DRAGAN BURSAĆ: Novinari se od anonimnih prijetnji najbolje brane javnošću!

Razgovarao: Amer Tikveša

Poznati banjalučki novinar Dragan Bursać (41) sedmicama je bio na udaru anonimnih uvreda i osuda. Stvar je kulminirala prijetnjom smrću, čiji je vinovnik, zahvaljujući brzoj i odličnoj reakciji policije, priveden. Nakon toga uslijedila su brojna reagiranja iz zemlje i inozemstva. Međutim, iz Banje Luke – čast izuzecima – uglavnom dolaze glasovi nesolidarnosti i osuda Bursaćevog angažmana. Najčešće ga optužuju za izdaju i samoreklamerstvo (sic!). Izgleda da su strah, hard-core nacionalizam i profesionalna nesolidarnost i dalje dominantne pojave u mnogim dijelovima Bosne i Hercegovine.

 

Analiziraj: Prijetnje smrću upućene Vama ono su što Vas je zadnjih dana plasiralo u žižu javnosti. Sad kad se sve nekako sleglo, pretpostavljam da ste sabrali utiske. Šta možete reći o tome gdje živite, s obzirom na svoju i sigurnost porodice, u koga se možete pouzdati, isplati li se biti glas kritike?

Bursać: Prvo, da, osjećam da se sve sleglo. Drugo, bio je to jedan mučan, kafkijanski proces, prije svega, za moju porodicu. Zaista, često sam se pitao nije li to isuviše sebično prema njima s moje strane. Generalno, shvatio sam, koliko god to utopistički zvučalo, da se barem za mali krajičak novinarske slobode može izboriti, ali borba je, zaista, surova.

Analiziraj: Na osnovu čega ste zaključili da je ta sloboda moguća, da li samo zahvaljujući činjenici što ste živi, ili ima još nešto?

Bursać: (Smijeh) To prvo. Ali, činjenica da je MUP u posljednjem slučaju odradio posao i priveo čovjeka koji mi je prijetio smrću velika je stvar. Mislim da je ovo prvi takav slučaj u BiH koji će imati sudski epilog. Naravno, ovdje govorim o slobodi tzv. medijskog radnika/novinara da brani svoju profesiju i da se brine o sebi. Ako će novinari sami sebe tretirati kao glinene golubove, a ne kao jedinke koje plaćaju porez i očekuju zaštitu države – „uzalud vam trud svirači“.

Analiziraj: Prijetnje novinarima najčešće dolaze putem društvenih mreža. Najveći broj njih su anonimne, ali postoji i zavidan broj onih koji se ne ustručavaju prijetiti pod punim imenom i prezimenom, sve s napisanim mjestom prebivališta i radnim mjestom. Šta to govori?

Bursać: U prvom slučaju, tzv. skrivenih tastatura-ratnika, riječ je o klasičnom kukavičkom zastrašivanju u nadi da neće biti otkriveni. Nažalost, realnost to potvrđuje. Iako otkrivanje IP adrese s koje je upućena prijetnja treba biti „mačiji kašalj“ novoosnovanih službi za cyber kriminal, to se ne dešava. Ti ljudi, skriveni iza nadimaka, i dalje su van domašaja zakona. U drugom slučaju, ljudi koji prijete pod punim i pravim imenom i prezimenom najbestijalnijim prijetnjama imaju punu svijest da država ništa ne radi i da im ne može ništa. To će se, iskreno se nadam, nakon ovog privođenja promijeniti.

Analiziraj: Kakvo je Vaše iskustvo s policijom i pravosuđem kad su prijetnje u pitanju? Šta ste primijetili kao negativno, a šta možete smatrati pozitivnim?

Bursać: Prvo, zaista želim zahvaliti ljudima iz MUP-a, koji su brzo, profesionalno i odgovorno uradili svoj dio posla. Sraz s pravosuđem me tek čeka. Ali, vratimo se na MUP. Nije mi toliko teško pala niti kafkijanska papirologija niti čekanje na razne obrasce, njihovo popunjavanje, ponavljanje deset puta ponovljenih procedura… ne. Ima ta jedna sitnica, na nivou skeča, koja najbolje opisuje u kojim uslovima ti ljudi rade. Naime, oni (MUP) su od mene tražili da prijetnju sačuvam, a onda je na USB stiku isprintam u boji u nekoj od gradskih štamparija, pošto je njihov printer u kvaru. Bio sam, malo je reći, zaprepašten. Na kraju su, ipak, oni to uradili, ali zastrašujuća je činjenica da je u 21. vijeku najnapredniji kanal komunikacije s MUP-om faks-mašina.

