AKADEMSKI KURIKULUMI BH. POLITIČARA: Gaudeamus igitur Bosniensis

Foto: bportal.ba

Mnogo je bosanskohercegovačkih političara koji su sa zakašnjenjem diplomirali, magistrirali i doktorirali. Neke je omeo rat, a nekima je on u naučnom smislu bio dobar brat

 

Prošli četvrtak, ili tačno na današnji dan prije sedam dana, zakazana je odbrana doktorske disertacije Amira Zukića. Rad naziva: “Način formiranja gornjih domova zakonodavnih tijela s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu” trebao je biti branjen u prostorijama Pravnog fakulteta u Sarajevu, ali je odbrana odgođena nakon potvrde Zukićevog advokata. Podsjetimo, kandidat se od 17. februara nalazi u zatvoru i protiv njega traje sudski proces zbog nezakonitog zapošljavanja u javna preduzeća. Inače, za one koji ne znaju, Zukić, kad nije u zatvoru, obnaša funkciju generalnog sekretara SDA.

Ako se malo zaustavimo i analiziramo ovu vijest, uviđamo nekoliko stvari. Prvo, odbrana je bila zakazana iako je bilo poznato da je kandidat u zatvoru već skoro pola godine. Dakle, očekivalo se da će se kandidat i pored te “sitnice” pojaviti, i tek je njegov advokat potvrdio da “ipak” neće. Drugo, kandidat koji je u zatvoru zbog nezakonitih radnji trebao je braniti rad koji u svom nazivu sadrži riječ “zakon” i niko u tome nije našao ništa sporno. Treće, u svakoj “normalnoj” zemlji –  iako smo svjesni da je BiH daleko od toga, ali “ipak”, što bi rekao Zukićev advokat, činjenica da je jedan od najviših stranačkih predstavnika neke stranke optužen za nezakonite radnje bila bi dovoljna za distanciranje stranačkih kolega od njega ili makar javno izvinjenje, ali nije poznato da je SDA uradila išta slično. Četvrto, mediji bi u nekoj drugoj zemlji jedva dočekali ovakvu vijest, pozivali bi stranački vrh na odgovornost, eksploatisali dalje priču, ali ona je kod nas prošla gotovo neprimijećeno. Valjda smo navikli na česta hapšenja najviših političkih dužnosnika. Zaključak koji se nameće iz cijele priče bio bi da je ovo još jedan od dokaza trulosti najvišeg bh. političkog vrha i da nema napretka bez “temeljite promjene paradigme”.

Inače, u akademskom dijelu biografije Amira Zukića, koja od svojih početaka ima izraženu SDA afilijaciju, piše da je diplomirao pravo u Sarajevu 1992., a magistrirao 12 godina kasnije. Stranci se pak priključio već 1990. godine i zanimljivo bi bilo, na primjer, saznati da li je diplomirao prije ili poslije aprila 1992. A nije Zukić usamljen primjer intrigantne akademske biografije i ovo nam je bio povod da se osvrnemo na akademski background još nekih bh. političara. Izvori koje smo koristili najvećim su dijelom zasnovani na bazama biografija političara Centra za istraživačko novinarstvo i inicijative Istinomjer, ali smo se po potrebi koristili i profilima na Wikipediji te drugim zvaničnim CV-ima političara.

Političari s doktoratima

Osim pretendenta Zukića, među političarima je još onih s doktoratom. Njima pripadaju i dvojica načelnika sarajevskih općina: Nedžad Ajnadžić i Senaid Memić. Ajnadžić je tokom rata obavljao komandne dužnosti u Armiji BiH pa je nakon rata i doktorirao na odbrani Sarajeva te je autor nekoliko knjiga koje se njome bave. Memić je pak (inače autor i onih nedavnih šarmantnih akademskih komplimenata upućenih Emiru Suljagiću) doktorirao na Poljoprivrednom fakultetu nedugo nakon rata – 1997., dok je na istom magistrirao 1992. godine. Suljagić također ima doktorat koji je stekao na Institutu za mirovna istraživanja i sigurnosne studije Univerziteta u Hamburgu i njegov akademski kurikulum pokazuje logičan i hronološki slijed. To se ne može reći za, na primjer, ministra finansija RS-a Zorana Tegeltiju, koji je doktorat stekao 2008. i samo dvije godine nakon magistrata 2006., uzimajući u obzir da prosječno minimalno trajanje doktorskih studija traje tri godine. Za dvije godine je na Arhitektonskom fakultetu doktorirao i Predsjedavajući vijeća ministara BiH Denis Zvizdić. Naravno, može se pretpostaviti da su i Tegeltija i Zvizdić bili iznimni studenti koji su program doktorskih studija završili po skraćenom postupku, ili pak da su isti pohađali po nekom pravilniku po kojem se one mogu završiti i za dvije godine, no mi ovdje samo ukazujemo na tu činjenicu. Izvanrednu akademsku karijeru, prema CV predlošku, ima i bivši SDP-ov gradonačelnik Bihaća Hamdija Lipovača. Naime, Lipovača je postdiplomski studij u Connecticutu završio, kako navodi, kao najbolji u klasi, a doktorirao je 2010. godine na Univerzitetu u Bihaću.

