FELJTON: Kratka istorija jugoslovenskih književnih polemika (5) Anatom Kiš brani pravo na internacionalnu tradiciju

Foto: neznase.ba

Presudan potez u Času anatomije jeste Kiševa odluka da u tumačenju sukoba od svoga pojedinačnog slučaja polako kreće ka širim poetičkim i ideološkim konstelacijama

Polemički tekstovi Dragana Jeremića i Dragoljuba Golubovića poslužiće kao šlagvort za Čas anatomije, koji ne samo da je ispisan u polemičkom registru nego sadržava i brojne autopoetičke i ispovjedne dionice. Kiš je iskoristio savršenu priliku da kaže nešto o sebi kao piscu, svome djelu, kao da ne brani samo Grobnicu za Borisa Davidoviča nego i cijelog sebe, a da to bude sasvim motivisano, budući da su mu prethodno osporeni i talent i spisateljski kredibilitet. Čas anatomije izlazi 18 mjeseci nakon što je polemika počela i nakon višemjesečne Kiševe šutnje i odsustva iz polemike, a kada se vrati i uzme riječ, Kiš će se ne samo opredijeliti za studiozno obrazlaganje valjanosti i legitimnosti transpozicije tuđih tekstova u literaturi već i posvetiti analizi djela koje su pisali njegovi oponenti. Sada će sve to biti mnogo akribičnije i detaljnije i efektnije u odnosu na njegove prve tekstove objavljene u štampi.

Polemička kadenca

Kiš u Času anatomije kreće u tonu polemičke kadence, krležijanski sugerirajući atmosferu u kojem se odvijala hajka, kao da sumira čitavu polemiku. Već u prvom pasusu naglašava da je ta neviđena hajka ostala već iza kao neki provincijski šabat, prozori su ponovo u mraku, psi su umukli, zavjese su spuštene, a vjetar prevrće po trgovima novinsku hartiju. Zauzimajući aposteriornu perspektivu Kiš ne samo da omalovažava svoje sabesjednike, potcjenjujući njihov poduhvat i oslikavajući ga u bespotrebnosti, nego i sugerira superiornost svoje uloge u cijeloj priči, dolazeći sada kao onaj koji piše nakon svega hladne glave, sumirajući cijelu polemiku i tumačeći stvar kao književni istoričar koji u dalekoj budućnosti razabire tu najveću posleratnu književnu aferu u nas.

Kao i Krleža, koji se istim trikom služio u Dijalektičkom antibarbarusu predstavljajući sukob na književnoj ljevici u osvit svjetskog rata, Kiš pokazuje da je polemika stvar koliko argumenata, toliko i efekata. U to ime on će još jednom iskoristiti priliku i da svoje protivnike predstavi kao jednu organizovanu književnu mafiju, koja ima svoje kumove. Tout Belgradu ovdje je dodijeljena uloga književne čaršije koja gotovo misli jednom glavom, koja zazvrnda, zabruji i ahne u jedan glas na vijest o plagijatu, a oponenti se često označavaju u množini, kao jeremići, bulatovići, šćepanovići, pigeoni. Kiš sebe pokazuje kao žrtvu protiv koje se urotila književna cosa nostra, ne bi li ga kao pisca rastrgnuli konjima na repove, pridobijajući takvom organizacijom teksta pažnju i simpatije publikuma.

Suptilno se u svemu tome oslikava posebno mjesto za jednog pisca u protivničkom taboru. Miodrag Bulatović je, piše Kiš, lično vidio da je u pitanju plagijat; on je taj koji je rekao da sada treba dovesti u pitanje sve što je taj pisac napisao, jer možda je sve svoje knjige odnekud prepisao, a u konačnici upravo Bulatoviću Kiš dodjeljuje ulogu šefa pigeonovske družine, koji dijeli državne pare i zapjeva bez da i gleda u partituru prigovora, nazivajući i tu destruktivnu mašineriju bulatovićevskom. Motivacija cijele polemike oko Kiševe Grobnice često se tumači i kao zavjera Bulatovića protiv mlađeg kolege koji u međunarodnim okvirima dobija na popularnosti sve više, oduzimajući mu primat. Jednu od prvih reakcija na Čas anatomije napisaće upravo Bulatović, krećući od efekata kojim Kiš oslikava atmosferu oko afere.

