DONALD TRUMP: Sam i naoružan

Foto: Jim Watson/AFP/Getty

Bijela kuća nikada nije izgledala nestabilnije. Koliko god je teško prihvatiti da Trump sjedi u istoj fotelji u kojoj su nekad sjedili JFK i Obama, tako je zapanjujući i izbor ljudi koji danas učestvuju u kreiranju domaće i vanjske politike

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država već odavno nije izolirana figura na kojoj je sav teret svijeta, kao što je to George Tames prikazao na fotografiji „Najusamljeniji posao” davne 1961. Na jednoj od najboljih dokumentarističkih fotografija ikada tadašnji predsjednik SAD-a John F. Kennedy prikazan je sleđa, u kontralihtu, podbočen na radni sto u Ovalnom uredu Bijele kuće, jasno ukazujući na njegovu ulogu pojedinca na čelu, praktično, najmasivnijeg svjetskog političkog aparata.

Jak koliko i saradnici

Od JFK-a naovamo, međutim, predsjednik Amerike, najmoćnije, makar vojno, države svijeta, jak je onoliko koliko i njegovi najbliži saradnici. Dovoljno je sjetiti se fotografije koja je, također, ušla u anale – one Petea Souze iz 2011. na kojoj vidimo čitav vašingtonski establišment kako rame uz rame s predsjednikom Obamom prati egzekuciju Osame bin Ladena. Za tim stolom, u toj prostoriji svi su bili ako ne jednaki onda podjednako važni. Zato su kako američka tako i svjetska javnost pomno pratile ono što se dešava proteklih sedmica i mjeseci u administraciji predsjednika Trumpa. Bijela kuća nikada nije izgledala nestabilnije. Glave su se kotrljale, barem figurativno, kao u Trumpovom „The Apprenticeu“ ili fikcijskom „Game of Thronesu“, i ključno pitanje je vodi li sve ovo kraju sezone, ili možda kraju serijala, s obzirom na sve češće vitlanje nuklearnim mačevima između SAD-a i Sjeverne Koreje?

Koliko god je teško prihvatiti da Donald Trump lično i personalno sjedi u istoj fotelji u kojoj su prije njega sjedili i JFK i Barack Obama, tako je zapanjujući bio i izbor ljudi koji već šest mjeseci hodaju hodnicima Bijele kuće i učestvuju u kreiranju i domaće i vanjske politike ove države. Međutim, pola godine nakon Trumpove inauguracije čini se da on jednako impulsivno – ali ne i u potpunosti nepromišljeno, pokazat će se – imenuje ljude kako im i udjeljuje otkaze. Prva veća žrtva Trumpovog predsjedavanja, koji svojim naglim potezima sve više podsjeća na slona u prodavnici keramičkog suđa, bio je glasnogovornik Bijele kuće Sean Spicer. Spicer, koji je otpočetka bio vrlo upitnih kvaliteta za osobu čija zaduženja uključuju svu komunikaciju iz predsjednikovog ureda prema medijima, dao je otkaz krajem jula, a po imenovanju Anthonyja Scaramuccija za direktora komunikacija Bijele kuće. Vratit ćemo se Scaramuccijevom – ili Moochovom, za prijatelje – liku i djelu i iznimno kratkoj karijeri malo kasnije; prvožrtvovani Spicer je otpočetka bio vrlo kontroverzna figura, te se ne može tvrditi da je njegov odlazak uzrokovan samo Moochovim dolaskom. Spicerova prva konferencija za štampu, na kojoj se ljutito raspravljao s novinarima o broju prisutnih na Trumpovoj inauguraciji, bila je znak da će narednih šest mjeseci Sean Spicer postati oličenje agresivnog stava Trumpove administracije prema medijima, prepunog pogrešnih informacija, lažnih izjava i gafova. Da je nenamjerni majstor komedije, Spicer je dokazao u više navrata, najprije kroz svoju nesposobnost da izgovori bilo koje strano ime, pa je tako sirijski predsjednik Bashar al-Assad izvjesno vrijeme u Spicerovom univerzumu bio „Basar al-Šar“. U pamćenju mnogih urezao se i momenat kada se na jednoj od konferencija pojavio sa značkom u obliku američke zastave postavljenom naopako. S obzirom na to da je naopako izvješena američka zastava znak za opasnost, jedan od prisutnih reportera ga je upitao: “Seane, da li je to poziv u pomoć?”

