FAKE & SPIN: Akcize i kolači, kako nakon njih?

Foto: faktor.ba

Izborna je godina. Očekuje se pojačani priliv fake & spin stvarnosti

Došla nam je nova 2018. godina i nakratko se po medijskim temama protekle sedmice moglo zaključiti da živimo čak i u donekle idiličnom društvu, kojem je najvažnije da li je bolji nastup za Novu godinu imao Zdravko Čolić ili Dino Merlin. Ipak, praznična idila nije dugo trajala – i prije i poslije noći 31. decembra na 1. januar, u javnim nastupima naših političara i vijestima koje su se mogle pročitati u medijima dalo se primijetiti da nas u 2018. spin neće zaobići.

Tačno je da se ova rubrika zove “Fake and Spin”. Lažne vijesti u 2018. godini ipak će, izgleda, dati primat medijskom spinu. Vatrometom iznad Holiday Inna, te istorijske lokacije koja je ostala urezana u sjećanje stanovnika ove države kada su 5. aprila 1992. neki drugi pucnji, poput Čehovljevog pištolja u prvom činu, definisali sudbinu Bosne i Hercegovine, ovog puta označen je ne samo početak nove kalendarske već i izborne godine. A šta će biti okosnica političkih kampanja narednih mjeseci? Pored etnonacionalizma, bez kojeg nema izbora (kao što bez Halida Bešlića nema derneka), drugo glavno oruđe biće neosnovana priča o konstantnom progresu.

Protivnici napretka

Sve rjeđe su protivnici etnonacionalista indirektno srbočetnici, ustaše u pričuvi, potajni talibani ili nedajbože, prikriveni Jugosloveni. Sve češće, oni su u javnom prostoru samo i jedino protivnici ekonomskog napretka Bosne i Hercegovine. Upravo to nam je dokazala i afera “akcize”, o kojoj smo već pisali, a gdje su se zagovornici usvajanja zakona o akcizama koristili argumentacijom da su samo oni hrabri, dok su protivnici oni koji nas “žele vratiti u srednji vijek”. Ne treba ponovo trošiti vrijeme na dokazivanje greške u argumentaciji pri kojoj je dolazak Ikee mjerilo poboljšanog životnog standarda. Dovoljno je napomenuti da je u državi u kojoj potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu iznosi 1.800 maraka – a koja će nakon usvajanja ovog zakona biti još skuplja – dok je prosječna penzija 340 maraka, sva priča o prosperitetu koji nas očekuje krajnje deplasirana. Još je gora priča o novim radnim mjestima, koju je na velika vrata u politički diskurs uveo Bakir Izetbegović još u prošlom izbornom ciklusu obećanjima o 100.000 novouposlenih. Dok u kategoriji neslavnih rekorda BiH prednjači i po broju nezaposlenih, gdje 62 posto mladih osoba nema nikakav posao, ti isti mladi listom odlaze – samo u 2017. BiH je napustilo 80.000 onih koji su dobili radnu dozvolu u evropskim zemljama, po podacima Ministarstva trgovine i ekonomskih odnosa BiH. Novih hiljadu radnih mjesta koje će nam omogućiti akcize tako postaju vrlo upitne važnosti ako nema ko da ih popuni.

No, nikakve crne statistike ne sprečavaju naše političare da u 2018. obećavaju med i mlijeko, i to potocima. Primjerice, dovoljno je obratiti pažnju na riječi Dragana Čovića na božićnom prijemu 21. decembra. Dok se predsjedavajući Predsjedništva BiH samo nekoliko sedmica ranije razračunavao sa navodnim neprijateljima hrvatskog naroda u kontekstu presude “haškoj šestorci”, na božićnom prijemu Čović je bio drugi čovjek. Tada je rekao niz stvari, uključujući to da BiH neće sama od sebe postati bolja, pravednija, organiziranija, razvijenija, evropski integriranija, već da to moraju osigurati oni koji je vode. “Ova naša domovina neće sama od sebe postati tolerantnija prema svim različitostima koje je prožimaju, neće se sama od sebe osloboditi ožiljaka rata i ratne boli… Mi smo pozvani da to napravimo”, kazao je Čović u maniru jednog Willyja Brandta, i savršeno ilustrovao činjenicu da, kada se strasti smire, etnonacionalizam i budućnost teško mogu ravnopravno stajati u istoj rečenici ukoliko se želi ostati na funkciji.