Sebija Izetbegović nije političarka, ali ćemo je spomenuti zbog njene istaknute funkcije i političkih veza. Kako navode u Žurnalu, Izetbegović je postala asistentica na fakultetu iako je imala ocjenu nižu od osam, a specijalizaciju je završila za osamnaest mjeseci iako po zakonu ona mora trajati najmanje četiri godine. To je izniman napredak, naročito ako se uzme u obzir da je dodiplomski studij dr. Izetbegović trajao deset godina.

Azra Hadžiahmetović iz Stranke za BiH morala je doktorske studije pohađati za vrijeme rata, jer joj u biografiji stoji da je doktorirala 1995. godine, dok je Nikola Špirić titulu doktora ekonomskih nauka stekao 1999. godine u Istočnom Sarajevu. Doktoratom se može pohvaliti i odnedavno ekskomunicirani SDA kadar Sadik Ahmetović, koji je doktorirao na Univerzitetu u Tuzli, a osim Zukića iz SDA, među političarima ima još doktorskih pretendenata, kao što je, na primjer, Ismir Jusko, ministar komunikacija prometa iz SBB-a, koji je doktorske studije upisao na Fakultetu za sport i tjelesni odgoj u Sarajevu.

Ambiciozni, kasni diplomanti

Među političarima je veliki broj i onih koji su važnost edukacije uvidjeli u kasnijoj životnoj dobi, paralelno s napredovanjem u političkoj karijeri ili pak neposredno prije nje. Tako je SNSD-ova poslanica Dušanka Majkić diplomirala na Fakultetu poslovne ekonomije u Banjaluci tek 2006. godine, u 54. godini. Elmedin Konaković je također uvidio značaj fakultetskog obrazovanja nešto kasnije – nakon sportske karijere, a ima i onih koji su se za magisterij odlučili dugi niz godina nakon diplome, kao npr. Adil Osmanović, koji je magistrirao skoro 20 godina nakon što je diplomirao. Inače, primjer koji se često navodi u komičnom smislu jeste onaj magistra Eseda Radeljaša. Ovaj političar iz Bosanske stranke diplomirao je na Visokoj školi za uslužni biznis u Sokocu, a magistrirao je 2013. u 55. godini na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, ispostava Banjaluka (tako stoji prema njegovim navodima). Inače, Radeljaš je prije rata imao živopisnu karijeru i radio je kao portir, građevinski radnik, u Vatrogasnoj službi, a jedno vrijeme je bio i vlasnik mesnice.

Mladi kadar i internacionalni masteri

Za razliku od starijeg stranačkog kadra čije su diplome uglavnom domaćeg porijekla, mlađi se nerijetko odlučuje za studiranje izvan BiH i posjedovanje stranih diploma. Tako je SDA-ov načelnik sarajevske opštine Novi Grad, Semir Efendić, magistarsku diplomu stekao u Maleziji, dok je Samer Rešidat iz Demokratske fronte, pretendent za načelnika općine Centar na zadnjim općinskim izborima, studirao u Jordanu. Zastupnica u KS-u ispred Naše stranke, Sabina Ćudić, diplomirala je u SAD-u, dok je Salmir Kaplan, zastupnik SDA u Federalnom parlamentu, po zanimanju turkolog, magistrirao u Istanbulu 2010. godine. Inače, Kaplan je prije toga završio medresu u Mostaru i Filozofski fakultet u Sarajevu, a njegov obrazovni background je zanimljivo promotriti u kontekstu nedavnog statusa na Facebooku kojim se “proslavio” i koji zaslužuje da se prenese u cijelosti. Naime, Kaplan je vijest da Turska izbacuje izučavanje Teorije evolucije u školama prokomentirao na sljedeći način: “Hvala bogu kad se bar negdje neko našao da ove debilske teorije pošalje gdje im je i mjesto – na smetljište historije!” Sapienti sat!