Gaf za otkaz

Svesti problematičnost Seana Spicera na hodajuću komediju situacije bila bi, međutim, velika greška. Iako je nazvati premijera Kanade Joe umjesto Justin (Trudeau) gaf vrijedan otkaza, daleko problematičnija je situacija iz aprila, kada je Spicer, komentarišući napad Assadovih vojnih snaga sarinom na Idlib rekao da je Assad gori od Hitlera jer Hitler nije koristio hemijsko oružje (?), te je njemačke logore nazvao „centrima za holokaust”. Nakon što je upitan za pojašnjenje, Spicer, očito nesvjestan stare bosanske „Nije majka Muju klela što se kockao, već što se vadio”, nastavio je niz katastrofalnih kvalifikacija u vezi s neviđeno nespretnom paralelom između Hitlera i Assada. Kritike i pozivi na smjenu, uključujući i one Centra Anne Frank za međusobno poštovanje tada nisu rezultirali otkazom. Zašto se, onda, čekalo do jula? Razloge Spicerovog odlaska treba tražiti u sljedećem: Spicera je preporučio i doveo Reince Priebus, bivši šef Republikanskog nacionalnog komiteta i Trumpov šef osoblja. Pozicija šefa osoblja Bijele kuće generalno se smatra najvažnijom u administraciji, te, mada se s legalnog stanovišta ovo mjesto ne mora popuniti, obično se radi o predsjednikovom najbližem i najbitnijem savjetniku otkako je ova funkcija uspostavljena još šezdesetih. Ipak, Trump i Priebus su otpočetka, čini se, bili na ratnoj nozi. Priebus kao republikanski stranački moćnik nije odgovarao Trumpu nakon njegovog ustoličenja, jer je sada već jasno da je iskoristio Republikansku stranku isključivo da ostvari svoj cilj ulaska u Bijelu kuću, te da mu autohtoni republikanski funkcioneri nisu više ni bitni, ni potrebni. Samim tim, Priebusa se trebalo riješiti čim prije.

Vratimo se zato Scaramucciju. Dolazak Anthonyja Scaramuccija na poziciju direktora komunikacija jednak je imenovanju bilo kojeg lika iz „Goodfellasa“ na ovaj vitalni administrativni položaj – s tim da je sa svojim salvama uvreda i kratkim fitiljem najviše podsjećao na lika kojeg u tom filmu glumi Joe Pesci. Ipak, njegovih čitavih deset dana u Bijeloj kući ukazuju na to da je njegova sporedna uloga bila ostvarena sa svrhom da se dokrajči upravo Reince Priebus. Iste sedmice kada je imenovan, omaleni, zalizani, iskvarcani Mooch je poput pitbula krenuo u izravni okršaj s Priebusom, javno ga nazvavši „paranoidnim šizofreničarem” uz niz drugih uvreda od kojih su se crvenjela lica američkih televizijskih voditelja čak i nakon što je Mooch otišao u historiju. Scaramuccijevih deset dana bilo je dovoljno da Priebusu bude jasno da više nema šta tražiti u Bijeloj kući, pa je tako dao ostavku 31. jula. Istog dana, gle čuda, Scaramucci je otpušten, čim je na Priebusovo mjesto doveden general u penziji i bivši sekretar državne sigurnosti John Kelly. Scaramucciju nije pomoglo ni ranije prijateljevanje s Trumpom putem Wall Streeta, niti činjenica da je propustio rođenje vlastitog djeteta da bi „služio predsjedniku”. Poznato je da osim bankara Trump obožava generale, te je u ovom slučaju jasno da je prevladala njegova ljubav ka epoletama i ratničkoj hrabrosti u odnosu na ono što Trump smatra volstritovskom uglađenošću.

