SARAJEVO – ŽELJEZNIČAR: Derbi star 63 godine

Foto: micro mreza

Sarajevski premijerligaši prvi put su odigrali meč davne 1954. godine. Od tada traje nesmanjeno rivalstvo klubova, igrača i navijača. Evo kako se taj duel razvijao kroz decenije

U Sarajevu se ljudi između sebe dijele po više kategorija. Jedni vole burek, drugi ćevape; jedni su haustoračad, dok su drugi mahalci; jedni kažu da je Hase Ferhatović najbolji, a drugi da je to Švabo Osim; ali čini se da je najveća i najdublja podjela na one koji navijaju za Željezničar i za Sarajevo, premda, ima i neutvrđen broj navijača mostarskog Veleža. Nulta je tolerancija na greške kada se piše ili govori o Želji i Sarajevu ili međusobnim duelima ova dva tima, pa je stoga preporučljivo držati se činjenica.

U Sarajevu su nakon završetka Prvog svjetskog rata, u periodu od 1919. do 1920. godine, postojala četiri fudbalska kluba: Sarajevski športski klub – SAŠK, Slavija, Barkhoba (Makabi) i Hajduk. A onda je 1920. godine pokrenuta inicijativa za osnivanje kluba pod nazivom Željezničar. U uvodnom poglavlju knjige Fudbalski klub Željezničar 1921-1966. čitamo da je inicijativa za osnivanje došla od mladića koji su pohađali željezničarsku zanatsku školu, gdje su se spremali da postanu mašinovođe. Ideju su podijelili sa starijim kolegama iz Udruženja mašinovođa i, 6. avgusta 1921. godine, načelnik odjeljenja za unutrašnje poslove Pokrajinskog ureda za BiH potpisao je registraciju za Željeznički športski klub.

Na zvaničnoj stranici FK Sarajevo dostupni su podaci o osnivanju drugog kluba iz Sarajeva. Znači, 25 godina kasnije, nakon završetka Drugog svjetskog rata, fuzijom OFD Sloboda i RSK Udarnik osnovano je sportsko društvo pod nazivom Torpedo, po uzoru na istoimeni klub iz Moskve.

Na intervenciju Oslobođenja

Historičari fudbala zabilježili su da je početkom maja 1947. godine Fiskulturni savez BiH donio odluku da Željezničar ustupi nekoliko igrača kako bi se ojačao igrački kadar Torpeda. Fudbalski klub Torpedo postojao je godinu dana i onda je 5. oktobra 1947. godine, na inicijativu urednika Oslobođenja Mirka Ostojića, promijenio ime u FK Sarajevo. Intervencijom urednika Oslobođenja, stvoreni su uslovi da se zaigra derbi.

Pojam derbi uglavnom je povezan s fudbalom. Derbi je riječ koja potiče iz engleskog jezika i Websterov rječnik nudi tri objašnjenja: 1. trke trogodišnjih konja koje se održavaju jednom godišnje još od 1780. godine, 2. otvorena trka u kojoj mogu da se natječu svi oni koji žele da osvoje nagradu, 3. igra dva lokalna tima bez navođenja da je riječ o fudbalu. Kada govorimo i razmišljamo o fudbalu – Sarajevo je sretan grad jer spada u one gradove, poput Liverpoola, Londona, Rima, Manchestera ili Istanbula, koji imaju svoj gradski derbi. Gradski derbi je fudbalska emocija na kvadrat i pred nama je još jedan prvoligaški duel između rivala koji ove utakmice igraju preko šezdeset godina.

Da se podsjetimo da je prvi prvoligaški derbi odigran 10. oktobra 1954. godine. Za fudbalske zaluđenike u Sarajevu bio je to veliki dan jer su se po prvi put sastali gradski rivali. Oslobođenje, kao glavne bh. dnevne novine, na naslovnici nije najavilo odigravanje prvog sarajevskog derbija. U to vrijeme derbi je bio samo utakmica, nešto značajnija nego druge. Urednici  nisu posezali za velikim i atraktivnim naslovima kako bi bolje prodali novine. Stoga je uredništvo odlučilo da se na naslovnici pojave informacije o potpisivanju Londonskog sporazuma, čime su stvoreni uslovi za rješavanje spora između Italije i Jugoslavije, poznatijeg kao Tršćanska kriza, i najava debate u UN-u o problemu razoružanja u svijetu. U prvom prvoligaškom derbiju, ekipa Sarajeva ubjedljivo je savladala ekipu Željezničara sa 6:1. Željo se za visoki poraz revanširao tek nakon pet godina (22. juna 1959.), kada je slavio sa 4:1.

Da li se može napraviti komparacija prijeratnih i poslijeratnih derbija i svega onoga što ih okružuje? Može, te iako za ovu priliku površna, ona nam ipak otkriva da su prijeratni derbiji bili bolji u barem tri aspekta. Jedan je da su igrači bili kvalitetniji, drugi je da su navijači bili objektivniji i kvalitetniji i treći (oko kojeg se možda neće svi složiti) da su novinari kvalitetnije izvještavali o derbiju. Što se tiče prvog i najvažnijeg aspekta derbija – ako se sjetimo da su derbije 50-ih, 60-ih i 70-ih igrali Safet Sušić, Hase Ferhatović, Ivica Osim, Josip Bukal, Meša Baždarević, Predrag Pašić, Slobodan Janjuš i mnogi drugi – onda se nije teško složiti sa tvrdnjom.