Valpurgijska noć

Hinjeći da se obraća Nolitovom uredniku koji je objavio Čas anatomije, Bulatović će se u tom tekstu ekspresivna naslova Dosta mi je tog Kiča tobože zgražavati nad time da je u takvom eminentnom izdanju Beograd mogao biti prikazan kao kombinacija Palerma i Chicaga, da je cijeli slučaj mogao biti označen kao Valpurgijska noć, a da je, naprimjer, eminentni gospodin akademik Erih Koš nazvan kentaurom. U tom tekstu otpočetka se osjećala Bulatovićeva vješta mahinacija, kratkog daha, kojom je gotovo denuncijatski na Kiša htio okrenuti svekoliki gnjev autoriteta označavajući Čas anatomije Nolitovom crnom knjigom, što je bilo propraćeno s mnogo zluradosti, a sve to će odlično prokazati Predrag Matvejević, Kišev prvi sekundant u cijeloj polemici, navodeći jedan odlomak iz nekog intervjua u kojem Bulatović, možda i najveći defetist i zastupnik sablazni u jugoslovenskoj književnosti, Beograd naziva umazanim, zagađenim, inficiranim, poltronskim gradom koji se obračunava sa talentima.

Presudan potez u Času anatomije jeste Kiševa odluka da u tumačenju sukoba od svoga pojedinačnog slučaja polako kreće ka širim poetičkim i ideološkim konstelacijama. Navodeći da je najveći problem u tome što se u izboru teme odmakao od naše sredine, izbjegavši da govori o ovom ovdje našem čoveku, Kiš sebe predstavlja kao pisca koji i egzotikom teme i prosedea dolazi u sukob sa stvarnosnom prozom koju obilježava coleur locale, kakvu u tom trenutku pišu, naprimjer, Bulatović ili Branimir Šćepanović. Poetiku pisaca u protivničkom taboru, njihove polemičke metode, Kiš će dovesti u vezu sa asocijacijama koje je izveo tumačeći nacionalizam, kao kolektivnu i pojedinačnu paranoju, logički proizvod psihološke, iracionalne, paranoidne nestabilnosti kojoj se svuda priviđaju fantomi, napominjući da su se neki od njegovih progonitelja prepoznali u portretu nacionaliste, što je prema Kišu uzrok napada na njega kao pisca, a tu se vjerovatno skriva aluzija i na Bulatovića. S druge strane, Kiš sebe svrstava među one koji su mijenjali sudbinske tačke gledišta i shvatili da se u toj igri pojmovi lako relativizuju, a uvjerenja i predrasude, dignuti na nivoe apsolutnih moralnih kategorija i principa, naočigled ruše i raspadaju čim se stvari sagledaju sa one strane zida. Opredjeljući se za ahasverski ideal, kako će između ostalog tumačiti i jevrejstvo u svojim knjigama, Kiš će ukazivati, nasuprot svojim oponentima, na relativnost svih nacionalnih mitova, pa i jevrejskog mita o izabranom narodu.

Nacionalno bezdomništvo

Poantirajući taj ekskurs napomenom koja kaže da s tom gospodom ne govori istim jezikom na intelektualnom i moralnom planu, Kiš će se u Času anatomije staviti na stranu (nacionalnog) bezdomništva, koji će u narednom periodu postati jedna od najčešćih ideja i moda centralnoevropskih pisaca. Izvjesni internacionalizam Kiš će isticati i u svom sticanju tradicije, nabrajajući bliske pisce, ali i u opredjeljenju za borhesovski prosede, nasuprot stvarnosnoj prozi koja prikazuje našeg čovjeka, što je u kontekstu weltliterature opsesivna težnja da se formom izvojuje pravo na diferencijalno osjećanje u odnosu na mopasanovsko-čehovljevsko-o‘henrijevsku pripovjednu tehniku. S druge strane, Jeremića i Šćepanovića će označiti kao sopstvenike anahronog, kičastog i izanđalog estetskog (domaćeg) ukusa. Jedan od problema Šćepanovićeve pripovijetke koju analizira upravo je u tome što sto godina poslije Čehova piše djelo u psihološkom ključu malog čovjeka, bez ikakvog parodijskog odmaka, a Jeremić je predstavnik banalnog i malograđanskog ukusa, čije Misli i maksime dostojno odražavaju buvar-pekiševsko mišljenje i čine rječnik opštih mjesta koji Flaubert nije stigao napisati, što uspijeva godinama kasnije kao-dren-zdravom Jeremiću.