Analiziraj: Spominjete da Vas „sraz s pravosuđem“ tek čeka. Šta Vas konkretno očekuje?

Bursać: Koliko sam obaviješten, predmet sada ide tužilaštvu i u zakonskom roku, koji ne smije biti duži od 90 dana, okrivljeni će se izjasniti pred sudom, a prema krivičnom zakonu, već činom hapšenja očekuje ga neka osnovna kazna za ugrožavanje sigurnosti i prijetnje. Vidjet ćemo kako će se sve to odvijati.

Analiziraj: Kao o policiji i pravosuđu, isto pitanje moram postaviti i za medije, te kolege novinare općenito, ali ga, također, moram usmjeriti jednim svojim utiskom da je reagiranja bilo dovoljno, ali istraživanja i otkrivanja osoba i sigurnosnih propusta slabo.

Bursać: Što se tiče medija, preciznije, kolega novinara, podrška je bila ogromna. I, da se razumijemo, bez njihovog pritiska tu bi se slabo šta dalo uraditi. Tu sam im do neba zahvalan. S druge strane, a to je zastrašujuće, novinari mainstream  medija u RS-u su većinom ili šutjeli ili od čitavog slučaja pravili smijuriju po principu „sam sebi diže rejting“. Moram pitati takve da li su svjesni da se mogu naći u mojoj poziciji ili poziciji bilo kog novinara kome su upućene prijetnje ili, konkretnije, znaju li, posve sigurno, da im takvima kakvi jesu pod ovakvim režimom niko nikada neće prijetiti?!

Analiziraj: Zanimljivo u vezi s tim hapšenjem je to da nije izvještavano o tome ko je čovjek koji Vam je prijetio, čime se bavi, zašto je to uradio, kao što je slučaj s ljudima o kojima se izvještava zbog drugih, nekad i manje opasnih kriminalnih radnji. Kako to tumačite? Stvar medijske etike ili pokušaj zataškavanja?

Bursać: Da se razumijemo, ja, kao i policija i tužilaštvo, znamo ime osumnjičenog, znamo njegovo mjesto prebivališta, posao… Ali ne želim mu priuštiti medijsku slavu i desničarski oreol mučenika. Jasno vam je da bi objavljivanjem imena i prezimena ta osoba bila izložena linču na društvenim mrežama, pa bi pravdanje desnice bilo klasična fraza: „Pogledajte šta komunjare rade čovjeku“. To je prvo. Dakle, ne želim toj osobi nikako praviti reklamu. Drugo, policija mi je savjetovala da se do kraja slučaja „uzdržim od spominjanja imena“, što, više-manje, ne znači ništa, ali bi mi se itekako na sudu uzelo za zlo to što ne poštujem „presumpciju nevinosti“. A ni to im ne želim priuštiti. Dakle, samo po PS-u, pa idemo do kraja.

Analiziraj: Kad se pogleda kakvim su zastrašivanjima izloženi novinari i javne ličnosti koje se protive ovdašnjem mračnjaštvu, stiče se utisak da su oni neka opasnost poretku, a s druge strane, promjena nema. Smatrate li da ste opasnost bilo kome ili čemu ili razlog prijetnjama leži u nečemu drugom?

