ZAŠTO NAS JE ZAOBIŠAO MLADOTRES 2017?

Foto: Getty Images

Oksfordski rječnik proglasio je pojam “mladotres” – youthquake – za riječ 2017. godine. Zbog čega ova riječ nema šanse da zaživi kod nas?

Da bismo znali zašto nas je zaobišao taj… nije loše za početak definisati ovu riječ. “Oksfordovi rječnici kažu da je mladotres (youthquake) značajna kulturna, politička ili društvena promjena koja proizilazi iz djelovanja ili uticaja mladih.” Pa se dalje navodi da je ovu riječ prije gotovo 50 godina skovala tadašnja urednica časopisa Vogue, Diana Vreeland, a korišćena je za opisivanje pojava među kojima je bio i porast podrške mladih britanskoj Laburističkoj stranci i izboru lidera od 30-ak godina starosti u Francuskoj i Novom Zelandu.

Onda nije ni čudno što je Oksfordski rječnik proglasio za riječ 2017. godine pojam “mladotres” (youthquake). Posve sigurno, u gore navedenu definiciju mladih lidera i politički aktivnih ljudi uklapaju se austrijski kancelar Sebastian Kurz i nešto stariji francuski predsjednik Emmanuel Macron. I još posebnije, ovo je prva generacija milenijalsa koja dolazi na vlast i koja je politički itekako aktivna. Oni sada imaju između 20 i 35 godina, pa je posve jasno da politički mogu komunicirati prije, lakše i brže s deset godina starijim savremenicima nego s ljudima u poznim šezdesetim, na primjer.

“U riječi ‘mladotres’ pronalazimo izvjesnu nadu u moć promjene, a usput je i zabavna u lingvističkom smislu”, objašnjava konsultantica Oksfordskog rječnika Susie Dent, zaključivši da je ova riječ “prava nota za završetak jedne teške godine pune podjela”.

Ne možemo se oteti utisku da je “mladotres”, nakon prošlogodišnje “postistine” (post-truth) i “fake news” (lažnih vijesti) ujedno i neka vrsta semantičke relaksacije britanskih jezikoslovaca. Time se, dakako, ne može osporiti značaj ove riječi, prije svega u međunarodnim okvirima – ako se pod “međunarodno” može staviti zapadni svijet.

Mladotres zaista drma sve u postmodernom svijetu. Od IT sektora, industrije zabave, do inovativnih rješenja iz oblasti medicine, biologije, hemije i na koncu društvenog aktivizma. A što će reći da se taj isti svijet nije uplašio mladih, da ih prepoznaje kao legitimne članove zajednice i da je sve to finiširano konačnim političkim povjerenjem. Pa su Macron i Kurz samo najvidljivije pijete velikih, starih i stabilnih političkih sistema koji ukazuju povjerenje, kako su to zlobnici znali reći, djeci.

Seniorquake uzvraća udarac

Gledajući naše sredine, kako se to voli reći za postjugoslovenski prostor, mladotres nas je gotovo izbjegao. Postoje neki svijetli primjeri, no o tome kasnije. Uopšteno govoreći, naši lideri su za dvije ili tri decenije stariji od evropskih kolega, pa je za istih tih dvadesetak godina starija i politička infrastruktura sa jedne strane spektra i neka vrsta aktivista i (ili) opozicije s druge strane političkog spektra. Pogledajte tzv. studentske lidere, na primjer, u Banjaluci u Bosni i Hercegovini. Uz dužno poštovanje svima, više liče na roditelje studenata nego na studente. I onda posve logično da će se na najnovijim studentskim protestima, prije nekoliko dana u Banjaluci, pojaviti više novinara nego studenata. U tekstu Elvira Padalovića ironičnog naslova “MA SAMO NEK’ JE ANONIMNO: U Banjaluci rekordan broj studenata na protestima!”, zorno se pokazuje kako studenti ne da nisu izašli da protestuju zato što nemaju krov nad glavom, zato što žive i rade u očajnim uslovima, zato što im je obrazovni sistem poražavajući, nego je i ono nešto malo bundžija željelo da ostane anonimno i povuklo se pred kamerama i diktafonima novinarskim. Tako je, hronološki gledano, samo na primjeru Banjaluke u zadnjih deset godina broj studenata koji se bore za svoja osnovna prava rapidno opadao, da bi danas završio sa pet-šest anonimnih. Moglo bi se reći da je na sceni neka vrsta starmalih ljudi, koji su do 25 godine hodajući mediokriteti, mladi stranački uhljebi. Mladi ljudi koji se intenzivno “ne petljaju u svoj život”.