U raščinjavanju Jeremićevih rečenica Kiš se služi postupcima persiflaže, zamišljenog dijaloga, eksperimenta, izmetanja smisla ad absurdum, diskreditujući ga kao arbitra u procjeni književnih vrijednosti, a najčešće ga hvata u izljevima kičaste sentimentalnosti, za što je koncept odabranih i poučitelnih misli, kao takav, otvorio bezbroj mogućnosti. Uzimajući Smrt gospodina Goluže Branimira Šćepanovića kao egzemplum jeremićevske estetike, Kiš će ustvari iskoristiti jaku disonancu između apsurdističko-nadrealističke i stvarnosne motivacije u ovoj pripovijetki, hvatajući svog oponenta, još jednog pripadnika Jeremić-Bulatovićeve književne cose nostre, u logičkim greškama kakva je ona kad se u jednoj rečenici na grančicama topola zaljuljaju injem ukrašene vrane, ili u završnoj sceni u kojoj – intenzivira Kiš – čitava gomila djece, nekih pet-šest stotina najmanje, rskaju jabuke, svi u isto vrijeme, gledajući kako gospodin Goluža skače u rijeku, natraške, kao pravi vazdušni akrobata. Šćepanović, druga najveća žrtva Časa anatomije, u odgovoru pod naslovom Dimne zavese Danila Kiša, kasnije će se braniti da se Kiš služi nasilničkim metodama, vadeći se na štamparske greške, naglašavajući da ta estetička analiza nije pravedna, da su rečenice istrgnute iz konteksta i da im je motivacija oduzeta, da je u pitanju besprimjerno kritičarsko nepoštenje, sasvim gubeći iz vida da je polemika pitanje trika i nemilosrdnog hvatanja protivnika u raskoraku (što utemeljenije, to bolje), a ne objektivne književnokritičke ekspertize.

Polemički postupci

Braneći svoje pravo na borhesovsko korištenje paraliterarne i dokumentarne građe u književne svrhe, Kiš će se u Času anatomije poslužiti i čitavim spektrom Krležnih i Davičovih polemičkih postupaka. Dočaravanje atmosfere kao urote koja se ustremila na jednog pisca, mračna noć, dijalozi i montaža citata, stihovanje banalnosti, izmetanje smisla u eksperimentima, što je Krleža u Dijalektičkom antibarbarusu demonstrirao na primjeru Radovana Zogovića i drugih ljevičara, kao i pobrojavanje Jeremićevih titula i označavanje suparničke ekipe kao cose nostre, što je prvi uradio Davičo, glavni su polemički postupci i u Času anatomije, kao da Kiš i tim gestama demonstrira umijeće nasljedovanja, za koje se načelno zalaže. Također, napad na Grobnicu Kiš vidi kao dobro uštimanu zavjeru poteklu iz Udruženja književnika u Francuskoj 7, ali izvjesna koordiniranost osjećat će se i u Kiševom frontu, pa će tako Kiš najnormalnije koristiti, između ostalog, i argumente Nikole Miloševića, koji je prije Časa anatomije napominjao da su se postupcima preuzimanja građe koristili i Andrić i Thomas Mann.

Koliko su ovi postupci smisleni i opravdani, koliko su sve te stvari doprinijele ili oduzele na originalnosti Kiša kao pisca, postaće jasnije nakon što se svi ovi prigovori stave na probni kamen činjenica i konačno odmjere i u svjetlu najsistematskije i najžešće kritike koju će Kiš doživjeti u ovoj polemici, u Jeremićevom Narcisu bez lica, koji će se pojaviti tri godine poslije Časa anatomije.

(Posljednji nastavak feljtona objavljujemo 28. oktobra)