FAKE & SPIN: Suze Novaka Đokovića

Foto: kurir.rs

Slavni teniser nikada nije komentirao presudu Ratku Mladiću. Uprkos tome, više je lažnih vijesti u kojima se može pročitati suprotno

Prošlo je tačno sedam dana od presude Ratku Mladiću, ali ta tema još uvijek ne napušta naslovne strane portala, posebno u domeni lažnih vijesti. Mladićeva presuda je svakako idealan teren za brojne manipulacije, što u atmosferi zahuktavanja predizborne godine najprije pogoduje političarima koji svoju političku platformu zasnivaju na “zaštiti interesa” svog naroda, o čemu smo i pisali u protekloj sedmici.

Međutim, ovog puta posebno je interesantan fenomen pripisivanja lažnih izjava poznatim osobama koje nemaju afinitet prema političkim nastupima. Tako se na portalu DN-vijesti 24. novembra pojavio članak naslova “NOVAK DJOKOVIC LJUT NA SVOJ NAROD, KROZ SUZE PORUCIO. STIDIM SE ONIH KOJI PODRZAVAJU RATKA MLADICA UBIO JE HILJADE I HILJADE DJECE”. Članak u tri reda, koliko se autoru ove lažne vijesti izgleda dalo da napiše, tvrdi da je Đoković poručio “pred svjetskom televizijom” da se stidi onih koji podržavaju mladića i da “ko god nije preživio rat, ne zna u stvari kako je to”. Na kraju se, u rečenici bez tačke, spominje “i ljudska pa i božija kazna”, što bi trebalo da stvori sliku krajnje emotivnog i do ruba suza natjeranog Đokovića.

Marginalni portali

Novak Đoković, naravno, nije izjavio tako nešto u protekloj sedmici. Štaviše, nemoguće ga je pronaći i u jednoj vijesti o Mladiću, niti se Đoković ikada otvoreno bavio političkim ili društvenim pitanjima u našoj regiji. Svejedno, ovu vijest su prenijeli brojni drugi marginalni portali, pa je tako na portalu Dijalog najčitanija, dok je sajt iBalkan.net 27. novembra odlučio da ode korak dalje, ubacujući ovu navodnu Đokovićevu izjavu u intervju koji je Đoković dao YouTube autoru Lewisu Howesu 19. novembra. Intervju naziva “Novak Đoković o tome kako je postao #1 u svijetu i prevazišao prepreke sa Lewisom Howesom” (“Novak Djokovic on Becoming #1 in the World and Overcoming the Odds with Lewis Howes“) u 25. minuti sadrži dio u kojem Đoković govori o svom susretu sa izbjeglicama u okviru svoje funkcije ambasadora UNICEF-a. Ali u njemu nema govora o bilo kojoj političkoj ličnosti iz naših krajeva, dok je jednostavnom pretragom lako ustanoviti da je kompletan tekst o ovom intervjuu koji je iBalkan.net “napisao” u stvari copy/paste teksta srbijanskog portala Noizz. Đoković jeste zaplakao u kontekstu izbjeglica, i jeste spomenuo svoje djetinjstvo i činjenicu da je imao prijatelje koji su bili izbjeglice usljed ratova u bivšoj Jugoslaviji, ali Mladića spominjao – nije.

Zašto ovakvi članci fasciniraju čitaoce do te mjere da zanemaruju činjenicu da bi priča o presudi Mladiću bila presedan kada je u pitanju Đoković? I kako objasniti želju javnosti da zna šta u svoje slobodno vrijeme o političkim pitanjima misle javne ličnosti čija zanimanja nemaju dodira s ovim temama? Odgovor treba tražiti u našoj društvenoj stvarnosti, ali i samim društvima. Ako je svako ljudsko biće “zoon politikon“, kako je to rekao Aristotel, onda je u zemljama u regiji, nastalim etnonacionalnim podjelama koje su dovele do fragmentiranja Jugoslavije – i to na krajnje traumatičan način – ta potreba da svako bude otvoren po pitanju svojih političkih stavova daleko izraženija. A kada je ličnost javna, onda ne samo da se očekuje već i zahtijeva da i njihova politička afilijacija bude opštepoznata. Drugi dio problema leži u činjenici da su se slične javne ličnosti itekako bavile politikom u proteklih 25 godina, a počesto i onom ultranacionalističkom, gdje je očit primjer, recimo, Bora Čorba. Neki su na njima izgradili čitave karijere, poput Marka Perkovića Thompsona. Sučeljeni s takvim pojavama, apolitične javne ličnosti poput sportista ili zabavljača krajnja su suprotnost ustaljenom modelu.

