ZAJEDNIČKI NASTUP: Šta može 50.000 bosanskih glasova u RS-u?

Foto: net.hr

Stari scenarij već smo gledali, nije donio rezultate i vrijeme je za novi. Je li moguće ostvariti probosanski san o zajedničkom nastupu u RS-u?

Donošenje Deklaracije Narodne skupštine Republike Srpske o vojnoj neutralnosti, pritisci predsjednika RS-a Milorada Dodika (putem VSTV-a i prijetnjama referendumom) na pravosudne institucije i potpisivanje sporazuma RS-a sa Hrvatskom, neka su od aktuelnih očitovanja sistemskog podrivanja suvereniteta BiH.

Riječ je o trendu koji traje već godinama i na koji se bh. javnost u nekoj mjeri već navikla, što se može tumačiti dvojako: kao slabost vlasti RS-a, odnosno potrebu da usljed nemogućnosti poduzimanja “ozbiljnijih akcija” (npr., referendum o nezavisnosti) pokreću ovakve inicijative; i – kao nemogućnost probosanske politike ili probosanskog dijela međunarodne zajednice da sankcioniše i neutralizira to permanentno produciranje političke nestabilnosti.

Uistinu, referendumi u Kataloniji i Kurdistanu su pretrpjeli pravnu dekonstrukciju, u vidu aktivnog nepriznanja, od strane međunarodne zajednice, koja je tim povodima dokazala da ipak postoji. Time se potvrdila teza da je vanjski suverenitet, u smislu međunarodne priznatosti, jednako važan, ako ne i važniji od unutarnjeg suvereniteta, u smislu kapaciteta centralnih vlasti da represivnim mehanizmima discipliniraju pobunjene regije. O tome je, upravo na ovoj online platformi, bilo riječi i prije navedenih referenduma, u tekstu “Abhazijski scenario: Šta ako se otcijepi Republika Srpska?”.

Nepostojeći kapaciteti

Međutim, činjenica da su kapaciteti Republike Srpske za proglašenje nezavisnosti, s obzirom na međunarodni poredak, blago rečeno nepostojeći, nije dovoljna. Politika ne može biti uživanje, niti lamentiranje, nad postojećim činjenicama i njihovim poretkom, već stvaranje i novih činjenica i njihovih poredaka.

U tom smislu, postavlja se pitanje, koje bi to nove činjenice omogućile promjenu na početku istaknutog, negativnog procesa potkopavanja državnog suvereniteta BiH od strane vlasti RS-a?

Međunarodni pritisak u formi američkih sankcija ili unutrašnji pritisak, u formi izbacivanja SNSD-a iz državne vlasti, značili su određeno slabljenje političkih kapaciteta Milorada Dodika i njegove partije, međutim nisu donijeli željeni rezulat – a to je ideološka i politička deradikalizacija i eliminacija separatizma.

Značajne nade, posebno u kontekstu rada Vijeća ministara, polagane su i polažu se u mogućnost smjene vlasti tako što bi Savez za promjene sa progresivnim licima poput Mirka Šarovića i Dragana Mektića prosto preuzeo vlast od Milorada Dodika i njegovih partnera. No, s obzirom najprije na ideološko naslijeđe Srpske demokratske stranke, kao centralne osovine SzP-a, a zatim i na angažman Partije demokratskog progresa po pitanju, recimo, održanog referenduma o danu RS-a, bilo bi naivno pomisliti da bi Savez za promjene bio suštinski drugačiji od SNSD-a. Možda bi bio manje kreativan u svom nacionalizmu, koji je korak do dodikovskog separatizma, ali nesposobnost da se nešto bude je bitno različita od volje da se isto to ne bude.

Nova činjenica, koja bi omogućila promjenu kursa, bilo bi jačanje bosanskog bloka u Republici Srpskoj.

Nije riječ o novoj ideji. Ona je postojala i čak djelimično realizirana na izborima 2014. godine, kada je, na inicijativu Građanske koalicije Prvi mart, formirana koalicija Domovina. Međutim, činjenica da je ideja i tada djelimično realizirana tako što se SDP nije pridružio Domovini – znači da u suštini nikad nije realizirana.

Matematičke činjenice

O njenoj važnosti govori nekoliko matematskih činjenica. Na izborima 2014. za Narodnu skupštinu Republike Srpske, koalicija Domovina je osvojila 34.583 glasa, odnosno pet mandata, dok je SDP, nastupivši samostalno, osvojio 12.471 glas i nijedan mandat, jer nisu prešli cenzus. Tada je, recimo, za uslove RS-a, zapažen rezultat ostvario i BPS (Bosanska patriotska stranka) sa 1.141 glas, ali također odvojen od Domovine nije doprinio osvajanju nijednog mandata.

