ZLOČIN PROTIV RADNIŠTVA: Šamaranje uposlenika i druga zlostavljanja

Foto: frontslobode.ba

O teškom položaju radnika govori se rijetko, takve teme potiskuju se u crnu hroniku. Teško je zamisliti dijalošku emisiju koja bi problematizirala ovu temu

Malo je kontinuiteta u cjelokupnoj historiji da bi se o njima moglo govoriti ubjedljivo, bez digresija o kontradikcijama koje taj kontinuitet dovode u pitanje. Historija je skokovita, narativi koji dominiraju društvom, organizacije i alati se mijenjaju. Postoji neka cikličnost društvenih preslojavanja, pa se mržnja pojavljuje u vremenima krize, a kultura cvjeta samo uz adekvatnu materijalnu i socioekonomsku bazu.

No, čovjek je radio i radi do sadašnjeg vremena koje živimo, i bez obzira na društvene mijene i tehnološki napredak, rad se pojavljuje kao neupitna konstanta. On ima svoju historiju – historiju izrabljivanja. Radnik je uvijek bio ispod, a preko njegovih leđa prelamala se klimakterična politička debata s ozbiljnim posljedicama po egzistenciju tog istog radnog subjekta.

U zavisnosti od stepena napretka društva, radnik je bio u povoljnijoj ili nepovoljnijoj poziciji. Analogno gore spomenutom cikličnom pojavljivanju društvenih uvjeta, Bosna i Hercegovina se vratila u neofeudalno, ili sinonimno, neobegovatsko društvo u jednom svom aspektu. Radnici su postali tijelom i duhom svojina svojih vlastelina.

Neprestani dokazi

Takva tvrdnja postaje svakim danom aksiom, nije potrebno dokazivanje, a do statusa aksioma stigla je putem neprestanih dokaza koji su nepobitno pokazali karakter ovdašnjeg društva u njegovom institucionalnom, tržišnom i kapitalističkom smislu.

Šamaranje radnika u Travniku nije izuzetak. Adnan Grabus, prozvan za nasilje, nije se oglasio, smatrajući da se o takvim sitnicama nema nešto reći. Takvih ima mnogo, a nasilja još više. O tome se malo govori, a takve teme dobijaju odjeljak u crnoj hronici. Iako su veoma ozbiljne, nećete vidjeti dijaloške emisije koje bi pozvale relevantne i referentne pojedince koji bi govorili o tome. Ovo je društvo opterećeno nacionalizmom i željno skandala. Potencijalna emisija o slučaju iz Travnika završila bi bez sukoba, samo puka osuđivanja i pozivi “pravnoj državi” da reaguje i sankcioniše odgovorne.

To je nemoguće, ova država sržno je satkana na nepravdi prema radnicima i nemoguće je očekivati da dokida sopstvenu suštinu kada u toj antiradničkoj suštini ravnopravno egzistiraju sva tri nacionalna subjekta. A da je sržno suprotstavljena radnicima vidljivo je pregledom zakonskih normativa koji ne štite radnike, koji propisuju omalovažavajuće malu minimalnu platu, koji prioritiziraju elitu i vlasnike nad radnicima. To nije jedini pokazatelj, već nerad inspekcija, što je također državna odgovornost, kao i slabi mehanizmi zaštite radnika koji se pobune protiv bahatih direktora, daju nedvosmislenu poruku radnicima da država ne stoji iza njih.

Ponovo je Travnik došao pod medijsku lupu na jedan dan. Grad koji vodi Admir Hadžiemrić, kadar SDA i koalicioni partner Abdulaha Garače, člana SBB-a i direktora rudnika “Abid Lolić” u Bili kod Travnika, potresao je štrajk rudara. Rudnik je u sastavu EP BiH, koju vodi rukama generalnog i izvršnih direktora grupa oko osovine Jašarević-Borovina iz navedene bošnjačke koalicije.