Slična je stvar i na drugim stranama: predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić je u novogodišnjem intervjuu za BHRT rekao da je “progres evidentan” i “svi ekonomski pokazatelji rastu”. “Imamo najveći porast izvoza u regiji Zapadnog Balkana, a godinu smo završili sa najvišim nivoom direktnih stranih investicija u posljednjih deset godina”, glavni je Zvizdićev adut. Priči o etnonacionalnim razlikama kod njega nije bilo mjesta, već se jedino pozivao na “bezrazložne, politički motivirane blokade”. Denisa Zvizdića, bar po njegovim javnim nastupima, najviše sekira Upitnik Evropske komisije: jednostavnim pretraživanjem na internetu, rezultati posljednjih mjeseci pokazuju da Zvizdić najčešće govori o uveliko zakašnjelom odgovoru na Upitnik EK, koji je jedan od preduslova za ulazak BiH u Evropsku uniju.

Mir u opasnosti

A dok se Zvizdić zabavio oko evropskih integracija, Milorad Dodik se zabrinuo oko mogućeg Dejtona 2. Tako je bilo i 24. decembra, nakon izjave američkog kongresmena Michaela Turnera da bi državni sekretar SAD-a Rex Tillerson mogao biti domaćin Dejtonskog sporazuma 2. Po Turnerovim riječima, mir uspostavljen Dejtonom 1 je “u opasnosti”, na šta je Dodik – potpuno suprotno svemu – rekao da je “za unutrašnji dogovor”. Dodik, o čijoj se najbučnijoj etnonacionalnoj igrački, neustavnom Danu Republike Srpske, već uveliko govori pred ovogodišnji 9. januar, čitavu prošlu godinu proveo je upravo govoreći i dokazujući da je dogovor nemoguć: od tvrdnji o blokiranim stranim sredstvima za RS zbog nemogućnosti dogovora sa Federacijom BiH, do blokiranja pregovora o ulasku u NATO zbog, pogađate, nemogućnosti dogovora sa Federacijom BiH, sve što je Dodik mislio i radio svelo se na nepostizanje bilo kakvog dogovora. Kakav sad, odjednom, dogovor? I to unutrašnji?

I kako je došlo do ovakve promjene kursa? Pametnije bi bilo promisliti da li se zaista radi o promjeni kursa, ili je pak u pitanju vrlo proračunat predizborni potez na svim stranama. Dvadeset pet godina nakon onih Čehovljevih pucnjeva s Holiday Inna, postaje sve jasnije da BiH, unatoč svim nastojanjima, ipak postoji i svejedno opstaje kao država, čak i na tako klimavim dejtonskim temeljima. Svim etnonacionalnim stranama u neku ruku postaje jasno da su želje jedno, a mogućnosti drugo, i da htjeli ili ne, moraju funkcionisati unutar onoga što se ima, a ne stremiti onom što se “babi snilo”. S druge strane, postoji još jedan puno veći razlog zašto se naši političari neće ovog puta smjeti osloniti samo na glasove onih okoštalih u svom nacionalizmu: kapitalizam.

Kapitalizam je, korak po korak, u potpunosti zašao u naše društvo, i sve je očiglednije da prosječni građanin BiH ima sve manje vremena za etnonacionalne animozitete, a sve više egzistencijalnih briga na koje mora odgovoriti. Obećanja o ekonomskom napretku i blagostanju time postaju znatno vrednije oruđe od priče o “svim inima u jednoj državi” – jer koja bi bila svrha takve države ako su u njoj svi na rubu egzistencije? Nipošto se ne smije pritom pomisliti da će bh. političari koji zastupaju svoje etnije odustati od prepucavanja na ovoj osnovi; u 2018. sigurno nas čeka verbalno zveckanje oružjem, koje je postalo standard u izbornim godinama. Međutim, život u drugoj dekadi 21. stoljeća nam je pokazao da, mada dosad sit gladnom nije vjerovao, gladan više ni u kojoj mjeri ne vjeruje sitom. Zato će isti oni koji su kusali Wigemarkove kolače morati svom glasačkom tijelu ponuditi bar pokoji zalogaj.