SMRT U AZILU: Kako mediji izvještavaju o nezbrinutim psima

Foto: sarajevo.co.ba

Na svim žurnalistikama svijeta jedna od prvih lekcija je da nije vijest kad pas ujede čovjeka, nego kad čovjek ujede psa. Evo kako stoje stvari u zemlji mimo svijeta

Jedanaestog novembra 2017. godine u nekoliko gradova u BiH održani su protesti građana kojima je cilj bio da se upozori na lošu primjenu Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja. Više stotina građana ukazalo je na činjenicu da problemi s prekobrojnom populacijom pasa proizlaze upravo iz neprimjenjivanja tog zakona. Netransparentno trošenje budžetskog novca koji se izdvaja za zbrinjavanje pasa dovodi do formiranja azila koji se nikako ne mogu opravdati sredstvima koja se za njih izdvajaju. Protesti su, između ostalog, potaknuti i stravičnim uslovima koji vladaju u pojedinim azilima, a na šta je u prethodnom periodu ukazivano na društvenim mrežama i u nekim medijima.

Inače, radi se o Zakonu koji je u Parlamentarnoj skupštini izglasan još 2009. godine, ali se do danas nije počeo primjenjivati u pravom smislu riječi. Jedini zahtjev okupljenih građana 11. novembra bio je da se on konačno počne primjenjivati i da novac izdvojen za životinje završi na pravoj adresi te azili postanu skloništa, a ne mučilišta životinja.

Veliki broj medija je korektno i blagovremeno izvijestio o protestima. Od portala izdvajamo N1, Vijesti.ba, Oslobođenje…, dok se kvalitetom članaka izdvajaju Glas Amerike i Žurnal. Proteste su popratile i televizijske kuće, a po važnosti koje su im dale, izdvajamo Hayat i FTV. Bilo je vidljivo da je sve proteklo bez ikakvih incidenata i da su protesti bili mirni i dobro organizovani, ali je i pored toga premijer Kantona Sarajevo Elmedin Konaković na njih burno reagovao. Sa svog Facebook profila, neprimjereno poziciji koju obnaša i kulturi inteligentnog dijaloga, poručio je građanima koji su protestovali da ih treba biti sram i da su sami krivi za tu poziciju. Njegovu reakciju je onda prenijela većina portala, nakon čega su uslijedile kontrareakcije aktivista na društvenim mrežama i političkih neistomišljenika u medijima.

Godinama ista priča

Pažnja koju su mediji poklonili protestima svakako zaslužuje pohvalu i može se smatrati određenim uspjehom u odnosu na prethodne godine. Ipak, duga je historija izvještavanja o “problemima pasa lutalica” i intenzivnije se može pratiti još od godine u kojoj je Zakon donesen. Ako napravimo kratak presjek, uviđamo da se stvari nisu mnogo promijenile i da bi prema onome što o ovoj temi čitamo, umjesto 2017., lako mogla biti 2013. godina. Da bismo ovo prikazali, odabrali smo arhivu portala Klix, budući da nam nudi pretragu po ključnim pojmovima u dužem periodu, a i smatrajući ga dobrim primjerom jer se radi o prvenstveno komercijalnom mediju kojem je cilj pokriti što više tema i osigurati bolju posjećenost.

Otkrivamo da se početkom 2011. godine kreće u medijski rat protiv pasa i pojavljuju se naslovi poput Besane noći u gradu punom pasa, Rotvajleri nasmrt izujedali ženu, Čopor pasa izujedao dvije desetogodišnje djevojčice itd. Malo pomalo, u javnosti se stvara sve veći strah od pasa da bi se onda stvorila klima hitne potrebe rješavanja tog problema. Zato se 2012. otvara azil u Prači, a u ostatku godine slijedi otvaranje i drugih skloništa. Neko vrijeme pratimo proces zbrinjavanja pasa u azile, da bi se već u junu iste godine pojavio članak koji ukazuje na loše uslove u azilu Prača – dakle, prije punih pet i po godina! Do kraja 2012. opet slijedi serija vijesti o napadima pasa na građane/djecu/životinje širom gradova BiH, da bi se početkom 2013. godine prostor opet ustupio udruženjima za zaštitu pasa. Već tada se javljaju volonteri koji ukazuju na loše uslove u azilima i traže zatvaranje divljih azila.

Početkom 2013. godine, načelnik Općine Stari Grad Ibrahim Hadžibajrić održava prvi sastanak sa zaštitarima, čime zvanično otpočinje retorika odbrane i napada: Mi sklanjamo pse s ulica, a vi se brinite o njima! Dalje se i u ostalim sarajevskim opštinama održavaju hitni sastanci, a u aprilu 2013. čelnici Općinskog vijeća Centar posjećuju azil u Prači. Od jula iste godine, kao po nekom cikličnom pravilu, slijedi nova serija paničnih tekstova o napadima pasa. Građani strahuju, a psi grizu sve što hoda i uništavaju automobilske gume i javna dobra. U oktobru se održava javna rasprava o primjeni Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, a u novembru 2013., dakle prije tačno četiri godine, Hadžibajrić poručuje da se više novca izdvaja za pse lutalice nego socijalno ugrožene kategorije stanovništva.