Politički i društveno aktivni sportisti i druge javne ličnosti nisu nikakav fenomen – sjetimo se samo Cassiusa Claya tj. Muhameda Alija – te također ne treba insistirati na tome da se oni, kao i druge javne ličnosti, bave isključivo držanjem reketa i trčkaranjem po terenu, ili namotavanjem kabla od mikrofona slobodnom rukom. Ali, Đokoviću, Čoliću, Džeki i drugima treba dozvoliti da ne komentarišu politička zbivanja niti da u njima učestvuju ako to ne žele.

Vjerovali ili ne

Ove sedmice svjedočili smo i jednom poprilično banalnom, a istovremeno bizarnom primjeru spina zasnovanom na krajnje netačnim i u logici neosnovanim zaključcima. Naime, u izjavama koje su i portale poput Klixa natjerali da u nadnaslovima napišu “Vjerovali ili ne”, u obrazloženju Vijeća ministara BiH našim parlamentarcima kod kojih se ponovo pokušava dobiti podrška za Zakon o akcizama rečeno je, između ostalog, da bi povećanjem akciza moglo doći i do povećanja nataliteta u našoj zemlji. Kao da nisu čuli poznatu frazu iz statistike, “povezanost podataka nužno ne garantuje i međusobnu uzročnost”, zaduženi za ovaj dokument u Vijeću ministara pokušali su pojasniti to na sljedeći način: ukoliko se izglasa povećanje akciza za gorivo putem novog zakona, a u svrhu izgradnje autoputeva, ti autoputevi bi, zbog bolje povezanosti i lakšeg transporta osoba i roba doveli do snažnije ekonomije, novih radnih mjesta, a samim tim, eventualno omogućili našim građanima što veće porodice.

Na stranu činjenica da najrazvijenije zemlje – dakle, one sa jakom infrastrukturom – generalno nisu na spisku onih sa najvišim natalitetom. Tako se na listi Svjetske banke za 2014. (koja je objavljena 2016.) među prvih 70 zemalja po natalitetu nije našla niti jedna razvijena zemlja, te listom dominiraju afričke zemlje poput Nigera, Burundija, Malija i Ugande. BiH, kojoj društvo prave Španija, Poljska i Grčka, iako pri dnu liste, sa svojih 1,3 djeteta po ženskoj osobi nije daleko od prosjeka Evropske unije od 1,6 djece. Također je bitno primijetiti da svjetski natalitet u prosjeku generalno opada, te je tako sa 5,05 djece po ženskoj osobi 1965. godine spao na 2,46. Po Indeksu svjetske populacije za 2017. Population Reference Bureaua, koji se smatra drugim najvažnijim izvorom ove statistike pored Svjetske banke, u top deset država po natalitetu opet nema niti jedne razvijene zemlje, dok u najnižih deset, samo BiH, Rumunija i Moldavija nemaju status razvijene zemlje, ali su definitivno tranzicione. Dakle, nije do ceste, ni do lakšeg transporta osoba i roba, niti do jake ekonomije: danas se brz rast populacije i visok natalitet isključivo povezuju s lošom ekonomijom, nedostatkom svijesti i seksualnog obrazovanja te lošim uslovima života. Druga stvar koju promicatelji visokog nataliteta rado zaobilaze jeste to da u zemljama s visokim natalitetom takav natalitet najčešće prati i velika smrtnost djece, što opet ima veze sa lošim ekonomskim stanjem.

Treba se zato zapitati, kome odgovara ovakav spin? S obzirom da su porodične vrijednosti, a prije svega velika, zdrava porodica, usko povezane sa tradicionalnim stavovima, postaje jasno da priča o natalitetu pogoduje jedino desničarskim strankama koje svojom pričom o zabrinutosti za potomstvo ubiru poene kod onih koji vide važnost i značaj u tradicionalnijim životnim stavovima. Pritom, ne treba otići u drugu krajnost pa ustvrditi da je nizak natalitet pokazatelj da možda naš kvalitet života i nije tako loš. Sigurno je da postoji čitav klaster razloga zašto je BiH, što niskim natalitetom, što velikim odlaskom mladih – a gdje bi se mogla uspostaviti veza između ta dva faktora, jer ako nema mladih, nema ni podmlatka – postala zemlja za starce. Da bi se ti razlozi do kraja uvidjeli, možda bi najbolje bilo da se Vijeće ministara i ostali zabrinuti za natalitet prvo pozabave sprovođenjem neke kvalitetne, opsežne studije, a onda stvore uslove da mladi ne gore od želje da odu iz BiH što prije i što dalje. Ipak, sigurno je da rješenje nisu veći univerzalni porezi, takse ili akcize. Ako išta, za to postoji dovoljno dokaza u istoriji ekonomije. A na kraju krajeva, Vijeću ministara je mjesto u Zgradi prijateljstva između Grčke i Bosne i Hercegovine, a nikako u spavaćim sobama svojih građana i građanki.