Bursać: Naravno da nisam opasnost bilo kome. Nebitan sam tu ja kao osoba. Ono što iritira neofašiste, a koji su kormilari našeg društva, jeste istina. Vidite, negdje početkom devedesetih na ovom našem području je istinu zamijenila odbrana stavova, a postistina i lažne vijesti su tri decenije prije Amerike i ostatka svijeta u nas bile normalna pojava. U takvom habitusu, kada se pojavi osoba, nije bitno ko je, koja činjenično konstatuje da je vojska jednog naroda držala pod opsadom Bihać 1.201 dan, bez bilo kakvog logici bliskog razloga, otvara se Pandorina kutija. Nažalost, ta kutija nije otvorena 1996. – kada je trebalo, nije izvršena denacifikacija. Mi na Balkanu smo kolektivno „blentavi“, pa prvo ratujemo da bismo se mrzili, dok je u svijetu obratno. Dakle, u tom habitusu posve je normalno da te fašistoidne elite tako reaguju na raspakivanje mitova, zabluda, lažnih vijesti i parapovijesti.

Analiziraj: Ipak, rijetki su ljudi koji to rade. Za to treba hrabrost. Ako treba hrabrost da se nešto kaže, onda je to što se kaže za nekog opasno…

Bursać: Iskreno, mene je sramota 22 godine nakon rata pričati o bilo kakvoj hrabrosti u raskrinkavanju mitova. Ili sam lud ili sa mnom nešto nije uredu. Ali, komparirat ću vam… Zamislite da ste novinar u Njemačkoj 1967. godine (u bilo kojoj od dvije Njemačke), dakle, 22 godine nakon Drugog svjetskog rata, i dok vozite automobil ugledate veliki bilbord Adolf  Hitler – heroj, a ne zločinac? Ili Rudolf Hess, Himmler, Göring, Goebbels… nebitno je. Kako biste reagovali? Normalno da biste napisali priču o tome, u najmanju ruku. U nas je sav problem ne u slobodi ili hrabrosti – nego u življenju pararealnosti.

Analiziraj: Šta motivira onoga koji prijeti? Radi li to iz uvjerenja? Šta toliko privlačno za njega ima u toj posve iracionalnoj, nacionalističkoj, karadžićevskoj priči koja je Srbe iz BiH dovela u zapećak svijeta pa da to brani po cijenu da želi smrt kritičaru vlastitih uvjerenja?

Bursać: Upravo ste u pitanju dali segment odgovora – iz uvjerenja. Ako nekoga ko se i ne sjeća rata potpuno nekažnjeno dopingujete lažima kako su ljudi koji su obrukali srpski narod, koji su pogazili njegove svijetle antifašističke tekovine, koji su taj narod otjerali na margine evropskih demokratskih naroda, dakle, ako kljukate stanovništvo od djetinjstva kako je riječ o herojima, a ne zločincima, oni će vam povjerovati. Pogotovo ako to radite institucionalno, na entitetskom nivou. Zapravo, pravo je čudo da postoji i promil onih mlađih od 30 godina koji razmišljaju kritički i svojom glavom. Nasreću, postoji, ali se na prste jedne ruke može prebrojati.

Analiziraj: Da li ste povodom svog slučaja imali kontakte s predstavnicima međunarodne zajednice i kakva su Vaša očekivanja od njih kad je u pitanju poboljšanje slobode govora, mišljenja, medija…?

Bursać: Razgovarao sam s američkom ambasadoricom, s predstavnicima Evropske unije u BiH. Svi su mi pružili podršku i mislim da su i oni uz novinare, uz Udruženje novinara BiH napravili taj pritisak da se ova „ujdurma“ pokrene s mrtve tačke.

Analiziraj: Možete li navesti barem jedan konkretan vid te podrške? Da onaj ko se sutra nađe u Vašoj situaciji tačno zna šta od njih može očekivati.

Bursać: Već rekoh, dovoljno mi je od njih što je sve ovo pokrenuto. A ako se sutra neko nađe u sličnoj situaciji, to je posve drugo pitanje. Dakle, prvo se treba obratiti Udruženju BH novinari, ispuniti SOS upitnik, koji se automatski prosljeđuje Pravnoj službi Udruženja, potom otići do najbližeg MUP-a, izložiti slučaj, poslušati njihove sugestije, poslušati i sugestije Udruženja novinara i da se, što je najbitnije, „autuje“. Dakle, da izađe u javnost sa svojim slučajem. Jednom prilikom mi je jedan naš kolega rekao, a to često ponavljam, da je novinarima potpuna javnost najbolja odbrana, jednako kao što je i zlostavljačima potpuna anonimnost najbolji napad.

