PORODICA MLADIĆ KAO OBITELJ SOPRANO: Čije su sve ruke krvave?

Foto: tumblr

Slavna američka serija je kroz priču o mafijaškoj obitelji izanalizirala neke od najvažnijih etičkih dilema današnjice. Mi smo te dileme dobili ne preko serije, nego preko stvarnog života

Postoji jedna scena u seriji Porodica Soprano kojoj se valja vratiti više puta, a to je razgovor Carmele Soprano, supruge okorjelog mafijaša, sa psihologom u trenutku kada je nadomak odluke da se razvede. Sopranovi spadaju u zasigurno najbolje što je ikada snimljeno u TV produkciji, a lajtmotiv serije su stalni pokušaji ljudi iz mafijaškog okruženja, od neposrednih izvršilaca do onih koji se služe „krvavim novcem“, da racionalizuju i legitimišu svoje zločinstvo ili pristajanje na njega.

Odlasci kod psihologa kulminacija su potrebe sociopata da dobiju amin na mjestu stručne podrške ili njihova kalkulantska namjera da  sofisticirano iskamče pristanak društva za njihova nepočinstva, poručuju nam tvorci serije. Tony Soprano kao glava mafijaške porodice redovito je odlazio na seanse. Ali Carmela Soprano, njegova žena, mnogo je kompleksniji lik kao osoba iz duboke porodične, intimne pozadine koja nije okrvavila ruke, ali je uživala u okrvavljenom novcu. I ne samo to, ona je njegujući model uzorite supruge koja sprema ručak, pegla košulje, skrbi o djeci i ne pita za posao, bez obzira na to što nije krivično odgovorna, vjerovatno najodgovornija što je njen muž uspješni mafijaš. A ta vrsta odgovornosti naziva se etičkom ili moralnom odgovornošću. Nju ne utvrđuju suci. U razgovoru koji je Carmela vodila sa svojim psihologom, koji je na koncu odbio to biti, on joj je u ambijentu izvanrednog dramskog naboja kakav se rijetko viđa, demaskirao njenu ulogu otvoreno joj kazavši kako je ona saučesnik dok god je uz svog muža i da ga mora napustiti. I povesti djecu, ili ono što je od njih ostalo.

Lažne etičke dileme

Scena koju su tvorci Sopranovih postavili ispred nas razrješenje je mnogobrojnih lažnih etičkih dilema koje ispred sebe postavljaju članovi porodice ili najbliži prijatelji najtežih kriminalaca i zločinaca. Njihov credo svodi se na to da oni smatraju da su u stanju držati granicu u odnosu na zločine, kako nisu neposredni izvršioci, i da mogu biti partneri u intimnom životu monstruma koji u porodici ili bliskom im ambijentu znaju pokazati nježno srce dobrog prijatelja ili supruga. Psiholog koji je razoružao Carmelu Soprano odbija uzeti njen  novac za razgovor jer ne uzima „krvav novac“, demonstrirajući joj ličnim primjerom svoju moralnu poziciju koja bi trebala biti i njena jer su etički odgovori na takva pitanja univerzalni. Niko ne smije uzimati „krvav novac“ ili biti dijelom zločinačke spirale nijekanja i relativiziranja. Zločinac je jednako zločinac svojoj žrtvi, nepoznatom licu ili životnom saputniku.

Bosiljka Mladić, supruga Ratka Mladića, svjedočila je u suđenju protiv svog muža za najteže ratne zločine, uključujući i genocid, prije nešto više od dvije godine u razgovoru jednako dramatičnog naboja poput onog koji je vodila Carmela Soprano. Samo, preko puta nje je bila mlada tužiteljica koja je nastojala rekonstruisati gdje je bio njen muž u periodu od 14. do 17. jula. 1995. godine. Tj. u vrijeme kada je naredio da se ubije više od osam hiljada bošnjačkih dječaka i muškaraca. Ali ovo nije bila serija u američkoj produkciji, već istinit događaj u režiji ljudi sa stvarnim imenima i prezimenima.

