PETI OKTOBAR U SVIJETU ŠTAMPE: Dan kojeg se niko ne želi sjećati

Foto: webtribune.rs

Svrgavanje Slobodana Miloševića historijski je događaj za Srbiju, što se po njihovoj štampi nipošto ne bi reklo

U četvrtak se navršilo sedamnaest godina otkako je s vlasti svrgnut Slobodan Milošević, u danu kada je kulminirao bijes demokratske opozicije, kako je tada nazivana DOS koalicija, a sve kako bi se istakla razlika u odnosu na kriminalni i nedemokratski vladajući režim.

Bio je to dan koji je s dramatičnim prizorima paleža u Saveznoj skupštini direktno otišao u istoriju, šta god o njemu mislili njegovi savremenici. I sve što se dogodilo poslije nije moglo umanjiti značaj onoga što se dogodilo na taj datum. Zemlja je oslobođena od diktatorske strahovlade koja je ubijala političke protivnike, sijala strah i rat u susjedstvu, ekonomski devastirala svoj narod i odsjekla sve veze sa svijetom. U godinama poslije, prevrat se nazivao danom otkako je u Srbiji uspostavljena demokratska vlast, pa se Vojislav Koštunica nazivao prvim demokratski izabranim predsjednikom. Bio je to momenat od kojeg se računa novo političko vrijeme. Vremenska tačka koja je dijelila mračne devedesete od neizvjesnih, ali zasigurno svijetlijih dvijehiljaditih. No, kada se izbrisala ta granica za koju smo vjerovali da će zauvijek biti jasno zapamćena?

Šiptari, gole sise, Kolinda i revolucija

Najbolje je da počnemo pitanjem kako je izgledala beogradska štampa petog oktobra 2017. godine? Ambijent je sljedeći: zvanična ceremonija ili proslava u organizaciji države ne postoji, opozicija, ili mrvice onoga što je preostalo od nje, dan obilježava u anonimnosti saopštenja i objava na društvenim mrežama. U takvoj atmosferi, tabloid Informer, koji spada među najgrđe primjere inače veoma bogate ponude političkog žutila u susjeda, u udarnim vijestima bavi se “lažnom državom Kosovo koja neće u UNESCO” ili svježe kupljenim migovima 29 koji su, kako bombastično tvrde, razlog što je Zagreb otkazao Vučiću posjetu. A ne novopečeni spomenik kontroverznom majoru JNA zbog kojeg je Hrvatska protestovala ambasadorici Srbije. Sadržaj prorežimskog tabloida preliva se sočnim ukusima laži i podvala iz svijeta dnevne politike do spektakularnih prikaza crne hronike. No, negdje sa strane, na margini četvrte stranice gdje su rezultati ankete “Zašto su Šiptari odustali od članstva u UNESCO?”, prekoputa golih sisa, a baš ispod Kolinde Grabar Kitarović, sakrio se kratki podsjetnički zapis: 17 godina je prošlo od petooktobarske revolucije u Srbiji. Večernje novosti, nekoć najtiražnije beogradske novine, koje sada uređuje Milorad Vučelić, jedan od simbola pretpetooktobarske epohe, takođe nema niti jedan članak ili fotografiju koja bi čitaoce podsjetila na to šta se dogodilo u ranu jesen sa samog kraja prošlog vijeka. Sadržaj vrvi od vijesti, ili uveličanim tenzijama obojenih priča o srpsko-albanskim i srpsko-hrvatskim odnosima, ali i vojnim vježbama radi usavršavanja avijatičara na ruskim letjelicama. Neko izbačen iz aktuelnog trenutka pomislio bi da je kraj osamdesetih i da se militarizacijom priprema teren za međuetničke sukobe. Peti oktobar je stidljivo stao u bezbojni, ne baš uspjeli i jedva primjetni aforizam koji drvi nemušto o tome kako smo se borili za bolju budućnosti (ko? kako? protiv koga?), ona nije došla, pa, eto, nije do nas. Kako god.

Dječiji rođendan druge Srbije

Ali sukob s onim što peti oktobar kao nesumnjivo značajan istorijski datum jeste bio, i to kao dan kada su uspostavljene osnove demokratskog političkog sistema, i što će on i ostati sve do nikad doživljenih srećnijih dana, kada će ga pristojan svijet, nadajmo se, i dostojno obilježiti, nije došao sa stranica političkih slikovnica bulevarskog tiska, već iz natmurene i smrtno dosadne Politike. Naslovnica i prateći politički sadržaj rezervisani su bili za Kosovo i pitanje njegovog statusa (sui generis ili ne?), valjda u svjetlu katalonskog referenduma ili omaža 1999. umjesto 2000. godini, ali zato u rubrici Društvo pod beleškom duhovit je pokušao biti Goran Kozić. Autor koji odrađuje pamfletsko-komentatorski posao novinama koje vjeruju da su elitni konzervativni medij. Sve što je stalo u taj providni pamflet presvučen u kolumnu najbolje opisuje nezreo, uličarski naslov “Peti oktobar, mislim…”. U redovima ispod se uglavnom opisuje šta je uslijedilo poslije dana koji Informer naziva revolucijom, a Politikin opinionmejker rođendanom djece druge Srbije kojima je u podnaslovu izrecitovao dječiju pjesmicu Danas nam je divan dan. I tu su uglavnom očekivane kritike na račun dosovskog revanšizma, prodaje Kosova i pljačkaških privatizacija. Ni riječi o onome šta je bilo na sam taj dan, ili prije njega, i zbog čega ga valja obilježiti kao trenutak kada je prekinuto vjerovatno najcrnje poglavlje u istoriji Srbije.

