FAKE & SPIN: Poziv na akcizne kolače i lažna smrt Olivera Dragojevića

Foto: Ranko Šuvar / Hanza Media

Kolači kao simbol političke neosjetljivosti još jednom su oživjeli, ovaj put u siromašnoj Bosni i Hercegovini, a slavni splitski pjevač živ je sahranjen, bez ikakve provjere informacija

Najveći interes domaćih medija ove sedmice je sigurno sjednica Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, gdje se očekuje još jedna rasprava o spornom zakonu o akcizama. Već smo ranije pisali o spinovima koje zagovarači ovog zakona plasiraju u javnost, poput krajnje neargumentovane priče o tome da će rastom akciza porasti i natalitet. U međuvremenu, pojavila se nova informacija: naime, pred novu sjednicu Zastupničkog doma, Mladen Bosić iz SDS-a, koji je također zamjenik predsjedavajuće ovog doma PS BiH, kaže da se novi pokušaj forsiranja zakona o akcizama odvija u jednom drugom domu – rezidenciji specijalnog predstavnika EU, Lars-Gunnara Wigemarka. Navodno, a kako Bosić tvrdi u izjavi za N1 od 13. decembra, Wigemark naše poslanike zove na domaće kolače.

Ovi pozivi na kolače, ako se zaista odvijaju, definitivno podsjećaju na anegdotu Jean-Jacquesa Rousseaua o jednoj princezi (za koju se pogrešno smatra da je Marija Antoaneta) koja je u neznanju, a iz potpunog nerazumijevanja situacije, na vijest o tome da joj podanici gladuju jer nemaju hljeba, izgovorila onu famoznu “Neka jedu kolače”. Čašćavanje kolačima u pokušaju stvaranja dogovora dalje je neosjetljivo, jer za razliku od navedene anegdote, kolačima se nisu čak ponudili ni siromašni, već upravo oni koji imaju najviše.

Kafane i restorani

Kako Bosićeva priča o Wigemarkovim kolačima nije potvrđena, mora se postaviti, objektivnosti radi, i pitanje ko tu koga uopšte spinuje? I bitniji poslovi su se završavali u kafanama i restoranima, tako da nije nemoguće pretpostaviti da Wigemarkovi domaći kolači mogu zaista biti dovoljni da se zakon o akcizama u slast izglasa, ali da li ih je iko jeo ili mirisao, ne znamo. Ambasador Wigemark se po pitanju kolača još nije oglasio, ali moguća neistinitost Bosićevih tvrdnji bila bi pokazatelj da se i sam Bosić jako dobro zna baviti spinovanjem, jer je priča o kolačima još jedan poen u korist onih koji se suprotstavljaju ovom zakonu. Tu možda i leži ključna stvar u čitavoj priči o akcizama: nisu ni protivnici ovog zakona, poput zastupnika iz SDS-a, najednom postali zabrinuti povodom mogućeg daljeg osiromašavanja našeg stanovništva. Više se radi o tome da je za jednu opozicionu stranku koja ima pretenzije da pređe u poziciju nakon izbora ove godine itekako korisno da među glasačkim tijelom stvore sliku sebe kao “zaštitnika naroda”. Skepticizam spram ovakvih izjava je preporučljiv, a ukoliko se ispostavi da je sav paradoks Wigemarkovih domaćih slastica za zastupnike istinit, krivica za ovakav eklatantan oblik neosjetljivosti evropskog izaslanika je samo i jedino njegova, te se SDS-u i ostalima nikako ne bi trebali pisati nekakvi pozitivni poeni što su tu informaciju objelodanili.

Ko je sahranio Olivera?