Glavna meta

Iz istog telefonskog razgovora sa CNN-ovim i New Yorkerovim političkim komentatorom Ryanom Lizzom, u kojem je Mooch izvrijeđao Priebusa, postalo je jasno da je jedna od meta i glavni strateg Steve Bannon. Bannon, koji je na funkciju glavnog stratega došao s pozicije glavnog urednika ultradesničarskog – ili kako se sada eufemistički kaže: alternativno-desničarskog – portala Breitbart News, definitivno se smatrao najopasnijim i najmoćnijim čovjekom u Trumpovoj administraciji. Nacionalist, desničarski populist i paleokonzervativac, Bannon u mnogome, a posebno po svojim političkim vezama sa svim svjetskim ultradesničarskim strankama poput francuskog Nacionalnog fronta i britanskog UKIP-a, podsjeća na političara koji je ideološki najbliži fašizmu od četrdesetih godina prošlog vijeka naovamo. Taj i takav Bannon itekako je odgovarao Trumpu u svom populizmu, ali je svakom iole konkretnijem analitičaru bilo problematično šta će Bannon tražiti zauzvrat. Sama pozicija glavnog stratega, koju je Trump izmislio upravo za Bannona, ukazivala je na to da bi Bannon mogao imati neograničenu moć unutar Bijele kuće, te su neki prognozirali da bi, ustvari, Bannon mogao biti vladar iz sjene naredne četiri godine.

Međutim, Scaramuccijev napad se pokazao indikativnim zahlađenju odnosa između Trumpa i Bannona. Uzroci Bannonove nagle nepodobnosti mogu se naći u sve bližim i toplijim odnosima s Trumpom pojedinih republikanskih članova Kongresa i Senata, poput Paula Ryana i Mitcha McConnella, koji su, izgleda, ipak prihvatili činjenicu da se s Trumpom mora živjeti, ali i sarađivati. Drugi izvor Bannonovih problema je Trumpov glavni ekonomski savjetnik Gary Cohn. Cohn, bivši COO Goldman Sachsa, dolazi iz Trumpu srcu dragog bankarskog miljea. Član Demokratske partije, na poziciji se našao kao veliki donator Republikanske stranke i njenih političara, što samo po sebi govori o njegovoj snalažljivosti, ako to tako možemo nazvati. Bannonova ideja reformiranja američke politike, ne samo po pitanju uloge predsjednika već i kompletne Republikanske stranke, u politiku nacionalizma vođenog populizmom tako je naišla na dvije prepreke – onu ideološku, u kojoj su visoki republikanski funkcioneri ipak nespremni da dozvole evidentnu transformaciju svoje stranke u neki vid nacionalsocijalističke partije za novi vijek, i onu pragmatičnu, gdje Cohn i ostali ne vide dugoročnu ekonomsku korist od izolacionizma ili otvorenog ekonomskog rata s Kinom, što je bio jedan od Bannonovih ciljeva. Bannon je izdržao do 18. augusta, kada ga je s položaja uklonio niko drugi do novopostavljeni šef osoblja Kelly.

Glas razuma

Najviše od svega čudi da je u svojim zadnjim danima Bannon umalo postao svojevrstan glas razuma: u mjesecu u kojem je došlo do rasnog nasilja u Charlottesvilleu, gdje su bijeli nacionalisti naišli na protudemonstrante, te je troje smrtno stradalo, a 35 povrijeđeno, od Trumpa se očekivalo da proteste neonacista – pardon, alternativnih desničara – jasno i glasno osudi. Trump je, međutim, govorio o krivici „mnogih strana” i okrivio medije umjesto politiku podjela, za koju je zaslužan i njegov populizam kojim je dobio izbore. Trumpova neodlučnost i nevoljnost naišla je na osudu na najvišem vrhu, te su se na kraju oglasile i Ujedinjene nacije, dok su se pojedinih učesnika nemira odrekli i njihovi roditelji. Bannon jedini nije okolišao, nazvavši alternativne desničare „grupom klovnova”. Također, dok je Trump u najnovijoj epizodi nuklearne krize sa Sjevernom Korejom na prijetnje Kim Jong-una da će napasti Guam odgovorio: „Oružje je napunjeno i spremno za paljbu”, Bannon je uporno izjavljivao da za ovaj problem vojno rješenje ne postoji niti će zveckanje oružjem pomoći. Kada nešto najbliže političkom i svakom drugom reptilu zvuči sabranije i razumnije od predsjednika nuklearne vojne sile, onda se postavlja pitanje šta bismo još mogli dočekati u naredne tri i po godine Trumpove vladavine. Ali, kako je to slikovito pojasnio Jon Stewart: „U Trumpovu odbranu, on je užasan čovjek.“ Da li je on užasan, ili su samo vremena takva? Saznat ćemo 2021. Ako je doživimo.