Bosiljka izgleda kao uzorna i odana supruga nad čijom se pojavom gledatelji mogu olako rastužiti. Ona kaže kako je Ratka vjerno slijedila od potporučnika do generala. Njeno poricanje je duboko i ona je svoju etičku dilemu razriješila u korist zločinca. Isto je uradila i Carmela Soprano. Optička varka koju sa sobom nose ovakvi ljudi jeste tragizam njihovih bezočnih laži koji se naročito efektno pokaže u posebnim trenucima sučeljavanja kada navini promatrači posumnjaju da je njihovo poricanje ili lagodni suživot sa zločincima fasada iza koje su more što ih svakodnevno more. Na pitanje tužiteljice da li je i u jednom trenutku postavila sebi pitanje kakvi su to zločini bili u Srebrenici, Bosiljka odgovora kako ga jeste jednom upitala i tada nam lomljivim, nepatvorenim i gotovo plačnim glasom oponaša epizodu kada je, kako kaže, zahtijevala istinu:

„Ratko, molim te reci istinu, da li si ti izdao neku naredbu u vezi ovih zločina u Srebrenici? On je u tom trenutku uozbiljio se i oštro me pogledao: Da li ti u mene sumnjaš?“

I to je bio taj jedan jedini trenutak kada se iza zavjesa samouvjerenog poricanja mogla nazrijeti ljudskost ili njene naznake. Ili su se gledatelji u to mogli ubijediti. Sumnje su ubrzo bile riješene u korist zločinca po njegovom očito uspješno oštrom pogledu i već u idućim scenama svog svjedočenja Bosiljka Mladić nastavlja svoj zacrtani život poricateljice i lojalne saputnice koja sve naziva propagandom. Upinjanje da se u njenom iskazu pronađe empatija u časku je raspršeno.

Ključna osoba zločinačkog poduhvata

Ratko Mladić je osuđen na doživotnu kaznu zatvora kao ključna osoba u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je za cilj imao protjerivanje i ubijanje ljudi koji nisu njegovi sunarodnjaci. Njegovo suđenje stalo je u prvo pojavljivanje pred sudijama, sporadična javljanja iz Haga o njegovom zdravstvenom stanju i čitanje presude. Činovi između uglavnom su nepoznati široj javnosti iako su mnogobrojni svjedoci i drugi materijalni dokazi ocrtali svu zločinačku konstrukciju genocida u Srebrenici i drugih zločina. Mogli smo saznati i da su zločine omogućili ne samo njihovi pomagači i izvršioci, već i svi oni koji su u pozadini i okruženju horski bili iza naredbodavca. Uz njega je tiho, ali revnosno bila i njegova supruga koja za razliku od njegovog sina nije često prisutna u javnosti. To što je zločinac sve vrijeme u središtu medijske pažnje, koja je u njegovom slučaju kao bljesak najefektnijih momenata u kojem ga vidimo ostarjelog i nemoćnog, stvara od njega žrtvu u scenama spektakla. I ne samo od njega, već i od njegovih najbližih. Iako smo upravo u njihovim pojavljivanjima mogli saznati da se radi o manipulatorima koji su sagradili svoje verzije i sračunatim saučesnicima koji, ako nisu saučesnici u krivičnopravnom smislu, jesu u onom ljudskom, etičkom smislu. Bosiljka Mladić je u svom iskazu kao svjedokinja, evocirajući uspomene na juli ’95, prisjećala se i svadbe na kojoj su u to vrijeme bili i kako je tada po prvi put skinula crninu poslije gubitka kćerke. Dakle, dok su se naredbe pretvarale u leševe, general je bio na svadbi. A nastojeći se sjetiti svih detalja od četrnaestog do sedamnaestog jula u njihovom životu, jednoč joj je da utvrdi činjenice pomogla okolnost da je njen sin u to vrijeme bio sa svojom djevojkom na moru, pa se, eto, tako sjetila da nikog nije bilo kući osim njih dvoje. I u tome je sva gorka istina našeg rata i pokolja koji se desio tog ljeta.  U tom bezbrižnom ljetovanju Mladićevog sina i njegove djevojke, što njegova žena opisuje kao usputnu činjenicu, a što je srebreničkim stradalnicima kao i mnogim drugima bio nadrealan prizor u ono zlo doba. Tu leži i odgovor na pitanje da li treba žaliti bližnje zločinca, kakav oksimoron su prethodne dvije riječi, jer ta razglednica sa mora koju su vjerovatno dobili Bosiljka i Ratko jula ’95 opisala je svu provaliju koja je između onih što su ubijeni ili čekali vijest o ubijenima umjesto morskih razglednica, i onih koji su ljetovali ili dobijali razglednice.