U protekloj sedmici svjedočili smo i jednom regionalnom primjeru lažne vijesti koja je, kako to obično stoji u naslovima takvih vijesti, “potresla region”. Naime, osmog decembra, portal u vlasništvu RTL-a, Splitski dnevnik, objavio je vijest o tome da je Oliver Dragojević iznenada zapao u komatozno stanje. Nije tajna da Dragojević već neko vrijeme vodi borbu sa rakom, ali je ovakva informacija iznenadila mnoge, posebno jer je objavljena dan nakon što je Dragojević otkazao seriju koncerata u čast svog 70. rođendana, a koji je proslavio upravo sedmog decembra. Previše je to koincidencija i simboličkih opštih mjesta, te je naglo pogoršanje Dragojevićevog zdravstvenog stanja u startu zazvučalo kao netačno. Ipak, to nije spriječilo praktično sve medije u regiji da prenesu ovu informaciju bez provjere njene tačnosti, što je izazvalo dalju reakciju javnosti, posebno na društvenim mrežama, sve dok se čitava priča nije pokazala lažnom. Da od društvenih mreža ima i neke koristi osim lamentiranja nad nečijom tragičnom sudbinom, pokazalo se kroz činjenicu da su mnogi Dragojeviću bliski ljudi odmah reagovali, pa je prvo na njegovoj službenoj Facebook stranici objavljen status devetog decembra koji kaže: “Oliver je dobro i liječenje se nastavlja. Molimo, ne vjerujte dezinformacijama koje trenutno kruže!” Uskoro su se oglasili i njegovi bliski prijatelji i saradnici, poput splitskog režisera i autora Dragojevićevih spotova, Žareta Batinovića, koji je na Facebooku objavio status osude ovakvih lažnih vijesti, ali i informaciju da je u kontaktu sa Dragojevićevom porodicom i da je provjerio njegovo zdravstveno stanje, te da Oliver Dragojević nije niti u komi, niti mu se zdravstveno stanje pogoršalo.

Regionalni portali koji su pohrlili da objave ovakvu vijest, brže bolje su je i obrisali, uglavnom bez ikakvog pojašnjenja, pa se jedan od rijetkih tragova originalne vijesti može pronaći tek na slovenačkoj stranici Slovenske novice, iz kojeg se vidi da je navodni izvor informacije bio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, kojem je neko navodno dojavio vijest o pogoršanju Dragojevićevog zdravlja, pa je Bandić navodno zamolio prisutne na “službenoj božićnoj večeri” tog osmog decembra da se pomole za njegovo zdravlje. Indikativno je da, pored nedostatka bilo kakvog pojašnjenja ili ispravke navoda, niti jedan medij nije u međuvremenu kontaktirao Milana Bandića da provjeri da li su ovi navodi tačni, i da li bi možda i on želio ispraviti počinjenu grešku prilikom svog istupa. Pojedini, poput srbijanskog Blica, čak su se upustili u kritikovanje ostalih medija zbog plasiranja ove lažne vijesti, iako bi ispravka krivog navoda i izvinjenje bili sasvim dovoljna, a na kraju krajeva, i kodeksom propisana mjera.

Međutim, nije ovdje u pitanju samo medijska etika, već i društvena. Spekulisati o nečijem zdravstvenom stanju, bio on javna ličnost ili ne, krajnje je neukusno, te je najznačajnije razmotriti zbog čega mediji, ali i korisnici društvenih mreža, imaju potrebu da ovakve vijesti šire bez potvrde tačnosti informacije. Teško bi bilo svesti sve na činjenicu da je prikaz života, ali i smrti poznatih savremena forma kulta ličnosti, kako je to rekao Guy Debord u Društvu spektakla. Ali, Debord je u pravu u jednom: distanca i samoća koju društvene mreže i mediji stvaraju u društvu gladnom konstantnog spektakla najbolje se premošćuje upravo okupljanjem oko krajnje spektakularnih događaja, poput ovog čija je žrtva bio čovjek sa iznimnom karijerom, kojeg mnogi s pravom smatraju hrvatskim i regionalnim živućim blagom. Ono što se pritom ne uzima u obzir, jer to društvo spektakla ne dozvoljava, jeste da se radi samo o još jednom čovjeku od krvi i mesa, koji niti je tek tako postigao to što jeste, niti je svojom slavom u stanju zaobići dalje izazove i probleme u svom životu. Oliver Dragojević, ali i drugi u teškim životnim situacijama prije svega zaslužuju pravo na lični dignitet i privatnost ukoliko to žele, a posebno ne zaslužuju da ih se ukopava prije vremena. Idući put, zato, možda bi bilo dobro da se u sličnoj situaciji prvo zapitamo: ko smo mi da mu presudimo?