Zanimljiva je obrazovna pozadina i aktuelnog sarajevskog gradonačelnika iz SDA, Abdulaha Skake, iako nije studirao vani. Naime, Skaka je osam godina, od 2003. do 2011., studirao na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, na kojem je i magistrirao 2016. Međutim, paralelno s tim studijem, Skaka je još 2004. godine, valjda zbog političkih pretenzija, upisao i Fakultet političkih nauka, na kojem se, prema izvorima, još vodi kao student.

Hiperprodukcija visokoobrazovanog kadra

Opće je mjesto da je tranzicijska postratna zbilja u BiH i regiji dovela do pojave velikog broja privatnih i internacionalnih univerziteta čije su diplome i način sticanja/fabrikovanja istih već dugo predmet šprdnje. Međutim, i pored velikog broja viceva koji postoje o, npr., Univerzitetu u Travniku, te različitih ukaza i tužbi koji ukazuju na nelegalnost određenih visokoobrazovnih ustanova i nelegitimnost diploma koje izdaju, nije poznato da je to dovelo do zatvaranja nekih od njih.

S druge strane, ne treba biti ni nepravedan pa praviti veliku razliku između privatnih i javnih univerziteta, pogotovo zbog sve nižeg nivoa kvalitete studija na potonjim, te različitih skandala i afera koji ih potresaju. Navest ćemo samo jedan od nedavnih primjera na koje je u tekstu “Lešinari kvazi akademske zajednice” podsjetila prof. Edisa Gazetić, pišući o svojoj nedavno preminuloj prijateljici i profesorici na Zeničkom fakultetu, Alisi Mahmutović. Naime, Gazetić navodi primjer profesora koji je na vijest o smrti profesorice požurio da se raspita da li može dobiti njene časove. Autorica ističe da takva bešćutnost ne bi smjela ići zajedno s profilom profesora koji uz to predaje i “humanističke discipline” i da bi on, vjerovatno, nakon ovakvog ispada u nekoj drugoj, normalnijoj zemlji, dobio otkaz. Ali u ovoj nije i takav će profil nastaviti biti akademski i drugi uzor generacijama studenata.

Na jednoj od posljednjih svjetskih rang listi univerziteta, UNSA se našla na 1.850. mjestu, dok su fakulteti iz Banjaluke, Tuzle, Zenice i Bihaća čak daleko ispod. No i pored toga, svake se godine proizvodi veoma veliki broj novih diplomanata i samo je UNSA do sada promovisala 160.000, od kojih je 3.140 doktora nauka, a da ne spominjemo ostale javne i privatne univerzitete diljem BiH. Kad pogledamo broj stanovnika koji BiH ima, a i statistike o velikom broju nepismenih osoba, ova brojka je zastrašujuća. Na stranu sada čak i broj nezaposlenih, neusklađenost s potrebama tržišta i procenat ljudi s visokom školskom spremom na biroima za zapošljavanje; ono što zastrašuje jeste značaj koji se fakultetima pridaje u društvu dok se istovremeno podcjenjuju zanatska i stručna zanimanja. Naročito je insistiranje na visokom obrazovanju paradoksalno u zemlji u kojoj je institucija fakulteta izgubila naučni autoritet i čije su diplome nerijetko fabrikovane i bezvrijedne.

U tom smislu političari svakako nisu nikakav izuzetak. Ali oni imaju veću odgovornost za takvu situaciju, pa ih se treba i prozivati zbog akademskih titula, naročito ako su sumnjivog porijekla. Jer bez fakultetske diplome, čovjek se ne može baviti politikom i očekivati da postane bilo kakav funkcioner. Što bi inače Radeljaš, čovjek koji je promijenio toliko čestitih zanimanja, pod stare dane diplomirao i magistrirao? Zato što je morao, ali i zato što mu se moglo.