ŠTA ZNAMO O STUDENTSKIM PROTESTIMA U BANJOJ LUCI?

Foto: nezavisne.com

Analiza medijskog izvještavanja o studentskim protestima u Banjoj Luci ukazuje na to da što se mediji manje bave istraživačkim novinarstvom – to je izglednije da će kompleksne događaje predstaviti komplicirano

Sedmi novembar. Na prvu, ni po čemu poseban dan. Ipak, za akademsku zajednicu veliki dan, sve je spremno za proslavu godišnjice Banjalučkog univerziteta. U Banskom dvoru se dijele plakete najboljim studentima. Nešto malo iza 12 sati stiže druga vijest: studenti su se okupili na Univerzitetu u Banjoj Luci, u zgradi Rektorata, i iznose svoje zahtjeve. Štaviše, prema društvenim mrežama i pojedinim medijima, studenti su „okupirali“ Univerzitet. Koji su to studenti, isti oni koji primaju plakete kao najbolji? Ili neki drugi? Studenti istovremeno, ili većina njih, kažu da ih niko nije obavijestio o protestima. Ako se u sve umiješaju studentske organizacije i udruženja građana, dobijemo nešto što mediji obožavaju, a publika mrzi: previše komplikovanu priču.

Ovaj događaj nazivamo previše komplikovanom pričom zbog tri karakteristike:

Studentski protesti: šta mediji nisu vidjeli?

Navedeni istovremeni događaji zbunili su i medije i publiku, jer nije uobičajeno da se dva velika i srodna događaja dešavaju simultano. Prve vijesti koje su izašle na portalima i društvenim mrežama naslovljene su kao „studenti okupirali Rektorat“ ili „studentski protesti u Banjaluci“. Ta početna zbunjenost je ublažena kada je objavljena informacija da proteste organizuju Studentski parlament Univerziteta u Banjoj Luci, Unija studenata Republike Srpske i još nekoliko studentskih organizacija na fakultetima. U čemu je tu problem, tj., gdje su mediji pogriješili?

Budući da je događaj privukao veliku pažnju, mediji su trebali objasniti široj populaciji šta su navedene studentske organizacije, koje su njihove nadležnosti i kakav legitimitet imaju. Kako se biraju i ko su nosioci najviših funkcija? Da li su to isti studenti u posljednjih pet godina? Kakva je njihova politička podrška? Šta studenti misle, da li su oni njihovi predstavnici? To su važna pitanja jer studenti nisu bili obaviješteni da će se protest održati. Studentske organizacije imaju, makar na papiru, ciljeve unapređenja visokog obrazovanja i poboljšanja studentskog standarda, ali to ne znači da imaju tzv. slobodni mandat, već imperativni. Slobodni mandat bi podrazumijevao da svaki fakultet izabere svoje predstavnike u određena tijela, gdje predstavnici po svojoj savjesti i sposobnostima zagovaraju studentska pitanja. U drugom slučaju, što je primjerenije studentskom organizovanju, predstavnici su samo „prvi među jednakima“, odnosno, imaju obavezu da osluškuju potrebe i želje studenata, te u razgovoru s njima dogovaraju metode rješavanja.

Druga stvar koja je promakla medijima jeste sadržaj navedenih 17 zahtjeva studentskih organizacija. Većina medija se bavila odnosom predsjednika Unije studenata RS-a Ratka Savića, predsjednika Studentskog parlamenta Željka Sladojevića i tadašnjeg rektora Univerziteta u Banjoj Luci Milana Mataruge. Naravno, analiza tog odnosa je postala značajna kada je Mataruga dan kasnije obavijestio javnost da podnosi ostavku, ali je izostala analiza 17 zahtjeva zbog kojih je, navodno, podnesena ostavka – rektor je izjavio da se tako postavljeni zahtjevi ne mogu riješiti. Dakle, mediji su malo pažnje posvetili pitanjima kao što su: na koji način se mogu obezbijediti sredstva za zapošljavanje 100 novih asistenata u narednih nekoliko mjeseci; ko je nadležan za sankcije administrativnim službama na fakultetima; da li je prethodni rektor znao za problematičnost spornog radnika Velimira Balabana i slično. Svaki od odgovora na ova pitanja bi dodatno pojednostavio ovaj događaj i publici bi bilo lakše da razumije određene posljedice.

ReStart protiv Unije studenata Republike Srpske: gdje je istraživačko novinarstvo?

Udruženje ReStart je 9. i 10. novembra izašlo u javnost s dokazima da je Unija studenata RS-a potrošila 1.000 KM na večeru u restoranu Kazamat, te 605 KM za 11 buradi piva na manifestaciji u Trebinju. Uz ova dva teksta objavili su još nekoliko priča o partijskom angažmanu studentskih predstavnika. Iako veći mediji jesu preuzeli ove tekstove i neke dodatno tematizovali, ostaje veliko pitanje zašto se jedno udruženje građana mora baviti ovim temama, dok drugi ne rade apsolutno ništa povodom toga? Odgovor se krije u prethodnom odjeljku: mediji nemaju namjere/vještina/volje da se podrobnije bave važnim temama, pa publika bude uskraćena za važne informacije.