Bolji navijači

Drugi aspekt prijeratnog derbija koji ga čini boljim jesu navijači. Oni nekadašnji nisu lomili stolice, tukli se na tribinama, palili baklje i bacali ih u publiku, na taj način praveći sebi zabavu nauštrb ostalih navijača koji su došli da gledaju utakmicu. Na tribinama je nekada bilo i po 30.000 navijača, kao na Grbavici 3. oktobra 1971. godine, kada je Željezničar  slavio u derbiju, ili 20.000 u septembru ‘65. ili martu ‘64. godine, ali novinski izvještaji ne bilježe niti jedan incident. Novinari Oslobođenja su u avgustu 1978. godine napravili anketu među navijačima o derbijima koje oni pamte, a za ovu priliku izdvajamo mišljenja Kasima Muzera i Omera Hadžisalihovića. Kasim Muzer je penzioner i, kako kaže, vječiti posjetilac Grbavice. Navijač Želje od 1945. godine i sjeća se susreta u sezoni kada je njegov klub mljeo sve pred sobom, bio je u top formi. Međutim, Sarajevo je izborilo pobjedu od 3:2 i čak je vodilo 3:0. Kako kaže Kasim: “Kako je samo tada igrao Ferhatović. Ako se sjećate, tada je pukla i stativa na Grbavici.” Omer Hadžisalihović bio je automehaničar i vječiti navijač Sarajeva. U svojoj izjavi je rekao: “Poručio bih Ivici Osimu (treneru Želje, op.a), koga svi cijene, da počne pravu školu na Grbavici. Neka njegovi igrači budu upola onakvi kakav je on bio – pošten borac, pa će i rezultati biti dobri. U nedelju ako se bude igralo fer i korektno, pobjednik se zna – Sarajevo.”

Treći aspekt su oni koji pišu o derbiju, a to su novinari. Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu je pribilježio: “Sve što je zapisano ostane, a što se pamti iščezne”, pa stoga vrijedi prelistati novinske arhive da nas podsjete na vrijeme kada igrači nisu “zabijali” golove, nego su tresli mreže. “Derbi za pune oči” fantastični je naslov članka u Oslobođenju nakon derbija odigranog u martu 1979. godine. U tekstu novinara Milana Ždrale čitamo da je to prva utakmica nakon povrede Safeta Sušića, da su igrači Želje bili veoma korektni i da niko nad njim nije napravio oštriji faul. A razlog poraza Sarajeva Ždrale je opisao u samo jednoj rečenici: “A kad Sušić stane, onda u igri Sarajeva nema ni plama ni vatre.” Novinari se nisu libili da jasno napišu svoje mišljenje o derbiju. U izvještaju iz juna 1963. godine čitamo: “Za poraz na svom terenu svakako veću krivicu snosi navala Želje, koja nije bila u stanju da zadrži loptu i tako dozvoli svojoj odbrani, koja je imala pune ruke posla, da predahne.”

Tuča igrača

Da nije sve nekada bilo bolje i idealno, nalazimo u članku pod nazivom “Bruka na Grbavici”, objavljenom 13. septembra 1955. Njegov sadržaj otkriva nam detalje o fizičkom sukobu između Asima Imamovića i Osmana Jusufbegovića nakon utamice: tuča je završila rasječenim licem igrača Želje Imamovića.

Jedina konstanta prijeratnih i poslijeratnih derbija predstavlja ujednačenost u rezultatima. Podaci iz novinskih arhiva ukazuju nam na tu činenjicu. U periodu od 1954. do 1980. godine, tim sa Koševa pobijedio je petnaest puta, Željo trinaest, a neriješeno je bilo četrnaest puta.  U ovom periodu odigrane su mnoge utakmice kojih se oni koji dugo pamte još sjećaju. Jedna od prvih velikih dramatičnih utakmica odigrana je na stadionu Koševo 18. aprila 1954. Željo je pred 8.000 gledalaca savladao Sarajevo 3:2, i time osvojio važne bodove za opstanak u ligi. Golove za Željezničar postigli su: Mehmed Handžić, Ilijas Pašić i Sulejman Kulović. Dramatično je bilo i 2. decembra 1962. godine, kada je Željo u posljednjoj minuti s bijele tačke pobijedio Sarajevo na Koševu pred 10.000 gledalaca. Novinar Oslobođenja je u izvještaju zapisao: “Željezničar je u posljednjem napadu izveo korner, lopta je nabačena pred gol, iz ‘buketa’ tijela protegla se jedna ruka (ali ne golmanska) i, reklo bi se bez potrebe, zahvatila loptu. Sudija Strmečki nije se dvoumio, dosudio je najstrožiju kaznu, naplativši tako fatalnu grešku mladog Prljače, koji je, vjerovatno zanesen igrom, učinio neobjašnjiv potez.” Prava fudbalska drama za 18.000 ljudi odigrala se 3. maja 1972. godine, kada je golom Šarana u posljednjoj minuti Sarajevo pobijedilo Želju na Koševu. Tomo Počanić je za Oslobođenje zapisao: “Opet je Šaran – ovaj put sa veće udaljenosti, sa oko dvadeset metara – prisebnim šutem, manirom iskusnog rutinera, pogodio gornji Janjušev ugao.”

Derbi je pred nama. I igrači i navijači blago su nervozni jer svi znaju kako nema favorita, bez obzira koji je od timova u boljoj formi. Svi oni koji vole fudbal znaju kako je to magična igra. To je znao i onaj meksički sudija koji je oslobodio krivice Augusta Mariagu, načelnika zatvora za osuđene na doživotnu robiju u saveznoj državi Guerrero. Da podsjetimo, načelnik Mariaga je iz zatvora oslobodio 142 najopasnija prestupnika u čast pobjede Meksika nad Belgijom 1:0. Sud je šefa zatvora oslobodio krivice jer je “djelovao u patriotskom ushićenju”.