Većina 2014. godine obilježena je serijom dosadnih tekstova o napadima pasa koje smo već toliko puta čitali, ali se tada javljaju i ozbiljni kritični tekstovi koji ukazuju na činjenicu da azili nisu rješenja. U septembru 2014. godine saznajemo da je azil Prača nakon dvije i po godine po otvaranju na rubu opstanka… Nakon toga slijedi zatišje do polovine 2015. godine, kada ponovo slijedi navala tekstova o građanima koji su traumatizirani svakodnevnim napadima pasa. Sve ovo ima funkciju ukazivanja na činjenicu da problem nikako nije riješen, što je onda vodilo tome da su vladajuće strukture, umjesto da preuzmu odgovornost, otpočele s novom serijom optužbi. Također, volonteri se prozivaju za zloupotrebljavanje azila i gomilanja novca na lične račune.

Kraj 2016. godine i početak 2017. odlikuje istovremeno postojanje svih gore pobrojanih tematskih linija. Međutim, pored članaka koji siju strah od pasa i onih koji govore o otvaranju novih azila, sve je više onih koji ukazuju na katastrofalne uslove koji vladaju u azilima. Zanimljivo je da se u maju 2017. godine na Klixu pojavljuje članak koji uslove azila u Prači prikazuje veoma dobrim, skoro idealnim, da bismo već nekoliko mjeseci kasnije na istom portalu čitali da ovom azilu zbog loših uslova prijeti zatvaranje! Nije teško pogoditi koji od njih više odgovara istini i kome je odgovaralo da se stvari prikažu na taj način. Od kraja 2016. godine do danas, broj kritičnih članaka o stanjima u azilima raste, da bi stvar kulminirala početkom mjeseca, što je u konačnici i dovelo do građanskih protesta.

Kako do promjene?

Predrag Blagovčanin je na portalu Tačno.net, u tekstu Psi lutalice – kantonalni neprijatelj broj 1, objavljenom u septembru prošle godine, istraživao razloge koje je tada imala Vlada Kantona Sarajevo da proglasi ulične pse opasnim po zdravlje ljudi zbog rizika prenosa infektivnih bolesti. Ispitao je veze i međusobne interese Vlade i Veterinarskog fakulteta u Sarajevu, ali i postavio pitanja koja nadilaze taj konkretan slučaj i važe do danas: “Zašto lokalne vlasti uvijek traže izgovore za neprovođenje ili selektivno provođenje zakona? Zašto se vrijedna pomoć koja dolazi od stranih organizacija ne iskoristi, zbog čega svjedočimo stalnom prebacivanju odgovornosti za ovaj problem i zašto tolerišemo patnju životinja na ulicama koje sigurno nisu izabrale da budu tu?” Odgovore na njih još nismo dobili.

Također, potrebno se usmjeriti na druge gradove i načine rješavanja ovog problema u drugim kantonima, jer to nije samo problem Kantona Sarajevo. Pored loših primjera, potrebno je pisati i o pozitivnim, jer njih svakako ima. Na primjer, tokom ove godine, grupa  građana ”Ljubitelji pasa” u Jajcu uspjela je udomiti veliki broj pasa lutalica, što u inostranstvu, što u BiH, čime je vidljivo smanjen njihov broj na ulici. Većina onih koji nisu udomljeni, podvrgnuti su sterilizaciji i kastraciji i tek onda vraćeni na ulice. A Jajce sigurno nije jedini pozitivan primjer i ovakvih slučajeva ima i u drugim sredinama.

Proteklih dana, neki portali prenijeli su vijest i da je novinarka FTV-a dobila otkaz nakon emitovanja priloga koji je radila o azilu u Prači. Novinarka Sanita Konjalić tvrdi da je otkaz motivisan prilogom i reakcijom premijera Konakovića, dok su iz FTV-a demantovali, rekavši da je razlog otkaza naprosto istek ugovora i nezadovoljstvo njenim profesionalnim radom. O čemu se tačno radi, možda će se razjasniti u narednom periodu, ali se i ovaj slučaj, kao i protesti građana i njima uzrokovane reakcije, mogu iskoristiti za dodatno medijsko zahuktavanje i potenciranje ove teme.

Predizborno medijsko ludilo

Očekuje nas izborna godina, koja će, kako takvim i priliči, biti obilježena jačom spregom pojedinih medija i određene političke partije i njenog predstavnika. Građani će dobijati mnogo oprečnih informacija i biti izloženi različitim spinovima. I problem pasa lutalica će se koristiti u predizborne svrhe, pa će se sigurno pojaviti još mnogo suprotstavljenih članaka – onih u kojima se kritikuju kantonalna vlast i njeni propusti u neprovođenju zakona, i onih u kojima se ta ista vlast brani, podržana argumentima i sumnjivim istraživanjima određenih institucija pod nadzorom. Nadati se samo da mediji neće pretjerano podleći pritiscima vlasti i da će građani masovnije kritikovati tu istu vlast nego je podržavati. To prije svega duguju sami sebi. Skandalozni ispad Dine Konakovića treba biti opomena svima, jer pokazuje kako je lako (i slatko) odgovornost s političara svaliti na – građane.