravljaju upravo o tom pitanju, iako im je svima glava u torbi.

Vraćajući se Voltaireovim riječima s početka teksta, jasno je da, ako živimo u državi apsurda, samim tim živimo i u državi nepravde. Nepravda, međutim, u ovom slučaju nije samo ideološke ili diskriminatorne prirode. Nepravda se najbolje ogleda u činjenici da se mahanjem zastavica svog tabora upravo vlastitom narodu, a i ostalima, mažu oči da se ne bi vidjela sva ekonomska i društvena bijeda svijeta u kojem živimo, što je, ustvari, spin nad spinovima. A 2018. je tek počela.