Kada se saberu rezultati Domovine, SDP-a i BPS-a sa tih izbora 2014., dobijemo broj od 48.195 glasova, što je otprilike onoliko koliko je jedna Partija demokratskog progresa osvojila na tim, prethodnim izborima (48.845). Međutim, PDP je sa tih svojih 48.000 glasova osvojio sedam mandata, dok je od 48.000 bosanskih glasova bilo potentno samo 34.500 glasova Domovine (pet mandata), a preko 13.500 glasova SDP-a i BPS-a faktički je bačeno u vodu.

Uzimajući u obzir dramatičnu situaciju, nakon tih izbora, i potrebu SNSD-a da kupuje glasove iz redova Saveza za promjene (afera dva papka), jasno je šta bi značilo da je Domovina imala ta dva dodatna mandata (ukupno sedam), koliko bi joj donijeli glasovi SDP-a i BPS-a. Važnije od skidanja Milorada Dodika s vlasti je to što bi nova vlast (Saveza za promjene) bila nemoguća bez tih probosanskih sedam mandata, što bi značilo da bosanski blok može postavljati minimum svojih zahtjeva i strukturno utjecati na volju vlasti u RS-u.

Lokalni izbori 2016. obilježeni su traumatičnim gubitkom načelničke pozicije u Srebrenici, gdje je na kraju Ćamila Durakovića pobijedio Mladen Grujičić. Međutim, u javnosti je malo poznata činjenica da su i na tim izborima probosanske stranke (SDA, SDP, SBiH, SBB, DF, USD, DSI, itd.) u ukupnom zbiru osvojile oko 48.000 glasova, i bez neke kampanje o zajedničkim nastupu.

To ponavljanje, dakle, ukazuje na činjenicu da je u Republici Srpskoj prisutno tih 48.000 aktivnih glasača, neovisno o pokretanju neke kampanje za mobilizaciju ili registraciju glasača iz dijaspore. Ne radi se o prikupljanju novih koliko o zaustavljanju rasipanja garantovanih glasova.

U tom smislu, pitanje jačanja probosanske struje u Republici Srpskoj nije pitanje pokreta za registraciju, već političko pitanje o zajedničkom nastupu. Našavši se u jedinstvenom bloku – a možda bi već sama ta činjenica mobilizirala dodatno glasačko tijelo – bosanske stranke bi mogle računati na onih 48.000 glasova, imajući snagu koju trenutno ima PDP, a veću od snage Domovine, NDP-a ili Socijalističke partije.

Ko ponudi više

Zapravo, u specifičnom političkom kontekstu, u dosad neviđenoj polarizaciji između vladajućeg bloka okupljenog oko SNSD-a i opozicionog saveza za promjene, probosanski blok bi sa nekih 50.000 glasova imao još zavidniju poziciju od PDP-a, jer ne bi po automatizmu pripadao jednoj od strana kao satelit, već bi imao povlaštenu poziciju da bira između dva bloka po principu “ko ponudi više”.

Minimum zajedničkih političkih vrijednosti između probosanskih stranaka postoji; to su opredijeljenost za EU i NATO integracije, zaštita strukture državnog suvereniteta BiH od destruktivnih inicijativa poput donošenja deklaracije o vojnoj neutralnosti, te borba protiv institucionalne diskriminacije građana RS-a, koji ne pripadaju dominantnoj etničkoj skupini (npr., pitanje priznavanja bosanskog jezika).

I upravo zbog toga što postoji garantovana snaga u smislu broja glasova i aktivnih glasača (48.000), te da postoji minimum konsenzusa o vrijednostima (integritet, NATO, bosanski jezik), historijska je odgovornost na probosanskim strankama da naprave dogovor o zajedničkom nastupu, koji bi značio stvaranje nove političke činjenice u BiH, s potencijalom pokretanja pozitivnih procesa.

Po tom pitanju, odgovornost je i na međunarodnim partnerima BiH, prvenstveno Sjedinjenim Državama i EU, koje imaju kapacitet vršenja efektivnog pritiska na probosanske političke subjekte. Ukoliko su interes naših međunarodnih partnera euroatlantske integracije, suzbijanje separatizma i jačanje države, onda zajednički nastup probosanskih snaga u RS-u kao sredstvo jačanja tih interesa mora biti prepoznat i podržan. Također, javnost i intelektualna zajednica ne smiju prepustiti samim partijskim centralama da u uslovima apsolutne samovoljnosti odbacuju ideju zajedničkog nastupa.

Najgora opcija je da zbog stranačkih interesa u Federaciji ne dođe do zajedničkog nastupa, da se ponovo baci u vodu 10.000-15.000 glasova i tako ostane bez dva-tri krucijalna mandata u NSRS, te da poenta sve priče bude međusobno optuživanje ko je kriv. Taj scenarij smo već gledali, sada je vrijeme za novi. Građani koji su za jedinstvenu BiH redovno ispunjavaju svoju građansku dužnost: skoro po 50.000 njih je glasalo i prije četiri i prije dvije godine, i po svemu sudeći, glasat će i iduće godine. Vrijeme je da i politika ispuni svoju dužnost i konačno ostvari probosanski san o zajedničkom nastupu u RS-u.