Nakon izvještavanja ReStarta, mediji su ozbiljnije prišli istaknutim problemima i tematizovali su sljedeća pitanja:

  • novinari su na konferencijama počeli pitati Ratka Savića i Željka Sladojevića da li su partijski angažovani;
  • studentski predstavnici su gostovali u emisijama gdje su ih voditelji bombardovali važnim pitanjima poput – „zar se moralo potrošiti 1.000 KM u skupom restoranu, zašto niste jeli u menzi?“;
  • mediji su počeli kritički izvještavati o aktivnostima studentskih organizacija.

Dakle, mediji u Republici Srpskoj mogu dobro da rade svoj posao kada neko obavi „teški“ dio posla. Dokazivanje afere „Kazamat“ je bilo neupitno, jer je postojao materijalni dokaz u vidu fakture na kojoj su se jasno vidjele cifre. Bez obzira na to što je Ratko Savić govorio kako je tada bilo 40 studenata gostiju i kako su pare dobijene iz projekta – javnost je, ipak, dobila priliku da vidi svojim očima o kojim iznosima se tu radi. Nakon afere „Kazamat“ čak i mediji za koje se smatra da su bliski vlastima nisu štedjeli studentske predstavnike. Ostaje upamćena emisija „Srpska danas“ na RTRS-u u kojoj je Ljiljana Preradović postavljala važna pitanja studentskim predstavnicima: zašto ste dali rok od 48 sati za 17 zahtjeva, smatrate li da je to realno; zašto niste obavijestili studente?

Tematizovanje ovih pitanja je bilo od posebne važnosti, jer je dio publike bio zbunjen naizgled paradoksalnim zahtjevom studentskih organizacija: rektor Milan Mataruga ima 48 sati da riješi 17 zahtjeva, što je, s logičke strane gledano, praktično nemoguće. U retrospektivi se ovo pitanje pokazalo još značajnijim, jer je novoizabrani vršilac dužnosti rektora, nakon što su ga izabrali, rekao da će svi studentski zahtjevi koji su realni biti usvojeni, a oni koji nisu da neće.

Afera „Balaban“ kao okidač ili alibi studentskih protesta?

Isti dan kada je ReStart objavio informacije o netransparentnim finansijskim transakcijama Unije studenata RS-a, njihov predsjednik Ratko Savić je za Srnu rekao da je studentima nuđeno 60.000 KM da se zataška slučaj Balaban. Dokaz o prijetnjama smrću i nuđenju novca nije postojao, iako je afera „Balaban“ zaista bila pod budnim okom pažnje dvije sedmice prije tog sedmog novembra. Ovaj problem studentski predstavnici su iskoristili kao okidač za proteste, što je u jednu ruku i opravdano, ali ne skida veo odgovornosti sa toga zašto nisu pozvali i druge studente da im se pridruže. Mobing jeste ozbiljan prekršaj i stavljanje tog pitanja pod tepih nije bilo opravdano.

Međutim, ono što je posebno interesantno u navedenom tekstu je pitanje novinara Ratku Saviću da li postoji mogućnost da na mjesto rektora bude izabran Ranko Škrbić, dekan Medicinskog fakulteta, na šta je on odgovorio kratko „ne“. Posmatrano s medijske strane, ovo pitanje u tom kontekstu nema nikakvog smisla, jer nije predsjednik jedne studentske organizacije nadležan da o tome raspravlja. Njegov kategorički odgovor, ipak, implicira da postoji mogućnost da se afera iskoristila u svrhu alibija za protest, jer takav odgovor se može dobiti isključivo od nekoga ko ima mogućnost uticaja na takve stvari.

Epilog previše komplikovane priče

Ovaj događaj sa tri karakteristike sa početka se zaključio ovako:

  • Istovremenost protesta studentskih organizacija i proslave 42. godine Univerziteta, gdje većina studenata nije znala da će njihovi predstavnici uputiti zahtjeve: posmatrano iz ugla odnosa s javnošću, ovo je bio dobar potez studentskih organizacija, jer su uspjeli privući pažnju u simboličkom trenutku za Univerzitet.
  • Kontinuirano izvještavanje udruženja ReStart Srpska o partijskom angažmanu studentskih lidera i njihovoj netransparentnoj politici trošenja novca: mediji su pozitivno iskoristili dokazane informacije udruženja i solidno obavili funkciju „psa čuvara“.
  • Afera „Balaban“ i povezivanje s inicijativom da se smijeni tadašnji rektor Milan Mataruga: novi vršilac dužnosti rektora jeste pokrenuo pitanje rješavanja problema, ali i dalje nije objavio na koji način misli realizovati ostalih 16 zahtjeva.

Komplikovane priče je dobro analizirati u retrospektivi, kako bi publika izvukla pouke i eventualna pitanja koja mora postavljati medijima koje prati. Što se mediji manje bave istraživačkim novinarstvom, to je više opasnosti da će neki događaj postati komplikovan za praćenje. Ali, budući da površno izvještavanje nije cjelovito, publika i mediji se trebaju navikavati na višedimenzionalno izvještavanje i postavljanje pitanja.