Analiziraj: Banja Luka, kao i cijela RS, dugo iza rata djelovala je kao mjesto potpune gluhoće i sljepila za ono što se u ratu desilo. Danas, ipak, odande dolaze neki glasovi. Vi, Srđan Šušnica, Aleksandar Trifunović, Srđan Puhalo, aktivisti okupljeni oko prijedorske grupe Kvart i da ne nabrajam, jer bi zaista dugo trajalo. Da li me osjećaj vara, možda je uvijek bilo jednako slobodnomislećih ljudi, ali bez prostora za djelovanje? Ako ne, šta se to desilo da se, koliko-toliko, glas pusti kako protiv ratnih zločina i fašizma tako i protiv tranzicijskih, kriminalnih pojava koje izjedaju RS?

Bursać: Upravo tako. Postoji jedan krug ljudi koji gleda otvorenih očiju na cjelokupnu situaciju u RS-u. Problem je bio njihova vidljivost. Pojavom, prije svega, portala BUKA, potom razvojem društvenih mreža te uspostavljanjem mreže NGO organizacija glas tih ljudi se čuje. To je dobro, ali nedovoljno. Neće stanje stvari promijeniti desetak ljudi i nekoliko organizacija. Na svijesti se radi institucionalno, kroz obrazovni sistem, a on je takav da je najgori i najradikalniji od rata naovamo. Čak je i u ratu bio liberalniji nego ljeta gospodnjeg 2017. Nažalost.

Analiziraj: Kako iz tamošnje, banjalučke perspektive gledate na glasove iz druga dva dijela BiH, s obzirom na kritičnost prema ovdašnjim nacionalizmima? Ima li toga, po Vama, u dovoljnoj mjeri? Da li neko prednjači, ko zaostaje…

Bursać: Sve je to jednako. Ne mogu reći da je u jotu crno kao u RS-u, ali u ostatku BiH se borba protiv ultranacionalizma svela na pojedince, na entuzijaste i ljude koji su svoj život stavili na kocku zarad unce istine – od Štefice Galić do vaše malenkosti. Ima ih i unaprijed se izvinjavam ljudima koje nisam spomenuo, ali, ponavljam, to je sve incidentna pojava.

Analiziraj: Koliko, uslovno rečeno, kritika nacionalizma na koji smo najviše upućeni može pomoći osvještavanju ljudi iz drugih etnija da budu kritični prema nacionalizmima koji vladaju njihovim životima?

Bursać: Vidite, kao novinar mislim da su se pojedinci iz naše branše poprilično zamorili ne bi li uvjerili plebs u ludilo nacionalizma, ne bi li dokazali da se on ne važe, da nije autorsko pravo jedne etnije… Neka se malo silni univerzitetski profesori potrude, sudije, tužioci, bankari, političari… Vjerujte, bez svih njih naš posao je donkihotovska rabota.

Analiziraj: U BiH ne postoji jedinstven medijski ni politički antinacionalistički front čije bi se djelovanje odnosilo na prostor cijele države. Radi se još uvijek o neumreženim monadama. Kako ubrzati proces artikulacije nekog jedinstvenog glasa, formalno ili neformalno institucionaliziranog, napraviti jedinstvenu adresu za pokušaj spasa društva od politika rata koje i danas vode i, kroz model pljačkaške tranzicije, pustoše ovu zemlju?

Bursać: Protiv sam bilo kakvih „jedinstvenih frontova“. Ne zato što sam sklon asocijalnom ponašanju, nego zato što sam vidio da svaka, pa i antifašistička organizacija na ovim prostorima 90 posto vremena potroši baveći se sama sobom. Više sam za sistematsko edukovanje te kritične mase. Uzmimo da je ovo nulta godina. Treba raditi s mladima od 20 godina. Onda bi se za desetak godina mogli i sami izvesti edukovani ljudi od 30 godina na ulicu. Dok morate vući nekoga za rukav, u realnom ili virtuelnom svijetu – „piši propalo“. A pošto je kod nas sve propalo, hajde da se bavimo prenošenjem znanja i iskustava za početak. Prenošenjem istine. I to je nešto u ovom apokaliptičnom nihilizmu, zar ne?!