Štrajk je nastupio zbog smanjivanja bodova rudarima. Posljedično, novca je manje. Ali manje novca samo rudarima, istovremeno će razlika u novcu biti dobro zbrinuta u rukama direktora i administracije koja živi isključivo od viškova koje stvore radnici. Oko 150 rudara štrajkuje, Uprava se u trenutku pisanja još nije oglasila, ali jeste policija uz obavijest da rudari nisu najavili štrajk. Nije novo da policija pod krinkom “izvršavanja svojih obaveza” akcentira da radnici krše zakon o dozvoljenim okupljanjima. Istovremeno, policijski aparat rijetko zalazi u kriminalne radnje direktora, a o kojim se nekad ranije stidljivo govorilo upravo u slučaju Travnika i rudnika tamo. Naime, prije tri godine u istom rudniku se desila nesreća. Unesrećeni su radnici, njih 15, u bolnice otišli s dvije brige, jer je pored nesreće rudniku bio blokiran i račun. Tada se pokrenula i brzo utišala tema o stanju u rudniku. O krajnjem vlasniku, EP BiH, govori se nešto češće, iako i tu stidljivo. Naime, rukovodstvo u ovom mandatu, pod vodstvom koalicije SDA-SBB loše je poslovalo, pa EP BiH bilježi deficit. Finansijski izvještaj pokazao je da Elektroprivreda BiH u prvom polugodištu ove godine ima neto gubitak od 22,8 miliona KM. Na duže staze opasnost je još veća, jer se BiH dovodi u stanje da izgubi energetski suverenitet. Dalekosežne posljedice je teško prognozirati, ali se sa sigurnošću može tvrditi da će najveću cijenu platiti radnici.

Zataškavanje nesreća

Nema dvojbe o lošem položaju radnika u BiH, kao što nema ni dvojbe da o tome vlast ne misli. Nesreće su redovite, stanje u rudnicima sve teže. Vrijedi ponoviti izjavu bivšeg rudarskog inspektora, Ćamila Zaimovića, o nesrećama u rudnicima i ponašanju vladajuće strukture: “Zataškavaju se takve stvari vrlo često. Umjesto da pitaju stručnjake, kupili su uglavnom opremu koja ne odgovara. Jednostavno je zapostavljena struka, kvalitetni inžinjeri su zapostavljeni, iako ih imamo jako puno u rudnicima. Oni su distancirani, a postavljeni su poslušni politički kadrovi koji nisu sposobni ni kvalificirani za taj posao. Samo u rudniku Breza u posljednje dvije godine imali smo sedam smrtnih slučajeva, od čega četiri u jami i to se skoro zataškalo. Rudarstvo na ovaj način ne može opstati. Sigurnost je kompletno zapostavljena u bh. rudnicima, posebno u rudnicima sa metanom i ugljenom prašinom.”

Pored nesreća u rudnicima, s vremena na vrijeme se pojavi vijest o radniku koji je pao sa skele. Inspekcije opet nisu radile svoj posao, a radnici su prisiljeni raditi bez osiguravajuće opreme na visini.

Maltretiranja radnika mogu biti i drugačija, nije nepoznat slučaj da direktori šalju radnike iz firme da im rade oko kuće, preurede dvorište i pokupe lišće. Na taj način radnik se dodatno obezvređuje i narušava se njegovo dostojanstvo. Institucija solidarnosti je temeljno počupana agresivnim uništavanjem sindikata u poslijeratnim godinama, kao i sprečavanjem njegovog oporavka uz saradnju pojedinih sindikalnih vođa.

Sve je to svakodnevna, dvadesetogodišnja, mikrohistorija radništva u BiH. Rad od 12 sati, maltretiranje na psihičkoj i fizičkoj osnovi, mobing, ucjene, prevare, konstanta su koja prati radnike. Ukoliko radnik umre na radnom mjestu, što neposrednom nesrećom, što kao posljedica višegodišnjeg izrabljivanja, već će se vladajuća elita religijski pervertirano sjetiti izraziti sućut porodicama. Na taj način se od strane direktora, gradonačelnika, inih političara koristi religija kao zaklon od vlastite odgovornosti. Odgovornost se izmiješta iz polja politike i fakturira Bogu. Krivica za zastarjelu opremu ili skelu bez zaštite pretvara se u sudbinu koju propisuje viša sila. Nije, dakle, kriv neodgovoran direktor, nego je životna “nafaka” radnika istekla. Elita operira terminima duše i vjere, jer su  radnička tijela odavno uknjižena kao vlasništvo vlastelina. Optužiti Boga za vlastitu odgovornost je cinički manevar i savršen zločin.