Mladotres nas je dobrano promašio. Uvijek se valja podsjetiti legendarne rečenice profesora Miodraga Živanovića, koji je s kraja prošlog vijeka rekao kako su nam penzioneri najaktivniji dio društva. I ta konstatacija, nažalost, stoji do danas. Nekako inverzno, mimo svijeta možemo komotno reći da bi nam više legla riječ “seniorquake”, starotres, ili poznatija sintagma (ne)vulgarnog značenja – bez starca nema udarca. I to je zaista tako, bez banalizacije. Penzioneri, stariji zaposleni koji najčešće uvezuju radni staž, izlaze (ponekad) na ulice, bore se za svoja prava. To su, shvatate, roditelji i bake i djedovi ove, naše “nemladotresne generacije”.

Mladotres u konvojima prema Zapadu

I dok velika većina njih čeka na “radno mjesto”, ostali, a njih je prema podacima oko 30.000, napusti zemlju svake godine. Ova priča je tako univerzalna: Mirjana V. (30) iz Banjaluke, koja je prije mjesec dana otišla u Sloveniju, očekuje da će uskoro dobiti radnu dozvolu. “Otišla sam na turističku vizu, ali mi je prijateljica već isposlovala radnu dozvolu, ostalo je samo da se srede još neke formalnosti. Ona ima kozmetički salon, pa ću raditi kod nje. Kad malo izučim zanat, planiram u Njemačku ili Austriju. U BiH više nisam vidjela nikakvu perspektivu”, ističe sagovornica Blica.

I tako na hiljade, desetine hiljada priča onih koji nemaju partijsku knjižicu niti famozno “radno mjesto”. To su naši milenijalsi, naši mladotresi, njih drma “youthquake”. Samo negdje u tamo nekom svijetu koji aktivno koristi Oksfordov rječnik. S druge strane, pogledajte domaće političke vedete. Poznat je slučaj počasnog predsjenika PDP-a i člana Predsjedništva BiH, Mladena Ivanića, koji je cjelokupnu političku karijeru proveo pod plaštom nomene “perspektivnog mladog političara” i tako ušao i u sedmu deceniju. Jasno je, stvar je identična, klonirana i u drugim političkim partijama. A kad smo kod klonova, politički podmladak je stranačka vojska klonova. Oni rade po teledirigovanoj naredbi svoga vođe i identični su mu. Osim jedne bitne razlike: nedostaje im liderski gen, koji je smišljeno i namjerno uklonjen.

Jer, koliko smo do sada imali škola za mlade lidere, što pod domaćim pokroviteljstvom, što pod palicom međunarodne zajednice, mogli smo proizvesti makar kojeg Macrona ili nekoga ko bi se barem malo političkim ambicijama približio kuražnom francuskom lideru. Jasno vam je da smo eonima daleko od toga. Pa nas situacija u kojoj svijetom već nekoliko godina vlada mladotres uporno i tužno mimoilazi.

Ima li svjetla u mladima?

Dabome, nije sve tako crno. Postoje pojedinci koji su u dvadesetim ili tridesetim i koji su debelo preuzeli odgovornost za sebe i svoje postupke. To su najčešće visokoobrazovani mladi ljudi, koji tačno znaju šta hoće. A, hoće da rade posao za koji su školovani i za koji trebaju biti plaćeni, što nas opet dovodi do odlaska u inostranstvo kao ishodišne tačke. Kada su u pitanju organizacije, pa još političke, pa još aktivističke, pa još proaktivne, mrka kapa. Upravo zato treba izdvojiti organizacije poput Inicijative mladih za ljudska prava u Srbiji. Ova grupa mladih ljudi u Beški je protestovala tokom tribine Srpske napredne stranke (SNS) na kojoj je govorio osuđenik za ratne zločine Veselin Šljivančanin. Pazite, ovi mladi ljudi su direktno “udarili” na najmoćniju stranku u Srbiji i na presuđenog ratnog zločinca. Posljedica? Njih devetoro se tereti za nepristojno, drsko i bezobrazno ponašanje i vrijeđanje, kao i za nasilje, prijetnje ili tuče. Za dio prijave prijeti kazna i od 30 do 60 dana zatvora. Direktorka Inicijative mladih za ljudska prava Anita Mitić na svom Twitter nalogu je objavila da je “država jasno stala na stranu ratnih zločinaca”.

E, ovo su naši mladotresi! Jednako kao i oni koji se u Jajcu godinama bore za JEDNU, zajedničku srednju školu. Jednako kao i oni koji su se borili za jedinstveni JMBG u Sarajevu ili za “Picin park” u Banjaluci. Nesreća je što balkanske države svoje najsposobnije mlade ljude doživljavaju ili kao nepotreban kadar ili kao direktnu prijetnju. Dok se to ne promijeni, možemo se u neznanju i nezainteresovanosti samo smijati rogobatnosti “mladotresa”. A niti je smiješno, niti je rogobatno. Samo nam je egzotično.