Šesti umjesto petog oktobra

Ali ako su Informer, Novosti i Politika svi odreda glasila aktuelne vlasti koju Vesna Pešić naziva “ološ diktaturom”, od kojih se ne može očekivati da se listopada sjeća sa romantičarskom sjetom, kako izgleda tzv. opozicioni ili kritički nastrojen medij? Tjednik NIN, iako se poklopilo da je ovog puta dan kada izlazi pao baš na dan oktobarskih promjena, na naslovnicu nije stavio asocijaciju na jesen kada je pao Milošević. Atraktivnija je bila priča o 100 dana Vlade i ismijavanju Ane Brnabić kao “prvog potrčka među jednakima” koji poslušno korača za predsjednikom Vučićem. Unutra, osim dvije kolumnističke reminiscencije koje se više bave aktuelnom vlašću i šestim oktobrom, cijenjeni publikum gotovo da se i ne podsjeća na to zašto je značajan bio dan kada su se udružili liberali, evropejci, desničari, rusofili, navijači, DB-ovci, kriminalci, intelektualci, otporaši, i to svi s ciljem da više ništa ne bude isto. Urednik Milan Ćulibrk dao je prostor pristojnom članku koji sumira sudbinu građanskih inicijativa i novijih protesta u savremenoj postpetooktobarskoj Srbiji, uz naslov “Nedosanjani 6. oktobar”, ali nema hronologije famoznog dana očiglednog istorijskog naboja, podsjećanja savremenika i glavnih aktera, afirmacije značaja protesta koji su zemlju konačno vratili iz međunarodne izolacije, specijalnih intervjua, priprema… Jadikovka nad nikad ukazanim danom poslije, kada je trebao nastati mnogo bolji i ljepši vakat potpuno je zasjenila bistrinu horizonta čak i kritički raspoloženoj inteligenciji koja je iz vida skroz ispustila zašto je bio značajan datum koji je omogućio da se uopšte sanjaju neki ljepši snovi. A sav nipodaštavajući cinizam koji se sručio na krhke začetke demokratije ne samo da je zaludan, jer će ga istorija kad tad stresti sa sebe, već i sulud, jer kako napisa Dragoljub Draža Petrović u najboljem lamentu na ovu temu: “To mu dođe kao da neki ruski analitičar izjavi da je 9. maj, Dan pobede nad fašizmom, propuštena prilika, jer su Rusi narednih pedesetak godina živeli u bedi, a Nemci sve bolje i bolje.”

Neko je ipak rekao revolucija?

Mainstream štampani mediji (oni provladini) izvijestili su o petom oktobru kao o beznačajnoj crtici iz prošlosti koju su jedva spomenuli, dok su oni nešto slobodniji uzdisali nad propuštenim šansama, ne dopuštajući si pozlaćeni obljetnički pomen ili, daleko bilo, rekapitulaciju pada zloglasnog režima. Značaj dana koji je, ironično ili ne, jedino Informer svojim tabloidnim stilom nazvao revolucijom, do te mjere je umanjen da nije dobio nijednu naslovnicu u ovdje izloženim primjerima. Za NIN je mnogo atraktivnije bilo pisati o 100 dana Vlade na čijem je čelu poslovično dosadna premijerka-tehnokratkinja. Ispade da je provučićevski tabloid jedini uzviknuo revolucija!, tamo negdje između golotinje i crne hronike u kratkom dahu poluprisjećanja. I to iako lider naprednjaka važi za arhitektu vlasti koja pažljivo restaurira (o rehabilitaciji je odveć prevaziđeno govoriti) najgore julovske kadrove, ali i koji se istovremeno voli prikazati kao evropejac koji odaje poštu reformatoru Đindiću. I u čijoj Vladi ima mjesta za svega pomalo, od reakcionarnog crnokošuljaša Vulina, preko bljedunjave Ane Brnabić, ispražnjene od svakog sadržaja, do prozapadne ministrice Zorane Mihajlović koja kaže da je peti dan u desetom mjesecu nulte godine bio značajan datum u njenom životu. Naravno, i nju su dočekala razočaranja tajkunizacijom koja je uslijedila i koja je sigurno u tom imaginarijumu skončala onda kada je ona obukla ministarske cipele.

U leskovačkoj mućkalici prvog čovjeka Srbije treba ponajviše tražiti i razlog zašto su srpski mediji uglavnom prećutali oktobarsko događanje naroda, ili su ga ovlašno okarakterisali kao (upropaštenu) revoluciju.  Ali možda i u tome što Vučićevo doba ne može podnijeti druge velike istorijske datume iz neposredne prošlosti, koliko god oni bili ne tako blizu više i koliko god bili potrebni za šarenu demokratsku fasadu ex radikala, jer njegov stil vladanja je sazdan na narativu o nevjerovatnim i istorijskim trenucima koji se sada žive. I koji su bitniji od svega do sada znanog. Najviši rast BDP-a u novijoj istoriji, najniža stopa nezaposlenosti ikada, prvi put sređene javne finansije, istorijski dijalog o Kosovu, samo su neke od prigodnih kovanica kojima Informer i ostali prate svog modernizatora. I to mnogo glasnije od onog skromnog uzvika revolucija! kojim su častili siroti peti oktobar ili listopad kada je modernizator pao sa mjesta ministra informisanja. Da bi se vratio nikad jači ili toliko jak da može odrediti šta je danas istorija i koliko se može biti istorija pored njega živog.